‘Gazda je došao u Zagreb s hrpom love i rekao Ćiri: Daj mi Tarzana, a ja ti riješim prolaz u finale Kupa!‘

Posebna je nogometna priča Ivana Cvjetkovića (66). Bio je odličan igrač, izvrstan sportski direktor, a još uvijek je sjajan menadžer. Malo ih je u svijetu nogometa uspjelo na takav način povezati tri karijere, jer svaka od navedenih ima svoje zahtjeve i postulate, a da bi u svima uspio potrebno je imati doista veliku lepezu vještina, ne samo nogometnih.

Kako ste dobili nadimak Tarzan, koji vas prati kroz kompletan nogometni vijek?

– Dobio sam ga nakon što sam došao igrati za Slobodu iz Tuzle. U Bosni je svatko morao imati nadimak. Još kao mlad igrač bio sam baš jak, širok u ramenima, a imali smo dresove koji bi nas vizualno još širili. Tom je nadimku pridonio i moj stil igre – agresivan, često uz jednu dozu akrobatike i posebno dojmljivog skoka. Sa svojih 180 visine bez problema sam zakucavao loptu u koš. Danas sam u 67. godini, a još uvijek sam dobar, zdrav i jak. Genetika...

A kako je počela vaša nogometna priča?

– Odrastao sam u Strošincima, selu kod Županje i već s pet godina preselio u Drenovce. Nažalost, otac mi je poginuo kao šumarski radnik još dok sam bio dijete. Svi smo mi kao djeca ganjali loptu po livadama, jer tada nije bilo omladinskih pogona. Imao sam 15 godina kad me lokalni klub Borac iz Drenovaca regrutirao i odmah gurnuo u seniorsku momčad. Borac je bio šesta liga u Jugoslaviji. S 18 sam bio u Graničaru iz Županje, a to je već bila ozbiljna treća liga, s jakim klubovima. U Graničaru je centarfora igrao Mato Baotić, živuća legenda tog kraja. Baotić me je vidio i odmah rekao: "Ovaj dečko je bolji od mene." I pustio me u udarnu postavu. To nikad neću zaboraviti, takve su geste bile rijetkost i tko zna kad bih dočekao priliku da to nije napravio.

Kad su vas zamijetili klubovi iz prve lige?

- Dao sam puno golova, ali nikad nisam vodio osobnu statistiku, pa ni danas ne znam koliko sam točno zabio. I tako me jednog dana došao gledati Ivica Osim, on je tada bio pojam. I inače je Željezničar u Fojnici, iz koje su mogu preselili u Slavoniju, bio odmah iza Dinama. Osim me htio odmah dovesti u Želju, ali me Graničar nije pustio. Nemam pojma zašto, ali tako je bilo. Imao sam 18 godina, bio sam sretan što igram u Županji. Znate, sirotinja si, nemaš oca, ne gledaš daleko...

Umjesto u Želji godinu dana kasnije završili ste u Slobodi iz Tuzle?

- Jedan čovjek iz drvne industrije bio je povezan sa Slobodom, organizirao je probnu utakmicu na kojoj smo mi pobijedili 3:0, a ja sam zabio sva tri gola. Zanimljivo, Sloboda je tada već imala sjajne napadače. Mersad Kovačević bio je vrhunski igrač, reprezentativac Jugoslavije. Uz njega Gordan Džafić… I inače je momčad bila vrhunska, tamo su još bili Dževad Šećerbegović, Fuad Mulahasanović, Sead Sarajlić, Nedžad Verlašević... Trener je bio Đorđe Gerum, pravi "Ivićevac", profesionalac koji je inzistirao na agresivnoj igri, muškom pristupu. Tražio je da ostanem.

Vjerojatno niste odmah bili u prvom planu?

- Imao sam 19 godina, a konkurencija strašna. Srećom, Gerum mi je u drugoj sezoni dao sjajan savjet: "Ti si dinamit, idi riješi vojsku, pa ćeš rasturati kad se vratiš." Poslušao sam ga. Kad sam se vratio krajem 1981., ušao sam u momčad i sljedeće tri godine igrao stvarno odlično.

Lijepo vam je bilo u Tuzli?

