Kako je jedan Turčin neprimjetno postao mozak nogometne igre: ‘Ja sam na razini Modrića i Pedrija‘

U vremenu u kojem se vezni red često mjeri kroz broj asistencija, tzv. "progressive passes" ili kroz viralne "highlighte", slučaj Hakana Çalhanoğlua pomalo je paradoksalan. Radi se o igraču koji je u posljednje tri sezone redefinirao svoju poziciju, postao je ključan u strukturi igre Intera i pritom osvajao individualna priznanja – a i dalje se rijetko spominje u istom dahu s elitom. Pitanje koje je sletjelo na mail stoga je posve legitimno: je li Turčin zapravo jedan od najpodcjenjenijih veznih igrača svijeta?

Najsvježiji dokaz percepcije iznutra dolazi nakon polufinala Coppa Italia, gdje je Inter izbacio Como u dramatičnom preokretu. Ključni sastojak bio je Petar Sučić s dvije asistencije i golom, ali upravo je Çalhanoğlu bio centralna figura – dva gola za povratak i prolazak dalje, uz finese ispod površine koje ga legitimiraju. No možda je važnije ono što je nakon utakmice rekao trener Coma, Cesc Fàbregas. Njegove riječi zvuče kao priznanje elitnom playmakeru:

- Nema mnogo igrača poput njega, a svi treneri, pa tako i ja, pripremu za Inter uvijek počinjemo pitanjem – kako zaustaviti Çalhanoğlua?

I to je doista razina poštovanja koja se ne vidi u javnim rang-listama, odjeku javnosti ili prepoznatljivošću unutar medija, ali itekako postoji među trenerima. Radi se, kako je napisao jedan talijanski kolega, o dosjeu, kojeg je nazvao: "Evolucija koja je prošla ispod radara"...

Çalhanoğlu je, naime, karijeru počeo kao klasična "desetka", specijalist za prekide i udarce izvana. No njegova prava transformacija dogodila se upravo u Interu – spuštanje u ulogu dubokog playmakera, svojevrsnog "registe", uloge definirane u nogometnoj kinematografiji "čizme". U toj ulozi postao je ono što moderni nogomet najviše traži: dirigent tempa, prvi organizator napada i istovremeno igrač sposoban sudjelovati u defenzivnoj fazi. Njegova vrijednost nije samo u brojkama, nego u kontroli utakmice – sposobnosti da ubrza ili "smiri" ritam, ovisno o kontekstu. Tu, pak, dolazimo do važne povijesne paralele.

Hrvatski veznjak odlično se slaže u igri s Turčinom, koji u Interu igra najbolji nogomet karijere

GIUSEPPE MAFFIA/NURPHOTO/SHUTTERSTOCK EDITORIAL/PROFIMEDIA Giuseppe Maffia/nurphoto/shutterstock Editorial/profimedia

Sličnu transformaciju, naime, prošao je i Andrea Pirlo, ali u obrnutom smjeru karijernog luka. Nakon epizode u Milanu, njegov konačni identitet oblikovao se tek u Juventusu, gdje je došao besplatno, u "zalazu", kako se smatralo, a onda je povučen dublje u vezni red, gdje se vremenom pretvorio u "registu". Ta talijanska uloga – nešto između zadnjeg veznog i playmakera – nije samo pozicija nego filozofija igre. Pirlo je iz te zone kontrolirao tempo, diktirao ritam i postao jedan od najutjecajnijih veznjaka svoje generacije. Možda kroz tu prizmu treba gledati i Çalhanoğlua. Njegova transformacija nije identična, ali je konceptualno vrlo slična: od igrača koji traži završnicu do igrača koji kreira kontekst za cijelu momčad.

Zašto je onda podcijenjen? Postoji nekoliko razloga zašto percepcija zaostaje za realnom vrijednošću: prvo, nedostatak svojevrsne "romantične" naracije, jer njegov put nije obasut mitologizacijom; drugo, mnogi ga i dalje percipiraju kao staru verziju, "old school" igrača; treće, sustav Intera više naglašava kolektiv nego pojedinca; četvrto, njegova igra je funkcionalna, a ne spektakularna, stoga nedostaje prstohvata estetike...

- Ja jesam podcijenjen - reći će i sam. - I vjerujem da spadam u red igrača kao što su Pedri, Luka Modrić ili Kevin De Bruyne...

Realno, ovaj 32-godišnjak već dugo spada među elitne veznjake. Još od HSV-a, gdje je kao tinejdžer pokazivao ogroman talent (13 golova i asistencije koje su predvodile momčad na putu opstanka), preko Bayera iz Leverkusena uz konstantnost, ali bez eksplozije, zatim Milana, s "desetkom" na leđima, uz aureolu jednog od najboljih playmakera Serie A, pa sve do Intera, u kojem je, gotovo simbolično, zadužio "dvadesetku" na leđima, kako bi ispao duplo bolji nego u Milanu. U dosadašnjih 212 utakmica (50 pogodaka, 39 asistencija) za crno-plavi dio grada, sve je to zapravo i dokazao. Dolazak kod Simonea Inzaghija zapravo je bio - pun pogodak.

Ako temeljem svega kriterij postavimo kroz javni hype, odgovor je jasan – Hakan Çalhanoğlu jest podcijenjen. No ako gledamo kako ga vide ljudi unutar igre – treneri poput Simonea Inzaghija ili Cesca Fàbregasa ili, pak, kroz paralelu s evolucijom Andree Pirla – onda govorimo o igraču čija je vrijednost kristalno jasna. U tom raskoraku krije se i suština priče: kao i Pirlo nekad, samo uz manji efekt unutar javnosti, Çalhanoğlu je redefinirao sebe kroz ulogu "registe". Razlika je (samo) u tome što je Pirlo postao mit – a Çalhanoğlu još uvijek čeka da ga takvim počnemo gledati...