Sve je počelo u Gornjim Kolibama, mjestašcu u Bosni i Hercegovini, udaljenom desetak kilometara od Slavonskog Broda. Tamo su, naime, odrasla čak četvorica nogometaša koji su ostavili još kako opipljiv trag u HNL-u, posebno u slavonskobrodskoj Marsoniji, čiji napadački kvintet iz prvoligaških dana nogometni zaljubljenici i danas recitiraju bez problema: Petrović, Z. Mujčin, Karić, E. Mujčin, Mašić! Od njih petorice čak su četvorica odrasla u Gornjim Kolibama...
- Braća Zemir i Edin Mujčin moji su bratići, a iz Gornjih Koliba je i Mašić – kaže Veldin Karić (51), nekada ubojiti napadač, koji je, osim u majici Marsonije, u HNL-u igrao za Varteks, Dinamo i Inter.
Bio je na početku karijere u sarajevskom Željezničaru i novosadskoj Vojvodini, igrao je i za Torino i Lugano...
- Igrali smo u Gornjim Kolibama kvart protiv kvarta, Mujčini i ja bili smo na jednoj, a Mašić na drugoj strani, ne trebam isticati tko je pobjeđivao, ha, ha... Svaki dan bili smo na igralištu, a veliki nogomet igrao sam u kadetskim danima za lokalni klub Slogu, imali smo krasan stadion. I „snimili” su nas lovci na talente, zabio sam u toj kadetskoj polusezoni 37 golova. Mujčini su otišli u Bosanski Brod, a ja u sarajevski Željezničar, bila je to 1988. godina. I ostao sam u Želji do rata, potom sam otišao u Vojvodinu, bio sam tamo pola godine, pa sam došao u Marsoniju 1993. godine. I tamo je zapravo počela moja prava karijera, dočekala su me braća Mujčin, Petrović, Mašić..., došli su još Antolić, Zgrablić, Kasumović... Kakva je to momčad bila, nitko nas nije mogao pobijediti u Slavonskom Brodu. Ušli smo u prvu ligu i bili smo svima tvrd orah – prisjeća se Karić.
U sezoni 1994./95. Marsonia je zauzela peto mjesto u HNL-u i bilo je jasno da neće moći zadržati momčad na okupu, ekipa iz Gornjih Koliba prerasla je tu sredinu. Edin Mujčin i Vladimir Petrović otišli su u Dinamo, Zemir Mujčin je u rukama imao inozemni angažman, ali se teško ozlijedio i nakon oporavka je prešao u Slaven Belupo. Armin Mašić pojačao je Zagreb. A Karić? Karić je otišao u Torino...
- Taj se transfer dogodio pomalo neočekivano. Bio sam u dobroj formi, imao sam ponuda i nakon utakmice mladih reprezentacija Hrvatske i Italije u Varaždinu, u listopadu 1995. (2:2), javio mi se menadžer Predrag Naletilić i rekao mi je da me želi Torino. Talijani su došli u Varaždin gledati Rapaića i Mornara, a vidjeli su mene! U ono je vrijeme Italija bila najjača europska liga, nisam previše razmišljao, prihvatio sam ponudu i u zimskom prijelaznom roku potpisao ugovor. Marsonia je tada na ime odštete dobila milijun njemačkih maraka, a ja sam potpisao četverogodišnji ugovor vrijedan ukupno oko četiri milijuna maraka...
No, u Torinu vam nisu „cvjetale ruže”, na proljeće 1996. godine postigli ste samo jedan pogodak...
- Istina je, gol me nije htio. Ali dobro sam igrao, „ordinirao” sam po lijevoj napadačkoj strani, bio sam standardan. Međutim, nikako nisam mogao zatresti mrežu, pogodio sam šest-sedam vratnica i greda, nekoliko je kaznenih udaraca napravljeno na meni. No, zabio sam samo jedan gol. Ispali smo iz lige i otišao sam na posudbu u Švicarsku, u Lugano, bio sam treći strijelac lige. I kad sam se vratio u Torino, predsjednik kluba poginuo je na jahti i sve se promijenilo, došla je nova uprava i vidio sam da nisam u prvom planu.
Nedavno je u Torino otišao Dinamov napadač Sandro Kulenović.
