Titula najvećeg iznenađenja dosadašnjeg dijela SHNL-a neupitno pripada Rudešu. Kvartovski klub iz zapadnog dijela Zagreba unaprijed je bio osuđen na još jedan ekspresni povratak u niži rang natjecanja. Argumenata je bilo napretek: najmanji proračun u ligi, "podstanarstvo" na stadionu u Gorici, igrači s minimalnim prvoligaškim iskustvom i trener sa samo pola godine samostalnog trenerskog staža.
Međutim, naš sugovornik Stipe Čondrić, dugogodišnji direktor Rudeša, i njegovi najbliži suradnici, predvođeni predsjednikom Josipom Šimunićem, nisu dijelili takvo mišljenje.
Gospodine Čondriću, usudite li se danas reći da je hrvatski nogomet dobio desetog ravnopravnog prvoligaša?
– Mislim da se to može reći. Nakon sedam godina ozbiljnog rada ove uprave i svega što smo prošli, sada smo treći put u najvišem rangu. Vjerujem da smo pokazali da se Rudeš može ravnopravno nositi s ostalih devet klubova. Imamo 16 bodova, a prošla je tek trećina prvenstva. Prije dvije godine ispali smo iz lige s ukupno devet bodova.
Nažalost, još uvijek ne možete igrati na svom stadionu. Zašto Rudeš nema reflektore?
– Već gotovo sedam godina pokušavamo s gradskim strukturama uspostaviti partnerstvo i riješiti taj problem. Mi smo u koncesiji, zemljište pripada Gradu Zagrebu i ništa ne možemo raditi bez potrebnih dozvola. Imamo oko 19.000 četvornih metara prostora i napravili smo izračune prema kojima se ovdje mogu postaviti reflektori i dodatna tribina s tisuću nenatkrivenih mjesta. Time bismo zadovoljili uvjete za igranje SHNL-a. Dakle, nije do nas.
Zašto se to toliko dugo ne uspijeva riješiti?
– Uvijek je nedostajao neki dokument ili je trebalo riješiti dodatni problem koji bi se u međuvremenu pojavio. Mislim da bi se uz dobru volju Grada sve moglo operativno riješiti za pola godine. Optimističan sam jer ljudi u Gradu sada doista pokazuju želju da riješe naš problem.
Postoji li novac za takav projekt?
– Mi ćemo financirati i reflektore i tribinu, ali ne možemo bez dozvole Grada. Postoje ljudi koji su spremni pomoći, imamo i "oca" našeg projekta. Svi oni žele ulagati u Rudeš, infrastrukturu i nogomet, ne pitajući što će im se od toga vratiti. Blagoslov je imati takve ljude uz klub.
Rudeš bi tako mogao pomoći i u rješavanju šireg problema zagrebačkih stadiona?
– Upravo tako. Zagreb ima Dinamo, Lokomotivu, Rudeš, nekoliko klubova u Prvoj NL i brojne mlađe kategorije. Treba razmišljati gdje će svi oni igrati. Sljedećih nekoliko godina u Zagrebu će se moći igrati samo u Kranjčevićevoj jer će se Maksimir graditi. U Rudešu se uz relativno mala ulaganja može napraviti funkcionalan stadion koji bi koristio i drugim klubovima. Za neke druge projekte potrebno je 15 ili 20 milijuna eura, a mi bismo s reflektorima i dodatnom tribinom dobili stadion koji zadovoljava prvoligaške uvjete.
Rudeš 2027. slavi 70 godina postojanja. Može li novi stadion biti rođendanski poklon?
– To bi bilo sjajno. Već pripremamo obilježavanje velike obljetnice i vjerujem da bi upravo 2027. mogla donijeti dobre vijesti. Kada smo prije sedam godina ušli u klub, zatekli smo dugove, oronulu tribinu i potpuno blatnjav travnjak. Danas smo iznimno sređen klub u stalnom usponu. Imamo Akademiju koja niže odlične rezultate, jasnu viziju i protokole koje smo napravili po uzoru na one koje smo vidjeli u Bayernu, gdje smo zahvaljujući našem Šimuniću boravili nekoliko dana.
