Borislav Cvetković, Karlovčanin rođen 1962. godine, nezaobilazan je lik u priči o slavi zagrebačkog Dinama s početka osamdesetih godina prošlog stoljeća. Bio je član onog nezaboravnog modrog napada u kojem su, osim Bore, bili Cera (Snješko Cerin), Cico (Zlatko Kranjčar), Mlinka (Marko Mlinarić) i Štef (Stjepan Deverić).
U momčadi je bilo još odličnih igrača, ponajprije veliki Zeko (Velimir Zajec), vrata je čuvao Marijan Vlak, pluća momčadi bili su Džemal Mustedanagić i Petar Bručić, a kulminacija generacije svakako je osvajanje naslova jugoslavenskog prvaka 1982. pod vodstvom šampiona trenerskog izričaja Miroslava Ćire Blaževića. Godinu kasnije u tribine Maksimirske 128 stići će i Kup, ali ono što se dogodilo ‘82 zasluženo je poprimilo mitski status u priči o povijesti zagrebačkog i hrvatskog nogometa. Dinamo je naslov osvojio nakon 24 godine čekanja iako će vam u Maksimiru gotovo svi pričati i o nezasluženo oduzetoj tituli 1979. godine.
Boro Cvetković u šampionskoj sezoni, u kojoj je značajno sudjelovao i njegov brat Zvezdan, međutim, nije participirao punim opsegom. Uredno je počeo sezonu i u jesen 1981. bio standardan.
U devetom kolu Dinamu je u goste došao Partizan, a Boro dobio crveni karton. Iako je Dinamo upisao pobjedu 1:0, za našeg sugovornika ta je utakmica značila prelomnicu. Cvetković priča:
- Napravio sam glupost i zaradio isključenje. Kažnjen sam s pet utakmica zabrane igranja, a Dinamo me ekspresno spakirao u vojsku u Rijeku. Naravno, žao mi je što nisam tijekom cijelog prvenstva bio u momčadi i neposredno doživio proljetnu proslavu titule. Bila je to nezaboravna sezona koja će se uvijek pamtiti. Imali smo strašnu generaciju, predvođenu Ćirom Blaževićem koji je donio trenerske novosti, agresivnost, bio je autoritet i pravi vođa. Često namjerno nervozan, običavao je u petak iz momčadi izbaciti nekog od standardnih igrača, sve je to bilo u njegovu trenerskom opusu.
Vratimo se ipak Karlovcu, gdje je sve počelo...
- Da, kod čuvenog Branka Čavlovića Čavleka, trenera koji je bio i mnogo više od toga, bio nam je kao otac. Znalac, ali i strog, znao je povući i za zulufe, uho, brinuo o tome kakvi smo u školi. Bila je to podloga za odlazak u Zagreb, u Dinamo, gdje je brata i mene doveo Zorislav Srebrić. Već sam bio omladinski reprezentativac, igrao za Dinamove juniore, za koje sam iz Karlovca dolazio nastupati i prije, išao s njima u Monaco, Njemačku...
Gdje se smjestio Boro u prvim zagrebačkim danima?
- Najprije sam boravio u sklopu stadiona, pa preselio na Knežiju. Potom je slijedio odlazak na Volovčicu, kako bih bio bliže Maksimiru, a susjed mi je bio još jedan dinamovac – Dragan Bošnjak. Sve mi je tada bilo lijepo u Zagrebu, kao iz filma.
Ubrzo se ukazala i prilika među seniorima.
- Bilo je ozlijeđenih napadača i trener Ivan Đalma Marković poveo me s prvom momčadi na pripreme u Austriju. Tamo sam zabio pet-šest golova, nametnuo se. Osjećao sam se nevjerojatno, ali u svemu treba imati sreće, a ja sam je imao. Ušao sam u momčad u kojoj su bili prekaljeni Drago Vabec, Željko Stinčić, Branko Devčić... Štef, Mlinka i ja bili smo generacijski bliski, ali znate li što je meni značilo biti u ekipi sa Zekom i Cicom, mojim idolima? Obraćao sam im se s Vi, nogometaši i ličnosti bez zamjerke!
Osim iznimnog nogometnog dara, šampionska plava generacija bila je i vrlo složna izvan terena. Kad se igralo – igralo se, kad se provodilo – provodilo se...
- Naravno, znali smo i proslaviti, nazdraviti velikim pobjedama, ponajviše u Karaki. Družilo se, opuštalo i, zašto ne reći, u to ime nešto popilo...