- Drago mi je da je potpisao za moj bivši klub. I vjerujem da će uspjeti u Torinu, dobar je igrač i napadač. U Italiji cijene radnike na terenu, a Kulenović je veliki radnik, a k tome zna zabiti gol. Želim mu svu sreću i nadam se da će dokazati svoju kvalitetu u Torinu.
Kako ste, nakon Torina i Lugana, došli u Varteks?
- Predsjednik Varaždinaca, pokojni Anđelko Herjavec, uspio je s Torinom dogovoriti jednogodišnju posudbu, a nakon isteka posudbe Varteks je otkupio moj ugovor. I ostao sam u Varaždinu sedam godina, bili su to prekrasni dani, imali smo vrhunsku momčad. Triput smo igrali u finalu Kupa, jednom smo bili treći u prvenstvu, u Europi smo dobro igrali...
Eliminirali ste 2001. godine Aston Villu u 1. kolu Kupa UEFA, u Birminghamu ste pobijedili 3:2, zabili ste treći gol (Saša Bjelanović je postigao prva dva pogotka), na uzvratu u Varaždinu bili ste poraženi 0:1, ali ste zbog više golova u gostima prošli dalje. Je li ta utakmica na Villa Parku bila i vrhunac vaše karijere?
- Svakako jest! Zabio sam velikom Peteru Schmeichelu. Iako sam imao problema s mišićem, nisam želio propustiti tu utakmicu, ma bez noge bih igrao na tom prekrasnom stadionu. I odigrali smo odlično, imali smo još nekoliko prilika za pogodak, Englezi su nas podcijenili i ostvarili smo grandioznu pobjedu.
Kakav je osjećaj bio kod mladića iz Gornje Kolibe kad je istrčao na legendarni Villa Park, o čemu ste tada razmišljali?
- Uh, i sad se naježim kad se sjetim tih trenutaka, o tome smo maštali kao dječaci kad smo u Gornjim Kolibama počeli natjeravati tu loptu. Večer prije utakmice imali smo trening, ušli smo u svlačionicu i vidjeli smo nešto što do tada nikad nismo vidjeli. Svlačionica je bila fantastično uređena, sa svim rehabilitacijskim rekvizitima. A na teren se dolazi kroz tunel, debeli tepison je na podu, žao ti je bilo hodati po njemu u kopačkama! Bio je to fantastičan doživljaj, prošlo mi je kroz glavu da se isplatilo sve što sam u nogomet do tada napravio. I kad je počela utakmica, adrenalin je poskočio do najviših razina, nikakav bol u mišiću više nisam osjećao. A kad sam zabio gol, bio sam izvan sebe, neopisiv je to osjećaj bio...
Nakon sedam varaždinskih godina došli ste u Dinamo. U rujnu 2004. godine, posljednjeg dana prijelaznog roka, potpisali ste ugovor, istodobno su došli Vasilj, Ješe i Poldrugač...
- Promijenila se situacija u Varaždinu, Anđelko Herjavec je poginuo, otišao je iz kluba i njegov bratić Nevenko Herjavec, koji je bio direktor kluba, došli su neki novi ljudi s novim planovima. Istjecao mi je ugovor, nisam želio produženje pod ponuđenim lošijim uvjetima, pa su me prebacili da treniram s drugom momčadi. Tada su mi se javili Dinamo i Hajduk, zvali su me Zdravko Mamić i Igor Štimac, presudilo je što sam oduvijek bio dinamovac i brzo sam se dogovorio s Mamićem.
I već u prvoj utakmici, u maksimirskom derbiju s Hajdukom, zabili ste treći gol u pobjedi Plavih 3:0...
- I to kakav gol! Možda i najljepši u povijesti derbija! Sjećam se da je tada u Dinamovu PR-u radio Andrija Jarak, zvao me dan poslije utakmice i rekao da nikad u životu nije vidio takav pogodak. Stvarno je to bio spektakularan zgoditak, primio sam loptu na nekih 20-ak metara od Hajdukova gola i na mene su krenuli Mato Neretljak i Hrvoje Vejić. Prebacio sam loptu preko njih i izbio sam ispred vratara, branio je tada Tvrtko Kale. Istrčao je, pa sam onda s nekih 14 metara loptu i preko njega poslao u mrežu! Maksimir je eruptirao, nisam bolji debi u Dinamovu dresu mogao ni zamisliti...