Koliko je Rudešov proračun veći nego tijekom prethodnog prvoligaškog pokušaja?
– Nije gotovo ništa veći, možda deset posto. Proračun nam iznosi oko 2,3 milijuna eura. To je više nego dvostruko manje od prvog sljedećeg kluba u ligi.
A ipak ste složili znatno konkurentniju momčad. Kako?
– Zato što sada gotovo sav raspoloživi novac ulažemo u momčad. U prethodnom prvoligaškom razdoblju puno smo ulagali u infrastrukturu i uređenje kluba. Tada smo odlučili najprije napraviti temelje, a zatim graditi momčad. Sada imamo minimalan broj zaposlenih koji doista rade fantastično, pa daleko najveći dio novca odlazi na igrače, putovanja, smještaj i pripreme. Momčad je od ljeta bila tri puta na pripremama, dvaput u Čatežu i jednom u Daruvaru.
Koliko vam je pomoglo iskustvo prethodnog ispadanja iz SHNL-a?
– Znamo da se najviše uči iz poraza. Kada pobjeđuješ, često ne vidiš sve probleme. A mi smo u sezoni 2023./24. prošli pravu kalvariju. Svaki poraz nas je bolio, a bili smo nemoćni. Nakon utakmica ostajali smo po pet ili šest sati, razgovarali, analizirali i pokušavali shvatiti gdje griješimo. Meni je ta jedna sezona trajala kao pet godina.
Zanimljivo je da se klub nakon takve sezone nije raspao.
– To je naša najveća pobjeda. Ostali smo zajedno. I dalje su tu gotovo svi isti članovi uprave, ljudi koji su prijatelji i dišu kao jedna obitelj. Rudeš više nije projekt jednog čovjeka, nego skupine ljudi sa zajedničkim ciljem. Svakodnevno se sastajemo, razgovaramo i donosimo odluke. Zna se tko je zadužen za financije, tko za struku, ali najvažnije odluke donosimo zajedno.
Tko je birao igrače za ovu sezonu?
– Josip Šimunić, trener Alen Petrnac i ja. Odlučili smo da Alen bude i trener i sportski direktor, kako bi sve sportske odluke prolazile kroz njega. Međutim, svaki igrač prošao je kroz naše zajedničke razgovore i procjene. Nas trojica birali smo momčad.
Je li Petrnac trener kakvog ste godinama tražili?
– Apsolutno. Alen je zagrebački dečko, čovjek koji je puno prošao u nogometu. Petnaest godina bio je u Dinamu, učio od ljudi koji su stvarali rezultate i ima veliko znanje. Zajedno smo pohađali školovanje za UEFA Pro licencu i tada sam prepoznao njegovu kvalitetu. Dugo sam ga nagovarao da se uključi u naš projekt. Nije odmah pristao, ali osjetio je energiju ljudi u klubu.
Doveli ste ga iako ste tada bili prvi u Prvoj NL?
– Da. Bili smo na prvom mjestu, trener Velimir Vidić radio je odlično, ali procijenili smo da je Alen čovjek koji nas može voditi i u SHNL-u. Vidića smo vratili u školu nogometa. Nije bilo lako donijeti takvu odluku, ali vjerovali smo da je ispravna. S Alenom imam iznimno blizak odnos. Nismo samo suradnici nego i prijatelji.
Početak sezone ipak nije bio jednostavan.
– Prijelaz iz Prve NL u SHNL ogroman je izazov. Neki igrači koji su dobri u drugoj ligi jednostavno ne mogu pratiti zahtjeve prve. Morali smo pronaći ravnotežu između mladosti i iskustva. Zvali smo stotine igrača, razgovarali s agentima i klubovima, ali morate znati da smo mi slobodnim igračima bili deseti izbor. Svi ostali klubovi u ligi bili su im privlačniji od nas jer su bili uvjereni da ćemo odmah ispasti. Uložili smo golem trud kako bismo doveli igrače koji imaju kvalitetu, ali i karakter. Mislim da nas više nitko u ligi ne podcjenjuje.