U sezoni 1982/83. Dinamo nije obranio naslov prvaka. Sezona nije prošla bez trofeja jer je u finalu Kupa svladano Sarajevo, ali Dinamo je tada imao momčad čija je kvaliteta sugerirala obranu naslova.
- Titulu je osvojio Partizan, a odlučila je naša međusobna utakmica na beogradskoj Marakani (nije zabuna, crno-bijeli su ugostiliMmodre tamo jer se na stadionu JNA pripremao slet povodom Dana mladosti – op. a.). Vodili smo na poluvremenu 2:0, Cico je fenomenalno zabio. U poluvremenu mi Dragan Mance kaže da će nam zabiti i stvarno ga je dao. Završilo je 2:2, bila je strašna atmosfera, noćna utakmica, reflektori, prvoklasan ambijent. U to vrijeme na terenu si u derbijima imao deset reprezentativaca, plus još pet-šest potencijalnih. Danas klince prodaju prije nego stignu do reprezentacije. Mnogi odu van i jednostavno se izgube, a oni koji neko vrijeme ostanu u našim momčadima teško egzistiraju u konkurenciji sa strancima.
Maksimirska čarolija prema sredini osamdesetih počela je nestajati...
- Kostur momčadi i dalje je bio kvalitetan, no rezultati više nisu bili kao prije. Zatim je i Ćiro otišao i sve se raspalo.
U međuvremenu se Blažević vratio u Maksimir, ali Boro je 1986. prešao u – Crvenu zvezdu. Kako, zašto?
- Ćiru i danas jako volim, ali tada sam ušao u sukob s njim. On je u klubu bio sve, a meni nije ispoštovao ono što mi je po ugovoru slijedilo. Zato sam odbio putovati na ponovljenu utakmicu s Vojvodinom u Novom Sadu. Bilo je to u vrijeme velike afere, kada je predsjednik Nogometnog saveza Jugoslavije Slavko Šajber s pravom poništio cijelo kolo jer je u njemu bilo svega, svatko je štimao i ganjao ono što mu treba. Uglavnom, nisam putovao u Novi Sad, a ni rezultati nam nisu bili blistavi, ostali smo bez Europe... U takvoj situaciji razdraženi Ćiro rekao je ‘ili ti ili ja‘. Nakon nekoliko dana nazvao me i pitao hoću li u Zvezdu? Ubrzo su u Zagreb došli Dragan Džajić i Vladimir Cvetković, čelni Zvezdini ljudi, otišli smo na ručak u Samobor i sve dogovorili.
Jesu li nakon toga preživjele relacije Bore i Ćire?
- Prije dvadesetak godina lijepo smo se družili na Cipru. Ja sam tada bio u Zvezdinu stručnom stožeru kao pomoćnik Walteru Zengi, a Ćiro je vodio švicarski Xamax. Baš je bilo super, pričali smo, zezali se, uživali smo. Ćiru zaista cijenim, on je započeo i veliku eru hrvatskog nogometa, kasnije je to nastavio Zdravko Mamić, a sada mi je drago vidjeti da je Zvonimir Boban pokrenuo veliku priču s Dinamom. Ima znanje, energiju, Hrvatska može održati visoke kote koje je kroz reprezentaciju dohvatila.
U Beograd je Cvetković preselio 1986. i već u prvoj sezoni postao najbolji strijelac Kupa europskih prvaka, postigavši sedam golova. Zvezda je tada u četvrtfinalu tijesno ispala od Reala.
- Kao prvo, velika je stvar za mene što sam zabio tih sedam pogodaka, ali nikad to posebno ne ističem. Moje je bilo da igram i dajem golove, mogao sam ih zabiti i više. Što se Reala tiče, kod kuće smo pobijedili 4:2, na poluvremenu imali 3:0, ej, protiv Reala! Zabio sam i ja, ali u Madridu smo izgubili 2:0. Primiš gol, pa ti zatim sudac svirne sumnjiv penal i – gotovo. Pričalo se tada da smo prodali utakmicu, ali to je sasvim izvan pameti. Zvezda je gradila veliku momčad, istog ljeta kad i ja došao je Dragan Stojković, kasnije su dolazili Robert Prosinečki, Dejan Savićević, Darko Pančev, Siniša Mihajlović, Vladimir Jugović, Miodrag Belodedić... Sve je okrunjeno naslovom europskog prvaka.
Cvetković je Zvezdi mahnuo na pozdrav tri godine prije toga, osvojivši prethodno te 1988. s njom naslov prvaka. Sljedeća stanica bio je talijanski – Ascoli.