- Tuzla je tada bila pravi sportski grad. Nije postojala samo Sloboda. Jedinstvo je u ženskoj košarci osvojilo naslov prvaka Europe, predvodila ga je Razija Mujanović. Sjajne godine su to bile, pune šala, zezancije i pravih ljudi. I danas sam s mnogima ostao u kontaktu. Žao mi je što neki više nisu među nama...

A kako ste završili u Dinamu?

– Dinamo me želio još ranije, ali Sloboda me nije htjela pustiti, premda je Dinamo nudio dobar novac. Tek četvrti put, dvije godine kasnije, transfer se realizirao. Htjeli su me Zvezda, Partizan i Hajduk, a ja sam htio samo u Dinamo, u koji sam stigao u ljeto 1984. Stanje u klubu bilo je pomalo kaotično, uprava kluba smijenila je legende poput masera Jože Čačkovića, oružara Nikole Markovića, doktore, trenere... U prethodnoj sezoni momčad se borila za ostanak, pa je napravljena rekonstrukcija, došlo je dosta novih igrača, Ranko Stojić, Mirko Lulić, Jasmin Džeko, Mihajlo Petrović... Trener je bio legendarni Branko Zebec.

I opet nije bilo dobro?

- Zebec je bio na zalasku, bez potrebne energije, tako da smo loše otvorili sezonu. Tada je stigao Tomislav Ivić, što je odjeknulo poput bombe. Ivić je bio svjetska klasa, nevjerojatno nas je digao, postali smo agresivna i moderna momčad, od "utopljenika" stigli smo do borbe za naslov. Međutim, došlo je do promjena u vodstvu kluba, stigao je Ivo Vrhovec, a Ivić je brzo zaključio da mu već sapunaju dasku. Otišao je nekoliko kola prije kraja prvenstva premda smo bili odlični u prvenstvu i izborili finale Kupa.

Na ljeto 1985. u Dinamo se vratio Ćiro. Kako vam je s njim išlo?

- S Ćirom sam uvijek imao poseban odnos. Znali smo se žestoko zakačiti, ali smo se na kraju uvijek poštovali, godinama kasnije bili istinski prijatelji sve do Ćirine smrti. Naša suradnja nije dobro krenula. Na pripremama sam bio prvi centarfor, a generalku smo igrali protiv Partizana u Maksimiru. Krcate tribine, svi u transu zato što se Ćiro vratio, pravi spektakl. A na utakmici je partizanovac Kaličanin poderao nekog našeg igrača, što je mene jako razbjesnilo. Završilo je tako da sam Kaličanina udario glavom u glavu i odmah zaradio crveni karton, premda je utakmica bila prijateljska. Ćiro je tada poludio na mene, jer je umjesto spektakla za njegov povratak dobio skandal. Ćiro se nakon toga "šiljio" na mene, a ja na sebe nisam dao.

Kako se taj vaš odnos raspleo?

- Imao sam solidnu jesen, zabio šest, sedam golova, ali Ćiro mi je počeo govoriti da trebam otići na posudbu, što sam odbio. Taman sam u studenom dobio stan od Dinama, a on u prosincu traži da odem. "Sine, nemoj se igrati, imaš još tri godine ugovora s Dinamom, a kod mene ćeš biti na klupi.” A ja sam mu mirno odgovorio: "Šefe, tko kaže da ćete vi tako dugo ovdje ostati trener?" Poludio je...

Ipak ste zimi otišli u beogradski Rad, u Drugu ligu?

- Dinamo je čekalo polufinale Kupa, suparnik je bio tadašnji drugoligaš Radnički i to se igrala jedna utakmica u Nišu. Radnički je imao odličnu momčad, predvodio ju je veliki Piksi Stojković. Tih su godina Radnički zvali "Real s Nišave", često su igrali i Europu, a dogodila im se jedna loša sezona pa su ispali. I tada je gazda Rada iz Beograda, inače direktor moćne firme GIP Rad, Milan Selja Jovanović, došao po mene u Zagreb i to s hrpom love. Ćiri je rekao sljedeće: "Pusti Tarzana u Rad, a ja ću ti u Nišu riješiti ulazak u finale Kupa.” Zanimljivo je da su Rad i Radnički vodili veliku borbu za ulazak u Prvu ligu.