Rudeš ima vrlo zanimljivog mladog igrača, Vida Seitza, kojem je tek 16 godina, a već je važan dio momčadi.
– Vid je dijete našeg kluba, proizvod naše škole nogometa. Vjerujem da bi mogao postati jedan od simbola Rudeša i ostvariti transfer koji će dodatno potvrditi kvalitetu rada naše škole. Ima samo 16 godina, a već se može nositi s igračima Dinama i drugih prvoligaša. Na treninzima pokazuje iznimnu kvalitetu, baš je dominantan, a sada mu trebaju minute i iskustvo da to pokaže i na utakmicama.
Odlučili ste ga pustiti na Svjetsko prvenstvo do 17 godina, iako je prvenstvo u punom zamahu?
– Da. Znamo da će nam nedostajati, ali riječ je o velikoj prilici za njega i hrvatsku reprezentaciju. Izbornik je inzistirao na njegovu dolasku i nismo željeli stvarati probleme. Želimo biti mali klub koji razmišlja veliko. Ako naš igrač predstavlja Hrvatsku na svjetskom prvenstvu, to je ponos za sve nas.
Kako je Petrnac prihvatio njegov odlazak?
– Naravno da mu nije bilo drago jer je Seitz važan igrač. Ali Alen razumije širu sliku i zna koliko je to važno za klub i igrača.
Zanimljivo je da ste i vi kao direktor kluba odlučili završiti školovanje za UEFA Pro licencu, premda nemate ambiciju biti trener. Usput, malo tko zna da ste kao igrač NK Tondacha u jednoj utakmici četvrte lige postigli čak osam pogodaka, što je i danas rekord lige.
– Završio sam kineziološki fakultet i dugo sam mislio da mi trenerska licenca neće trebati. Nemam želju biti trener, ali kao operativni direktor praktički živim s klubom 24 sata dnevno. Kroz razgovore s trenerima shvatio sam koliko je važno dodatno se educirati. Nije bilo lako uskladiti sve obveze, ali u te dvije godine puno sam naučio.
Koliko Rudeš gubi zbog toga što domaće utakmice igra izvan svog stadiona?
– Jako puno. Izgubili smo velik dio naših navijača preseljenjem najprije u Kranjčevićevu, a zatim u Goricu. Naši Rudeš Boysi, koje ovom prilikom pozdravljam, žele gledati svoj klub u svom kvartu, a ne na tuđim stadionima. Možda je njihov nedolazak i svojevrstan prosvjed zbog toga što Rudeš ne igra kod kuće.
Koliko vas stoji organizacija jedne domaće utakmice u Gorici?
– Riječ je o ozbiljnom trošku. Ovisno o procjeni rizika utakmice, iznosi se kreću od deset do petnaest tisuća eura, a ponekad i više. Financijski nam se gotovo nijedna utakmica ne isplati, osim onih protiv Dinama i Hajduka, jer je premalo gledatelja.
Problem posjećenosti nije samo Rudešov.
– To je veliki problem cijele lige. Ponekad na utakmice dođe toliko malo gledatelja da se moramo zapitati što radimo pogrešno. Možda se previše bavimo ispunjavanjem formalnih kriterija, a premalo time kako vratiti ljude na tribine. Inače, javljaju nam se ljudi iz Metkovića, Dubrovnika, Požege, Vinkovaca... Traže dresove, šalove i kape. Kako klub raste i ostvaruje rezultate, tako raste i zanimanje za njega. Puno nam znači i što je s nama Josip Šimunić, čovjek s velikom nogometnom karijerom i 105 nastupa za hrvatsku reprezentaciju. Ponosan sam što mogu raditi uz njega, a zahvalan na svemu što sam od njega naučio.
Rudeš je klub s izraženim identitetom, što se ne sviđa uvijek svima.
– Mi smo takvi kakvi jesmo. Imamo svoje vrijednosti, svoju tradiciju, slušamo Thompsona, a blaženi Alojzije Stepinac zaštitnik je našeg kluba. Netko nas zbog toga voli, netko ne voli. Ali mislim da nas svi trebaju poštovati. Mi poštujemo druge i želimo da drugi poštuju nas.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....