Postoje funkcije koje su operativne i postoje funkcije koje su simboličke. ZNS, realno, objedinjuje obje kategorije. Operativno, riječ je o sustavu koji obuhvaća gotovo 18 tisuća sportaša i infrastrukturu razasutu po kvartovima, livadama i rubovima grada. Simbolički, riječ je o poluzi utjecaja koja je desetljećima oblikovala odnose moći unutar hrvatskog nogometa. Na njegovu je čelu danas Tomislav Svetina, donedavni glavni tajnik HNS-a, koji je tu funkciju nedavno napustio, dok se istodobno suočava i s pravnim prijeporima oko statutarnih pitanja. Konkretno — čeka se potvrda optužnice protiv Svetine upravo zbog Statuta, sjednica, zapisnika. Ukratko — zbog ZNS-a.

U takav kontekst ulazi Juraj Fabijanić — zagrebački odvjetnik, nogometni entuzijast, suosnivač i danas sportski direktor Futsal Dinama — kojega je GNK Dinamo u ponedjeljak i službeno ovlastio kao svojeg kandidata za ulazak u sustav Zagrebačkog nogometnog saveza, potvrđujući naše ekskluzivne informacije otprije mjesec i nešto dana. Njegovo ime pritom sve se češće spominje i kroz aspekt buduće kandidature za predsjednika ZNS-a, što je i logično s obzirom na “background” i sada formalizirano zaleđe “velikog brata”. Ovaj 44-godišnji Zagrepčanin, pritom, ne nastupa revolucionarno, barem ne retorički. Njegov je vokabular pravnički precizan, lišen senzacionalizma, poziva na bitke i obračune, ali su mu reference nogometno iskustvene: kvartovski klubovi, djeca, članarine, tereni. Ako postoji politička dimenzija njegova ulaska u sustav, ona je obavijena terminima jasnih kriterija: infrastrukture i zajednice. U ekskluzivnom razgovoru za naš list priča o planovima i otkriva sljedeće poteze.

Razgovor je, ipak, morao krenuti poniranjem u sjećanje: davnih dana, u Miškecovu prolazu, Juraj Fabijanić nije bio kandidat ni za što. Bio je odvjetnik u nastajanju, futsal entuzijast, koji je sa svojim Cvjetnim sanjao o — Kutiji šibica. Petnaestak godina kasnije, sjedi u ulozi u kojoj rijetko tko iz navijačkog ili kvartovskog nogometa završi — kao čovjek kojega je Dinamo ovlastio da uđe u sustav, sustav koji desetljećima funkcionira po vlastitoj logici, vlastitim sinekurama, vlastitim zaštitama, dovoljno monolitan da ga nitko izvana ne ošteti.

— Nogomet je najljepša igra. I kad odrastemo, svi u sebi nosimo tog dječaka, tu zanesenost igrom. Ja sam uvijek nastojao većinu slobodnog vremena provoditi uz nogomet ili futsal. U međuvremenu sam postao otac, suprug, odvjetnik, ali ta strast nikada nije nestala — nasmijat će se u startu Fabijanić.

Je li bilo trenutaka kada ste pomislili odustati? Govorim konkretno o futsal borbi?

— Naravno da je bilo. Počeci su bili iznimno teški. Funkcioniranje unutar sustava bilo je sporo, sport je bio u razvoju, a privatne i poslovne obveze postajale su sve veće. U jednom trenutku zapitao sam se ima li sve to smisla. Ali pomogli su ljudi oko mene, ideja i energija koja se stvorila. Presudan trenutak bio je osnutak Futsal Dinama, spoj mojih dviju velikih ljubavi — nogometa i Dinama. To mi je dalo novu snagu i odgovornost.

Bez dvorane, bez podrške sustava, često i bez razumijevanja okoline, takav je bio start FD-a...

— Točno. U početku nismo imali podršku Grada, sustava ni Saveza. Imali smo tada, kao i danas, podršku više tisuća navijača i to je bilo presudno. Ta energija nosila nas je kroz sve prepreke. Naš cilj nije bio nekome dokazivati da smo bolji, nego pokazati da se klub može graditi na zdravim temeljima — transparentno, stabilno i bez ovisnosti o (ne)formalnim strukturama. S vremenom su, ipak, rezultati, broj gledatelja i razvoj omladinskog pogona učinili da nas se više ne može ignorirati. Pogled na futsal se promijenio. Pokrenute su lige mlađih kategorija, reprezentativne selekcije, razvojni programi. To je rezultat dugogodišnjeg rada cijele zajednice, ne samo jednoga kluba.

Koliko su promjene u GNK Dinamu utjecale na vašu odluku da se sada aktivnije uključite u sustav?

— Iznimno. To je za mene bila i osobna pobjeda. Napokon sam mogao gledati svoj klub isključivo kao sportski klub. Raspravljati o nogometu, o igri, bez svega što je godinama opterećivalo taj odnos. Veliku ulogu u tome imali su ljudi poput Zvonimira Bobana i Velimira Zajeca, ali prije svega navijači, koji nikada nisu odustali. Tada se prirodno nametnulo pitanje — može li se nogomet u Zagrebu dodatno unaprijediti? Nakon analiza, razgovora, mogućnosti, shvatili smo da je odgovor potvrdan.

Imate li konkretan program i viziju za ZNS?