Kako je prošlo polufinale Kupa između Radničkog i Dinama?

- Dinamo je prošao na penale, s tim da je Munjaković u raspucavanju promašio penal, ali ga je ponovno pucao zato što se golman prerano kretao na golu... Odradio je Selja suca. U finalu je Dinamo izgubio od Veleža.

A vi ste otišli u Rad?

- Morao sam, premda mi Ćiro najprije nije htio dati novce koje je čovjek od Selje Jovanovića donio za mene. "Pa dobio si stan", objašnjavao je Ćiro. "Jesam, ali kakve to veze ima s Radom, stan sam dobio od Dinama?", nisam želio popustiti.

I kako vam je bilo u Radu?

- Vodili smo grčevitu borbu za prvo mjesto s Radničkim. Selja Jovanović bio je važan političar, osigurao je Radu hrpu novca, ali Radnički je bio još moćniji i važniji. Uglavnom, u zadnjem kolu igraju Radnički - Rad, mi domaćini na Banjici, a s pobjedom smo u Prvoj ligi. Koji dan prije utakmice prišao mi je čovjek koji mi je u Zagrebu donio lovu kad sam trebao doći u Rad te mi je ponudio ogroman novac da pustim utakmicu. Nije bilo teorije! Međutim, na utakmici smo shvatili da su četiri moja suigrača prodala utakmicu, kasnije sam doznao da je svaki od njih dobio po 100 tisuća dolara, što je tada bio veliki novac. Završilo je 1:1 i Radnički se vratio u ligu.

A vi u Zagreb?

- Selja Jovanović mi je nudio novaca koliko god poželim, samo da ostanem u Radu. Znao je da se nisam htio prodati, premda sam tamo došao samo na pola godine, bio sam njegov za cijeli život. Piksi i ja bili smo najbolji igrači te utakmice, tako su pisali mediji. Selji sam zahvalio na ponudi, ali ništa me nije moglo odvući od povratka u Dinamo.

U Dinamu ste ostali sve do siječnja 1988. kada ste otišli u Belgiju?

- Prvi igrač kojem sam ja bio agent zapravo je bio Ivan Cvjetković. U Dinamu sam zaradio lijepe novce i stan, a nisam imao menadžera koji bi pregovarao u moje ime. Život me naučio boriti se za sebe. Tako sam odlazeći u Sint-Truidense na ruke dobio 400 tisuća maraka, a ukupni je transfer iznosio 600. Ne pričam o plaći, samo o transferu. Doduše, da me Ćiro nije zeznuo, završio bih prije toga u Schalkeu. Meni je san bio igrati u Njemačkoj, ali Ćiro me nije pustio, nešto je kombinirao s menadžerima i nije bio zadovoljan s novcem koji je trebao dobiti. Kasnije sam mu rekao: "Ćiro, dao bih ti svoje pare, samo da si me pustio." Poslije toga trebao sam u Anderlecht, koji je tada isto bio pojam. Zaustavila me prva ozljeda koju sam imao u životu, iskočio mi je disk na leđima. Tako sam završio u Sint-Truidenseu, klubu za koji prije toga nisam ni čuo.

Kakva vam je bila plaća?

- Za to vrijeme jako dobra. Lijepo mi je bilo u Sint-Truidenseu, imali su lude navijače, njih 15-ak tisuća na utakmici, svi vise na ogradi. I dobro sam igrao, zabio 14 golova, Monaco me se spremao dovesti, ali slomio sam nogu, baš na rođendan moje supruge. I to sam je slomio sam, proklizao, ostao u čudnom položaju i samo sam čuo kako nešto puca. Šteta, ode Monaco...

U Belgiji je tada bilo puno igrača iz Jugoslavije?

- Liga je bila jako dobra, a tamo su bili Ratko Svilar, Branko Karačić, Josip Weber, Ljubomir Radanović, Zvonko Varga… Mislim da nas je bilo 17 iz Jugoslavije i svi smo bili dobri i cijenjeni. Morate znati da su tada bila dozvoljena samo tri stranca, tako da nije bilo lako doći na nečiji popis.

Povijesnu utakmicu za Hrvatsku ste u listopadu 1990. protiv SAD-a odigrali kao igrač Sint-Truidensea?