I tko bi mogao tada pomisliti da će Dinamo te sezone završiti u Ligi za ostanak...
- I dan-danas mi je to neobjašnjivo. Bila je to čudna sezona, vrlo čudna, prepuna turbulencija. K tome, napukli su mi križni ligamenti, izgubio sam nekoliko mjeseci, pa sam odigrao samo 12 utakmica za Dinamo i zabio sam četiri gola. Nakon operacije raskinuo sam ugovor s Plavima i otišao sam u Inter iz Zaprešića, ušli smo u Prvu ligu i to su, praktički, 2007. godine bili moji posljednji profesionalni nogometni dani. Ali ostao sam u nogometu, igrao sam još za Marsoniju, Oriolik, Novalju, Samobor, Ljutomer, Dinamo iz Apatije (pokraj Ludbrega), pa Varteks, i prestao sam igrati prije šest godina u Dravi iz Kuršaneca. Imao sam tada 46 godina, bio sam trener i igrač, zabio sam u polusezoni 27 golova, bio sam najbolji strijelac i oprostio sam se od nogometa...
Jeste li zadovoljni karijerom?
- Jesam, iako znam da sam mogao više i bolje. Gdjekad se ispriječila mladost-ludost, ali ne žalim ni za čim, zadovoljan sam i životom i karijerom. Ne bih baš ništa mijenjao s ovim iskustvom u nogometnom smislu. A u privatnom, možda se ne bih triput ženio, nego bih bio samo sa svojom trećom suprugom, Silvijom. Sa prvom suprugom, koja je iz Slavonskog Broda, nisam imao djece, s drugom, Varaždinkom, imam 21-godišnjeg sina i 18-godišnju kćer, a sa Silvijom, koja je također Varaždinka, imam petogodišnju kćer. Lijepo nam je u Varaždinu, sretan sam čovjek, imam krasnu obitelj i najvažnije je da smo zdravi. Nažalost, otac mi je umro prije šest godina, a brat prije tri. Mama i sestra žive u Slavonskom Brodu, sestri sam kupio kuću. A u Gornjim Kolibama imam rodbinu, posjećujem ih, navratim kad god mogu...
A jeste li financijski zadovoljni? Jeste li igranjem nogometa osigurali egzistenciju, živite li i danas od tog novca?
- Da, zaradio sam dovoljno za normalan život, situiran sam. No, želim raditi, volim trenerski posao, volim „klincima” prenositi svoje znanje. Trenutačno sam bez trenerskog angažmana, radim pojedinačno s nekim igračima. I čekam. Razgovarao sam i s ljudima iz Dinama, otvorena je opcija da budem skaut Plavih. Imao sam ponude nekih manjih klubova, ali želio bih zakoračiti na višu razinu, neću više trenirati nijedan klub ispod drugoligaške razine. Posjedujem trenersku UEFA A licenciju i pripremam se u BiH školovati za UEFA Pro.
Možete li povući usporednicu između vaših igračkih dana i današnjeg nogometa?
- Danas je u nogometu znatno više novca, danas je dovoljno odigrati dvije-tri dobre utakmice i već vam se smiješi bogati inozemni ugovor. Prije se više cijenio potez, igralo se za publiku, a današnji nogomet gdjekad podsjeća na „robotizam”, previše je toga utemeljeno na snazi, a zanemarena je vještina. Nekako imam osjećaj da je prije bilo više strasti i ljubavi prema igri, srce je bilo ključno, živjeli smo za pljesak s tribina. Danas nije tako, danas je ipak novac u prvom planu. Od malih nogu menadžeri i roditelji u djeci vide sredstva za zaradu, sve je to postao veliki biznis. I to mi se ne sviđa, nema više one strasti, sve je manje respekta prema igri.
Koliko je nogomet utjecao na vas kao osobu, kako je utjecao na vaše sazrijevanje?
