Iza Borne Barišića je 11 mjeseci koja su bila pravi test karaktera. Vratio se nakon teške ozljede i najdulje stanke u karijeri, pobijedio je, priznat će nam, samoga sebe i vratio se nogometu "gladan" novog dokazivanja.
- Bilo je jako, jako teško. Već sam ranije imao operaciju križnog ligamenta, ali sa 16 godina. U toj dobi puno se lakše oporaviti nego s 32 ili 33 godine. Pogotovo jer sam se već ostvario u nogometu i napravio sve što sam htio. Bila je to borba sa samim sobom. Protiv sebe sam se borio svakodnevno: "Zašto ti to treba? Ne moraš trenirati više." Drugi dio mene govorio je: "Treniraj! Radi!" I tako svakoga dana. Međutim, odlučio sam kako se želim vratiti. Stavio sam si to kao jedan izazov. Znao sam da ne trebam biti pokrenut motivacijom, nego samo disciplinom. Jednostavno sam išao iz dana u dan i trenirao sam svaki dan. Radio sam pet, šest sati dnevno minimalno, nekada i po sedam, osam sati. To je bilo jako naporno, jako teško, išao sam doslovno do granice da sam se razbolio od umora. Ali sam znao da u ovim godinama trebam puno veći rad i opseg vježbi nego kada sam bio mlađi, jednostavno sam dao svoj život. I moja obitelj se isto žrtvovala zbog mene da posvetim cijeli dan samo tome. I tako je bilo 11 mjeseci, korak po korak, ali sam se s tom disciplinom i velikom motivacijom vratio. I sada me to čini još sretnijim kada znam kroz što sam sve prošao - odvrtio je Barišić film kroz što je prolazio posljednjih skoro godinu dana.
- Nije bilo lako, ali da je lako, ne bi mene zapalo... - uspio se i nasmijati.
Vratio se nogometu, vratio se Osijeku, jače ime ove zime nije stiglo u SuperSport HNL i zadužio natrag kapetansku traku bijelo-plavih. S obzirom na karijeru, iskustvo, kvalitetu i karakter, od Barišića se ne očekuje ništa manje nego da bude lider svlačionice koja u nastavku sezone mora napraviti ozbiljan posao.
- Osjećam odgovornost prema klubu, ekipi, navijačima. Moj dio je također da vodim dečke na terenu i u svlačionici. Ono što sam ja njima već rekao, naravno, neću ponoviti u riječ, jest da moramo popraviti pristup. Moramo imati drugačiji gard, pogotovo kada igramo na Opus Areni. Da se postavimo onako kako bismo trebali, a to je da je ovo naš dom, naša kuća i da tu nitko nema pravo dolaziti i razmišljati o tri boda. Ja ne kažem da ćemo svaku utakmicu pobijediti, ali naš "mindset" mora biti takav da mi ulaskom u utakmicu imamo u glavi da smo mi ovdje gazde i da je ovo naš grad, naš klub, naš teren i da se igra po našim pravilima. To je ono što ja pokušavam prenijeti na ekipu. Iskreno, vidim pomake u pristupu na treningu, ali i u utakmicama, iako su bile prijateljske. Uvjeren sam da ćemo to prenijeti na prvenstvo.
Jednom riječju, Osijeku treba - drskosti!
- Drskost, bezobrazluk, sportski bezobrazluk, naravno; netko će reći da trebamo biti ratnici. Treba nam, u konačnici, vjera u sebe da, kada smo okruženi našim navijačima, moramo razmišljati na taj način da je ovo naš dom i da nemamo što gledati nego od prve minute biti pravi.
Prva utakmica Borne Barišića za Osijek u srpnju 2013. bila je protiv Dinama na Maksimiru (1:3). Prva po povratku među bijelo-plave opet je protiv Dinama, nada se s drugačijim ishodom.
- Netko će reći da je to dobro, da odmah igramo protiv najtežeg protivnika, a ja na tu utakmicu iskreno gledam kao i na svaku drugu. Zašto? Zato što ona kao i svaka druga nosi tri boda. Da ja sad pričam o kvaliteti Dinama nema smisla, ljestvica pokazuje kako su trenutačno najkvalitetnija momčad u ligi. Ali ja ne priznajem nikome kada ovdje dođe da je favorit. Nama nitko ne smije biti favorit kada dođe u Opus Arenu, nego se moramo postaviti da smo to mi.
Dinamo nije poveznica samo prve i iduće, 125. utakmice Borne Barišića za Osijek. Jednu je sezonu, 2015./16., bio pod ugovorom s modrima, a jedinu utakmicu za Dinamo odigrao je baš protiv Osijeka u Gradskom vrtu.
- Brzo sam, nakon tjedan ili dva, osjetio da neću igrati koliko bih htio i predložio sam tada ljudima u Dinamu da odem na posudbu u Lokomotivu ako je moguće, s čime su se oni složili. Nisam se nikada zadovoljavao da sjedim na klupi, čekam i dobivam mrvice. Ne mogu reći da mi nije bilo dobro u Lokomotivi, ali... Igrao sam i nisam. Nisam osjećao da je to dovoljno. Vjerovao sam u sebe i da mogu igrati. Već na polusezoni me tadašnji i sadašnji sportski direktor Osijeka Alen Petrović zvao da se vratim. Ne žalim ni za čim, ali jednostavno to nije bilo to što sam očekivao da će biti, a povratak u Osijek mi je bio najbolji potez koji sam mogao napraviti.