- U klubu nisu bili sretni što idem, tamo me je vodio njihov slavni trener Walter Meeuws, ali sam ga namolio da me pusti: "Igram dobro, najbolji sam igrač, vratit ću se odmah. Sad ti još nije jasno o čemu se radi, ali shvatit ćeš da je to povijesna utakmica."

Zabili ste drugi gol na toj utakmici, pobijedili Amerikance, upisali se u povijest, a već 1991. vratili ste se igrati u Hrvatsku, u tadašnji Inker iz Zaprešića?

- Bilo mi je jasno da u Hrvatskoj slijedi rat i jednostavno sam odlučio da moram biti doma. U Dinamu, ili kako se tada već zvao, trener je bio Vlatko Marković, koji mi je rekao da sam previše star za njegovu momčad. Tako sam izabrao Inker, u kojem je Ilija Lončarević radio odličan posao, te smo nekoliko mjeseci kasnije osvojili Kup. U finalu smo u dvije utakmice nadigrali Dinamo s Vlatkom na klupi, velika je to senzacija bila. Osim mene, Vlatko nije htio ni Mlinarića, koji je produžio u Segestu, gdje smo igrali zajedno. Potom sam se ja u Maksimir vratio 1993., a Mlinka godinu dana kasnije. Zanimljivo, više nismo bili stari...

U Maksimiru vam je ponovno trener bio Ćiro?

- Vratili su me Ćiro i Zdravko Mamić, da budem tamo i pomognem. Prvi centarfor bio je Vlaović, ali na koncu sam i ja skupio puno minuta i zabio dosta golova. Na kraju sezone odlučio sam završiti karijeru, Hajduk je bio prvak, mučila su me leđa i bilo mi je dosta nogometa.

Međutim, tad se javio Stjepan Spajić?

- Nisam do tada ni čuo za njega. Nazvao me i kazao mi: "Moraš doći kod nas, pravi si igrač, a i čujem da si ‘naš‘ čovjek. Ako dođeš ti, doći će i Blaž Slišković, imam njegovo obećanje." Zahvalio sam mu se, predložio mu da dovede mog mlađeg (polu)brata Nikicu Miletića, a on mi je odgovorio da želi mene, a ne brata. Usput, brat je došao nešto kasnije i još uvijek je tamo u Sigetu, već 30 godina.

Kasnije ste ipak popustili?

- Nakon što sam ljeto proveo na moru, Spajić se opet javio. Oba puta je Ivan Bedi bio posrednik u razgovorima. Dragovoljac je tada bio u Drugoj ligi i igrao loše. Bubnuo sam ogromnu cifru samo da ga odbijem, a on je odmah izvadio kaparu i dao ruku, premda je sa svojim prepoznatljivim smješkom pitao: "A što ako ne uđemo u Prvu ligu? Odoše moje pare...” Nasmijao me i obećao sam da ću mu vratiti sve novce ako ne budem prvi strijelac lige i ako ne budemo prvaci. Naravno, sa mnom je stigao i Baka Slišković. Uz njega sam lakoćom zabijao, mislim oko 30 golova, a s Mladosti 127 iz Suhopolja vodili smo one legendarne okršaje za ući u Prvu ligu.

Nisu vas odmah pustili u Prvu ligu?

- Igrali smo u crnim dresovima, a politički je trenutak bio osjetljiv. Zato je izmišljena B liga, u kojoj smo zaigrali u crno-plavim dresovima te kao prvaci B lige na proljeće igrali u Ligi za prvaka. Igraš B ligu i možeš biti prvak. To je pokojni Ante Pavlović sjajno osmislio, da smiri političku situaciju.

Kakav je zapravo čovjek bio Stjepan Spajić, znamo da je svojim nastupima uveseljavao sve oko sebe, bio je poprilično kontroverzan?

- Stipe Spajić bio je iznimno pametan čovjek. Namjerno je glumio seljaka i cirkusanta, a bio je sve samo ne to. U Zagreb je došao još 1971., završio fakultet, a i braća su mu bili ozbiljni ljudi, intelektualci. Spajić je bio vizionar, znao je dobro što sve zna raditi, ali i što sve ne zna. Imao je 100-postotno povjerenje u mene, jer je znao da ne muljam, nego da govorim ono što je. Ljudi su Spajića voljeli jer je bio iskren i svoj, imao je karizmu, bio je vrlo lucidan i duhovit, a mozak mu je radio 100 na sat. Predsjednik Franjo Tuđman jako ga je cijenio i poštovao.