- Tada je talijanska liga bila najjača na svijetu i igranje u njoj predstavljalo je odlično iskustvo. U to doba u Italiji su igrali Maradona, Van Basten, Gullit, Rijkaard, s ovom trojicom Nizozemaca Milan je osvajao naslove europskog prvaka. U Interu su bili Matthäus, Brehme, Klinsmann, branio je Zenga... Strašno društvo! A za moj Ascoli ostanak u ligi bio je ravan osvajanju trećeg mjesta za nekog drugog. Jedne sezone smo ispali, pa se vratili. Znali smo iza sebe ostaviti klubove poput Fiorentine ili Torina, oni su ispadali, mi ostajali. Igrao sam kasnije u Italiji u nižim ligama, želio sam steći i talijansko državljanstvo. Sada imam kuću u San Benedettu, to je blizu Ascoliju, dio godine živimo tamo, ali ipak smo više u Beogradu, gdje vodim sportski centar.
Karijeru je Boro završio u čačanskom Borcu. Otkud to?
- To su me prijatelji nagovarali i uspjeli nagovoriti. Iskreno, nisam tada znao ni gdje je Čačak. Mislio sam da ću dnevno putovati tamo i vraćati se u Beograd. Kad ono, cesta takva da sam do Čačka trebao i više od tri sata. Brzo sam zaključio to poglavlje.
olazimo i do tema vezanih uz reprezentaciju Jugoslavije. Cvetković je 1984. godine osvojio olimpijsku broncu na Igrama u Los Angelesu. Vodili su Ivan Toplak i Ivica Osim, a Boro je bio prvi strijelac turnira s pet golova, podijelivši naslov sa Stjepanom Deverićem i Francuzom Danielom Xuerebom.
- Divne su te olimpijske uspomene. Brončana medalja je lijep uspjeh, ali mogli smo osvojiti i zlato. U polufinalu s Francuskom u prvom poluvremenu isključeni smo Jovica Nikolić i ja. Gdje ćeš s devetoricom parirati Francuzima. Da smo ostali brojčano ravnopravni, ušli bismo u finale, gdje su Francuzi lako pobijedili Brazil. Imali smo strašnu momčad; Nenad Gračan, Dragan Stojković, Stjepan Deverić, Tomislav Ivković, Mirsad Baljić, Branko Miljuš...
Nešto ranije iste godine A reprezentacija je, pod vodstvom Todora Veselinovića, podbacila na Europskom prvenstvu u Francuskoj. Igrao je i naš sugovornik...
- Da, veliko natjecanje na kojem smo loše prošli. Prvo poraz od Belgije, pa petica primljena od Danske, taj poraz od Danaca sasvim nas je slomio, na kraju smo izgubili i od kasnijih prvaka Francuza predvođenih Michelom Platinijem. Imali smo individualno dobru momčad, igrao je Zajec, iz Dinama i Deverić, ali sve je otišlo u krivom smjeru i dotuklo nas. U cijeloj toj rezultatskoj kalvariji, za vrijeme utakmice s Francuskom umro je dr. Božidar Milenović, liječnik reprezentacije, tako da su reprezentativci, kao i cijela javnost, bili suočeni s još jednim, znatno tragičnijim šokom.
Vratimo li se Cvetkoviću, on je za A reprezentaciju, zaključno s 1988. godinom, odigrao 11 utakmica, doima se zaista malo s obzirom na Borinu klasu. U to njegovo vrijeme izbornici su bili još Miloš Milutinović i Ivica Osim.
- Tada je kvalitetnih igrača bilo koliko hoćete, malo padneš u formi i nema te na popisu. U to se vrijeme, recimo, pojavio Savićević, igrali su jedan Safet Sušić, pa Stojković, Zlatko Vujović, stoga ja nemam kome uputiti bilo kakvu zamjerku. A što se jugoslavenske reprezentacije tiče, uglavnom je nešto nedostajalo, na velikim je natjecanjima, kad bi se na njih i otišlo, dolazilo do sloma ambicija. Sada Srbija ima taj problem, nije se ni plasirala na predstojeće Svjetsko prvenstvo, iako je imala povoljnu kvalifikacijsku grupu. Zašto? Nemam odgovor, ne znam je li do nekih svađa, razmirica, loše atmosfere. Stoga je sve ovo što Hrvatska radi gotovo 30 godina još nevjerojatnije. U redu, tu je Luka Modrić, on odskače, ali drugi ga prate, tvore skupinu koja želi rezultat i zna kako ga ostvariti.