- Nogometu sve dugujem. Naučio me disciplini, poštivanju drugih i drukčijih. Od malih sam nogu „gurao” tu loptu i sport mi je bio sve, baš sve, živio sam za svaki trenutak na igralištu. Nogomet mi je i dao sve, izgradio me kao osobu, ali je i uzimao. Primjerice, nisam proveo dovoljno vremena s roditeljima, obitelji i prijateljima, često sam bio na putovanjima. U mladosti sam „preskočio” i noćni život sa svojim vršnjacima, jer sport traži disciplinu. Ma, znao sam i ja „zaružiti” i izaći van s ekipom, nisam bio bezgrešan, ali ipak je to bilo u nekoj normalnoj mjeri, nisam smio sebi dopustiti da mi nesportski život utječe na karijeru. Bio sam „mangup” i na terenu i izvan terena, a danas me najviše živcira kad vidim da se netko „folira” izvan travnjaka i glumi nekakvog „frajera”, a onda na terenu, kad treba pokazati da je „mangup”, ne pokazuje ništa! Živciraju me takvi „lažnjaci”, potjerao bih ih iz svlačionice...
Radili ste u karijeri s brojnim trenerima, koga biste izdvojili?
- U mladim danima to je svakako bio Nenad Starovlah u Željezničaru, naučio me mnogo toga i puno mi je pomogao u životu. Miroslav Blažević i Branko Ivanković trenirali su me u Varteksu, u Marsoniji i Dinamu trener mi je bio Ilija Lončarević, izdvojio bih i Miru Buljana. Ćiro je bio uvjerljivo najbolji motivator na svijetu, sjajan je bio kao čovjek i samo lijepim riječima mogu o njemu govoriti. Jedva sam čekao njegove treninge, bili su tako zanimljivi i intenzivni.
Ćiro nije volio vašu osebujnu frizuru...
- Ha, ha... Točno je, tražio je od svih igrača da se „vojnički” ošišaju. Meni je progledao kroz prste, sve do jednog treninga. Bio sam jak u skok-igri i na jednom vježbanju zabio sam nekoliko pogodaka nakon centaršuteva, ali sam promašio jednu veliku šansu, loše sam udario loptu glavom. I Ćiro je odmah skočio: „Sine, da si se ošišao, da nemaš tu kosu, zabio bi gol! Na sljedećem treningu želim te vidjeti ošišanog!” No, nije mi ni na kraj pameti bilo da se ošišam, ma nije bilo nikakve teorije. I tog popodneva šećem Varaždinom i ispred hotela „Turist” naletim na Ćiru i njegovu suprugu Zdenku. I Ćiro me upozna sa suprugom i kaže joj: „Reci mu, molim te, da je bolje da se ošiša, bolje će izgledati s kratkom kosom.” A gospođa Zdenka me zagrlila i rekla mi je: „Slušaj me, tebi odlično stoji duga kosa i nemoj se šišati”! Nasmijao sam se i rekao Ćiri: „Jeste li čuli, šefe, nemojte mi više govoriti da se moram ošišati”! A Ćiro se okrenuo prema supruzi i rekao joj: „Što si mi sad napravila”... I tako sam sačuvao frizuru, ha, ha...
Najbolji suigrač u karijeri?
- Igrao sam s velikim igračima. Izdvojio bih trojicu: Edin Mujčin, Abedi Pele i Niko Kranjčar.
Najboljih 11 od igrača s kojima ste igrali?
- Ovako: Mrmić – Sabolčki, Sedloski, Crnac, Hrman – Petrović, Kranjčar, E. Mujčin, Abedi Pele – Rizzitelli, Eduardo da Silva. Eto, bez mene u sastavu, ha, ha...
Najdraži gol?
- Protiv Aston Ville u Birminghamu.
Najljepši gol?
- Hajduku u Maksimiru. Bio je to savršen pogodak, velika pobjeda u debiju u plavom dresu...
Najdraža utakmica?
- Dvije su, obje smo sad spomenuli. U Birminghamu s Aston Villom i u Zagrebu s Hajdukom. I zauvijek ću pamtiti te utakmice i te golove. Kao i dva pogotka za Željezničar u derbiju sa Sarajevom, pobijedili smo 2:0.
Jeste li imali igračkog uzora u mladim danima?
- Da, bio je to Francuz Jean-Pierre Papin. Kako je on zabijao te golove, oduševljavale su me njegove „škarice”, pokušavao sam ga na treninzima oponašati. Takvih igrača, nažalost, više nema...
Da niste bili nogometaš, što biste radili u životu?
- Iskreno, nikad nisam o tome razmišljao. Od osme godine vezan sam za loptu, cijeli sam život u tome i još uvijek osjećam tu čudesnu strast prema nogometu. I tako će biti zauvijek, do mog posljednjeg daha...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....