Kako ste postali sportski direktor Dragovoljca?

- Pri kraju te moje prve sezone Spajić mi je sam prišao: "Tarzane, ti kužiš nogomet, a mi smo krkani, volimo nogomet, ali ga ne znamo. Ti vodi nogometni segment, a ja ću sve ostalo." I tako je bilo. Bio sam sportski direktor Dragovoljca punih šest i pol godina, a tri sam radio za nikakav novac, jer sam želio pomoći Spajiću i klubu.

Bili ste izvanredan sportski direktor. Dragovoljac je stalno bio u gornjem domu lige, a i imali ste nekoliko fantastičnih transfera.

– Imao sam principe i uzore. Jedan od njih bio je Uli Hoeneß, a Bayern sam obožavao još od djetinjstva. Hoeneß je zbog teške ozljede rano završio karijeru, ali je postao jedan od najvećih nogometnih operativaca na svijetu. Kasnije smo postali prijatelji, posebno nakon što sam Mandžukića doveo u Bayern. Napravili smo senzacionalne transfere: Boris Živković otišao je u Leverkusen, Vlatko Đolonga u Alaves, Vukoja u Italiju, Vasilj i Bazina u Dinamo. Sve su to bili milijunski transferi, bilo je nepojmljivo da ih jedan Dragovoljac radi.

Ako se dobro sjećamo, umalo ste tih godina postali i sportski direktor Dinama, tadašnje Croatije?

- Spajić i ja bili smo na sastanku kod Tuđmana. Predložio je da ja budem sportski direktor Croatije, a da i dalje nastavim voditi brigu o Dragovoljcu, koji bi bio svojevrsna B momčad Croatije. Rekao sam mu može, ali sam tražio da se Ćiro potpuno odmakne od Croatije. Ćiro je bio izbornik, ali imao je veliki utjecaj na sve što se u Croatiji događalo. Ćiro je opet poludio na mene kad je to čuo. Uglavnom, moj je povratak u Maksimir propao, premda se Tuđman javio još jednom, nakon poraza od Newcastlea, kada me je nazvao preko Brune Orešara. Orešaru sam rekao da Tuđman dobro zna moje uvjete. Kasnije me i Zdravko Mamić barem pet puta zvao da dođem u Dinamo, ali mene to više nije zanimalo, želio sam ostati neovisan od svega. Zato nikad nisam došao...

Ostali ste u Dragovoljcu do 2001., kada ste sami odlučili otići. Što se dogodilo?

- Umorio sam se, zasitio, došao sam Stipi i rekao mu: "Frende, idem dalje novim putem." Bio je šokiran, jer bili smo istinski prijatelji i znao je da me ne može odgovoriti od odlaska. Na kraju sam mu dao i zadnji savjet: "Kao što si uzeo mene, uzmi nekog novog Tarzana. Ne napraviš li to, ispasti ćeš iz lige." Nažalost, Spajić je tad već bio u lošem zdravstvenom stanju i bez energije, nije više bio mašina. Tri godine kasnije je preminuo, a novog Tarzana nije našao. Dragovoljac je brzo krenuo silaznom putanjom.

Otišli ste zato da postanete menadžer?

- Moj bivši suigrač Ranko Stojić živio je u Parizu i već je imao impresivnu menadžersku karijeru, vodio je igrače svjetske klase kao što su bili Louis Saha, Jean-Alain Boumsong, Djibril Cissé... Često mi je govorio: "Brate Tarzane, mene zove cijela Europa da radim s njima, a ja zovem tebe. I ti me stalno odbijaš. Očito imaš toliko para, ne treba ti ništa…" A nisam imao toliko para, nego nisam ni mogao ni želio napustiti Spajića sve do te 2001. Kad sam napokon pristao postati menadžer, Stojić se u međuvremenu vratio živjeti i raditi u Beograd. Dobio je moj bivši klub Rad u ruke, što ga je jako privuklo, te je došao pokazati kako se radi europski posao. Samo, tamo su ga odmah krenuli gaziti, njih europske ideje nisu zanimale, nisu ga doživljavali ni pola posto.