Zarotirajmo malo priču prema prethodnim temama. Zanima nas usporedba Cvetkovićeva Dinama i Cvetkovićeve Zvezde. Tko je bio snažniji?
- Dinamo ‘82 je jači, tu nema razgovora. Riječ je o savršenoj momčadi u kojoj je bilo 20 izvrsnih igrača. U Zvezdi sam igrao s osam ili devet koji su odskakali, ali vaga uvjerljivo preteže prema Maksimiru.
Čija je momčad danas jača?
- Danas su tu negdje. Gledao sam prošle sezone jedan derbi Hajduka i Dinama, iznenadilo me koliko je u Dinamu novih igrača. Igrali su plavi fino, timski, lako dobili.
Je li Boro danas dinamovac ili zvezdaš?
- Nisam opredijeljen, to su dva moja kluba. Kad bi igrali međusobno, neka pobijedi bolji.
Najbolji suigrači?
- U Dinamu svakako Zajec, idol, ličnost, kapetan. U Zvezdi Piksi Stojković, a u reprezentaciji sam iznimno volio Ivana Gudelja, koji je imao niz vrlina, od osobnosti, znanja, do energije i borbenosti.
Kontakti s nekadašnjim suigračima iz Dinama nisu zamrli. Cvetković posebno ističe neke...
- Čujem se sa Štefom Deverićem, nedavno sam pričao s Džemom Mustedanagićem, u kontaktu sam s Tomom Ivkovićem, Rajkom Janjaninom, mojim Karlovčaninom koji se vratio u naš grad. Bio sam u Zagrebu i Karlovcu prije godinu i pol-dvije, otišao na ručak sa Štefom, trebao nam se priključiti i Mlinka, ali nešto je iskrslo. Imam i školske prijatelje iz Karlovca i Zagreba, čujem se i vidim i s njima. Majka mi više nije živa pa manje dolazim.
Nezaobilazno je spomenuti i smrt brata Zvezdana 2017. godine, još jednog člana šampionske generacije iz 1982. godine. Pamti se betonirani početak Dinamova sastava; Vlak, Bračun, Z. Cvetković...
- Zvezdanova smrt bila je velik udarac, mlad je otišao, ali ja ni danas ne prihvaćam da ga nema. Tako mi je lakše. Kad god krenem prema Zagrebu, očekujem da ću ga vidjeti.
Je li Zvezdan nagovarao Boru da se vrati u Zagreb ili je, možda, Boro brata zvao u Beograd?
- Ne, nikada se to nije dogodilo. Svatko je imao svoj put i to se poštovalo. Igrali smo jedan protiv drugog kad je Zvezda pobijedila Ćirin Dinamo 5:2, svatko je radio svoj posao.
Boro je bio izrazito brz igrač, nije djelovao kao centralna špica, s krilnih pozicija ‘zalamao‘ je u sredinu i tresao mreže. Zbog igračkih karakteristika, ali i tanašnosti te plahog izraza lica, legendarni radijski reporter Ivo Tomić dao mu je nadimak ‘Lane s Korane‘.
- Nedavno su na televiziji predsjednika Srbije Aleksandra Vučića pitali čime se želio baviti kao mlad. On je odgovorio kako je želio biti sportski novinar i spomenuo Ivu Tomića, navodeći kako je Bori Cvetkoviću dao nadimak ‘Lane s Korane‘. Kad sam došao u Zvezdu, taj nadimak je parafraziran u ‘Lane s Marakane‘, ali ja se držim nadimka kojim me Tomić proslavio.
Koliko je Cvetkoviću nadimak bitan, svjedoče i sljedeće riječi:
- Već sam rekao da imam sportski centar u Beogradu. Tu se djeca bave s više sportova, a ja sam, naravno, verziran za nogomet. Znate li kako se SC zove? Lane!
Naš sugovornik i dalje intenzivno prati nogomet?
- Evo, nekidan sam gledao finale Konferencijske lige. Najviše cijenim englesku ligu, uvjerljivo je najjača. Iako je u finalu Lige prvaka Paris SG favorit, Arsenal nipošto nije bez izgleda.
Uskoro će i Svjetsko prvenstvo, tko će osvojiti?
- Znate krug favorita, od Argentine i Brazila, do Francuske, Španjolske, Njemačke... Uvijek se probije i netko iz drugog plana, kao Maroko u Kataru. Naravno, tu je i Hrvatska, koja će imati moju podršku, baš kao i Bosna i Hercegovina.
I za kraj:
- Veliki pozdrav Zagrebu i Dinamu!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....