— Naravno da vizija postoji. Ali dopustite da nešto istaknem u startu: ne radi se o kompletnom redizajniranju sustava, nego o unapređenju. Skupina od dvadesetak stručnjaka i ljudi iz nogometa posljednjih mjeseci razgovara o izazovima i rješenjima. Jedna od ključnih stvari jest da Savez postane pravi servis klubovima. Danas, među klubovima, često postoji dojam da su oni tu zbog Saveza, a ne obrnuto. To se mora promijeniti. Savez mora pomagati klubovima u svakodnevnim problemima, od infrastrukture do komunikacije s Gradom Zagrebom, koji je ključan izvor financiranja.

Na terenu ste sada već četiri mjeseca. Sustav je pritom monolitni mastodont kojeg se teško mijenja...

— U stalnom sam kontaktu s brojnim predsjednicima, trenerima, sportskim djelatnicima, ekonomistima, pravnicima, ljudima iz različitih klubova. Postoji velik broj ljudi koji žele unaprijediti sustav. Unaprijediti, ispraviti, nadograditi, poboljšati...

Jeste li se čuli s g. Svetinom?

— Ne, nisam.

Kao pravnik, kako gledate na statut Saveza?

— Statut je temeljni dokument i mora biti jasan i razumljiv svima. Trenutačno je vrlo složen i teško čitljiv, čak i pravnicima. To je dokument koji se mora prilagođavati vremenu. Sport se razvija, uvode se novi procesi i tehnologije. Statut bi trebao biti temeljni alat koji služi prije svega klubovima u organizaciji bavljenja nogometom na korist svih članova i sportaša. Tu ima mjesta za poboljšanja, ali iznimno je važno da se bilo kakve izmjene provedu na transparentan način i u skladu s propisanim procedurama...

Često u razgovoru spominjete važnost lokalne baze. Što to konkretno znači?

— Uz dodatni napor u podizanju klubova iz nižih liga, moramo se vratiti zajednici, školama i igralištima. Nekada su školska natjecanja bila ogroman motiv djeci. Igralo se za školu, za prijatelje, za kvart. To stvara ljubav prema sportu. Nogomet ima društvenu odgovornost. Može pomoći obrazovnom sustavu, organizaciji školskih natjecanja, povezivanju djece sa sportom i sredinom u kojoj žive. Djeca se moraju razvijati kao sportaši i kao osobe, bez pretjeranog pritiska rezultata u najranijoj dobi. Poanta jest spojiti se s obrazovnim sustavom, vratiti ono što smo nekoć imali; da su profesori tjelesnog u osnovnim i srednjim školama partneri ZG-sportu, koji će djecu i usmjeravati prema onome gdje prirodno naginju. Tako je bilo i kad smo mi odrastali...

Koliko su važni mali, kvartovski klubovi?

— Oni su temelj sustava. To su klubovi koje vode entuzijasti i volonteri. Savez mora postati njihova čvrsta i stalna podrška. Bez te baze nema ni vrhunskog nogometa. Klubovi su ti koji stvaraju igrače, ali i zdrave ljude.

ZNS, očito, vidite kao zamašnjak promjena, ne samo lokalno nego i nacionalno?

— Zagreb ima najveći nogometni sustav u Hrvatskoj i logično je da bude pokretač razvoja. To se može postići samo kroz suradnju svih klubova. Promjene su moguće ako postoji volja klubova. S time da postoje i otegotne okolnosti. Prvo, naravno, infrastruktura, igrališta, uvjeti, rintamo u “podrumu” koji javnost ne vidi, a zapravo je ključna baština sporta. Onog bazičnog, rekreativnog, a onda i profesionalnog. Sporta zajednice. Potom, a pričali smo već o tome, uz današnje životne troškove, troškovi bavljenja sportom i dalje rastu. Bojim se da time nogomet postaje nedostupan dijelu djece. A nogomet mora ostati dostupan svima. Jer, ako postane privilegij, izgubit ćemo njegovu suštinu.

Može li Savez pomoći?

— Može i mora. Kroz suradnju s klubovima i Gradom, kroz razvoj infrastrukture i transparentan sustav potpore. Prvi korak jest priznati da problem postoji. S time da ovo nije priča mene kao pojedinca, već šire mreže ljudi, od volontera do predsjednika klubova, onih koji grade i žive zagrebački nogomet. Radi se o klubovima, zajednici i ljudima koji žele unaprijediti nogomet. A Futsal Dinamo i Dinamo pokazali su da se stvari mogu graditi drugačije. U svakom slučaju, nisam utopist, znam da promjene nisu lake, ali uz konstruktivan pristup te znanja i iskustva koja postoje — možemo jako puno — reći će Fabijanić.

Zagrebački nogomet, mora se znati, nikada nije bio samo nogomet. Bio je prostor utjecaja, kontrole i kontinuiteta, ali i prostor entuzijazma, improvizacije i kvartovske pripadnosti. Između ta dva pola danas stoji Juraj Fabijanić — pravnik koji govori jezikom infrastrukture, ali dolazi iz projekta koji je nastao kao izraz otpora i potrebe za drukčijim modelom. Njegov eventualni uspon u strukturi ZNS-a neće ovisiti samo o programu, nego o spremnosti klubova da redefiniraju vlastiti odnos prema sustavu. Hoće li proći, u ovome je času teško nagađati, ali već i ideja i želja sugeriraju potrebu promjena i nadogradnje. ZNS, realno, za time vapi...