Ipak ste sami krenuli u menadžerske vode?

- Ja sam s 14 godina otišao od kuće, kako bih, sljedeći svog pokojnog oca, u Karlovcu učio za šumara. Sirotinja si, možeš preživjeti samo tako da se boriš i nemaš straha. Donio sam odluku i povratak nije dolazio u obzir, premda sam mogao biti sportski direktor u Dinamu, gdje bih imao sigurnost i komotnu poziciju. Krenuo sam u menadžerske vode tako da sam isprva uzimao igrače koje su drugi odbacivali, poglavito Dinamo. Do takvih igrača je najlakše doći, samo moraš prepoznati one koji mogu postati pravi igrači.

Tko vam je bio prvi igrač u agenciji?

- Frane Petričević. Top talent, moćan i brz, pravi "ratnik". Volio sam takve centarfore. Odveo sam ga u Varteks, koji se kasnije s Hajdukom i Dinamom borio za titulu, Karić i Frane bili su tandem u napadu. Petričević je bio ponajbolji igrač lige.

Prvi kapitalac u agenciji bio je Mario Mandžukić? Kako ste ga prepoznali?

- Nisam ni znao za njega, nego me nazvao Mandžin otac Mato, s kojim sam generacija, čak smo znali zajedno i zaigrati nogomet. "Tebe znam. Tebi vjerujem. Volio bih da ga pogledaš." I odem pogledati Mandžu, igrao je za juniore i to desnog beka. Imao je 190 cm i 70 kilograma, ali u 15 minuta vidio sam kako sprinta impresivnom brzinom i to u oba smjera, dečko ne treba odmora. Odmah sam ocu Mati rekao da ga uzimam u agenciju.

Na ljeto ste ga odveli u Zagreb?

- Htio sam ga dovesti u Dinamo, ali oni nisu imali prebijene pare, jer su već doveli Pranjića, Vukojevića, Buljata… Marsoniji je trebalo platiti oko 60 tisuća maraka naknade za razvoj. U Zagrebu je trener bio Mile Petković, kojeg sam znao još iz Dragovoljca. Strašno pametan čovjek i odličan trener. I tip koji ne šljivi nikoga, čvrst kao stijena, a pošten. I tako je krenulo...

Kako vas je zapao Domagoj Vida?

- Vidio sam ga na zimskom HNL turniru u dvorani. Svidio mi se neki žućko, lagan i energičan, ide k‘o lud. Pitam: "Koji je ovaj?" A ljudi mi kažu sin Rudike Vide, ima 17 godina. Odmah sam nazvao Rudiku, a on kao iz topa: "Ivane, samo ga ti i možeš dobiti."

I Rudiku ste znali odavno?

- Kad smo se u Dragovoljcu borili sa Suhopoljem za ulazak u Prvu ligu, Belišće je igralo baš protiv njih utakmicu u kojoj smo računali da Rudika i suigrači to mogu dobiti. Otišao sam u Belišće i Rudiki kao kapetanu donio 100 tisuća kuna da ih stimuliram. To i danas mnogi klubovi rade, to nije nemoralno. Pokazao sam mu novac i rekao: "Ovo je vaše ako ne izgubite." Oni su ipak izgubili, a nakon utakmice prišao sam Rudiki i dao mu 10 tisuća kuna, koje on nije htio uzeti, jer ipak su izgubili. "Rudika, borili ste se pošteno i evo vam da se počastite s ručkom." To je bilo 1996., a mi se čujemo 10 godina kasnije. I sam me je podsjetio na taj detalj. Eto, dobro se dobrim vraća...

Vidu ste prodali u Leverkusen, to je bio vaš prvi veliki transfer?

- Vidu sam htio dovesti u Dinamo za 500 tisuća, ali Mamić ga nije htio uzeti. I onda sam ga prodao za 2,4 milijuna u Leverkusen. Kako je Vida tamo malo igrao, dogovorili smo da dođe u Dinamo, ali sad za 1,3 milijuna. I Mandžu je Dinamo mogao dobiti za 60 tisuća, a platio ga je na kraju Zagrebu dva milijuna.