Druga velika odluka koja mu je usmjerila i definirala karijeru bio je odlazak u Glasgow Rangerse u ljeto 2018. Zadržao se Barišić na Ibroxu šest godina, odigrao 234 utakmice, osvojio prvi naslov prvaka Škotske za kultni klub nakon deset godina, ujedno i posljednji, Kup, igrao finale Europske lige... Transfer se dogodio nakon dvoboja Osijeka i Rangersa u europskim kvalifikacijama.
- Stvarno sam odigrao dvije odlične utakmice protiv Rangersa, ispali smo, nažalost, a mene je odmah nazvao Steven Gerrard i pitao me želim li doći. Prihvatio sam iako sam u tom trenutku imao jednu financijski još bolju ponudu. Ali osjećao sam da je to projekt i priča za mene. Poseban klub, tek kada dođeš osjetiš tu veličinu. Tamo je svaki vikend, kada se igra kod kuće, 52.000 ljudi na tribinama. Gdje god idemo na gostovanja, puno je. U Glasgowu sam s Gerrardom i ostalim trenerima stekao iskustvo za cijeli život. Tamo sam naučio najviše i iz dječaka izrastao u muškarca. Kada odeš u takav klub, moraš stalno biti na top razini kako bi preživio, jer stalno dolaze novi igrači. U šest godina osvojio sam prvenstvo, igrao sam i u finalu Europske lige, svake godine smo prolazili u europske skupine i stvarno sam uživao tamo. Bilo je teških trenutaka, naravno, ali generalno sam bio jako sretan. Taj klub istinski volim i uvijek će mi biti u srcu.
Kako je bilo raditi sa Gerrardom?
- On je trener koji vrlo dobro zna što hoće i što želi od igrača. Zna biti dosta hladan i pozitivno nemilosrdan. Ako si dobar, igraš, ako nisi, ideš na klupu. I to je to, nema tu previše priče. Na takav način je izvlačio maksimum iz igrača. Od njega sam stvarno naučio nevjerojatne stvari. Uz njega sam se jako izgradio, kroz njegov pristup treningu, sam odnos prema nogometu, prema utakmicama, prema prehrani, kondicijskoj pripremi... S njim sam to sve podigao na još jednu višu razinu. Uostalom, pod njim sam postao i hrvatski reprezentativac. Sve mi je to puno pomoglo, taj njegov način razmišljanja koji je nevjerojatan. Stvarno ga jako poštujem i kao trenera i kao osobu. I danas sam s njim u kontaktu, fenomenalan čovjek koji je uvijek bio spreman pomoći.
Nakon trijumfalnih godina s Rangersima uslijedio je odlazak u Trabzonspor u ljeto 2024., počelo je odlično, ali je završilo nakon samo jedne polusezone.
- Sada kada gledam, u Rangersima sam možda ostao godinu-dvije predugo, bilo bi možda idealnije da sam otišao odmah nakon finala Europske lige. Međutim, uživao sam tamo i bilo mi je stvarno lijepo u Glasgowu. Rekao sam si da, kada budem odlazio, otići ću u klub koji me želi. Mene su ljudi iz Trabzonspora kontaktirali već početkom veljače i stvarno smo se vrlo brzo dogovorili. Imao sam videopoziv s trenerom, sportskim direktorom, predsjednikom i sve je bilo savršeno. Krenulo je dobro, a u posljednjoj utakmici koju sam odigrao cijelu, ispali smo u kvalifikacijama za Konferencijsku ligu. Ja sam dobro odigrao, asistirao sam, zabio iz jedanaesterca. Ali trener koji me doveo dobio je otkaz i već sljedeću utakmicu završio sam na tribini. Zašto? Nemam odgovor ni dandanas. Imam odgovore koji, naravno, nisu istiniti. Jednostavno nisam igrao, a nije mi do danas jasno zašto. Klub je velik i krivo mi je što nisam pružio ono što sam mogao, jer sam tamo došao jako motiviran. Dobio sam svježu energiju i motivaciju. Međutim, završio sam na tribini i nisam igrao. U Rangersima sam naučio da uvijek, kada dobro treniraš, dobivaš šansu, međutim u Turskoj to nije bio slučaj. Kako god da sam trenirao, dobro ili loše, jednostavno nisam dobio šansu i pomirio sam se s tim. Imam dovoljno godina da shvaćam kako je to sve profesionalizam i onda sam zimi tražio odlazak.
Leganés je bio izlaz, ali već prva utakmica bila mu je i posljednja u La Ligi.
- Prije toga sam pregovarao s još dva kluba koja su također iz ‘liga petice‘. Nisu se, međutim, uspjeli dogovoriti s Trabzonsporom, a onda sam se posljednji dan prijelaznog roka, doslovno minutu do ponoći, dogovorio s Leganésom. Ta priča mi se svidjela, La Liga, Madrid, stvarno su me željeli... Sve se posložilo da opet igram na razini na kojoj sam htio i da živim u gradu u kojem sam htio. Prva utakmica odmah je bila protiv Valencije na Mestalli, na stadionu koji sam oduvijek volio. I onda su mi u šestoj minuti pukli križni ligamenti. U tri-četiri dana došao sam od neizmjerne sreće do toga da sam bio na krevetu, u bolnici, na operaciji...
Skoro godinu dana kasnije, odnosno točno 350 dana kasnije od kobne utakmice na Mestalli, Borna Barišić opet će istrčati na teren.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....