A kako ste došli do Petkovića?

- Za njega mi je prvi rekao moj brat Nikica, jer je imao Petkovića u juniorskoj momčadi Dragovoljca. I dođem ja na utakmicu juniora Dragovoljca i Hajduka, ali Petko nije u momčadi, jer je dan ranije zakasnio na trening. Tako ga nisam ni vidio, a ubrzo je otišao u mladu momčad Catanije. Godinu dana kasnije nazvao me njegov otac Jakov, kaže da bi volio da se nađemo. I tako smo sjeli Jakov, Bruno i ja i odmah mi se dopao Brunin karakter. Vidio sam da je svoj, da nikoga ne šljivi. Problem je bio samo jedan, nisam uzimao igrače dok ih ne vidim svojim očima. I otišao sam u Italiju prvom zgodom i već u prvom njegovom dodiru s loptom ostao sam zapanjen. "Bože, što takav igrač ovdje radi?"

Kako već nije imao menadžera?

- Imao je menadžera Sinišu Šošu, ali on je već izgubio živce čekajući da Bruno proigra pa sam ga otkupio za korektan iznos. Nakon toga sam nazvao Mamića i dogovorio da dođe u Dinamo. Iz prve nije prošlo, jer je Catania tražila puno, ali godinu dana kasnije je popustila.

Dugo ste godina dobri s Mamićem?

- Dosta smo dobri, vjeruje mi, zaradio je Dinamo na Mandžukiću i Vidi velike novce.

Zašto na Petkoviću nije?

- Nisu zaradili novce izravno na njemu, ali jesu na mnogim igračima koji su dosegli visoke cijene zato što su imali Brunu uz sebe. Donio je Dinamu i pregršt trofeja.

Kako to da Petković nije ranije otišao iz Dinama, znamo da ste imali ponuda?

- Neke smo, čekajući pravu, odbili, a onda nas je zeznula korona. Bruno je prije korone imao ponude engleskih klubova teške 20 milijuna funti. Klubovi srednjeg ranga bili su spremni dati taj novac, jer je tržište tako funkcioniralo. Imao je Bruno 2021. sjajnu ponudu Krasnodara iz Rusije, sam ih je izbacio iz Europe. Mamić je bio lud kad smo tu ponudu odbili, veliki su novci bili u pitanju.

Vi ste sa Zvonimirom Bobanom dugogodišnji prijatelj?

- Družili smo se još dok je bio klinac, igrali smo zajedno. Imali smo i još uvijek imamo veliko međusobno poštovanje.

Svejedno je Boban bez problema pokazao Dinamova izlazna vrata Petkoviću i Pjaci, igračima koje vi zastupate?

- Na Bobana takve stvari ne utječu, a rekao bih da je on u priču o Pjaci i Petkoviću ušao bez potpunih informacija. Dogovoreno je bilo da sjednemo Zvone, Bruno i ja, ali Boban je spletom okolnosti najprije sam sjeo s Brunom i dogodilo se to što se dogodilo. Inače, Bruno je svakako planirao ići iz Dinama, to je bila prva ideja za ljeto. Što se tiče Pjace, laž je da nije želio odbaciti klauzulu o aktivaciji treće godine ugovora. Osobno sam rekao Bobanu da ćemo je odmah izbaciti ako krenemo u nove razgovore, ali do njih nije došlo. Mislim da Pjaca Zvoni u tom trenutku jednostavno nije igrački legao.

Zato je Bruno Goda iznenađujuće stigao u Dinamo.

- Boban i ja smo njegov dolazak dogovorili još u travnju, Zvone ga je vidio na jednoj utakmici i doveo da bude "back-up" na lijevom boku, ali eto ispao je prvi bek. Smiješne su bile priče da ga je Boban doveo u zamjenu za Petkovićevu i Pjacinu šutnju. Nevjerojatne su to gluposti, a kad bih prepričao sve koje sam čuo tijekom karijere, trebala bi nam knjiga, a ne intervju. Goda je već godinama meni neobjašnjivo podcijenjen, koji je to hrvatski lijevi bek bolji od njega?

Recite, jeste li više zaradili kao igrač ili kao menadžer?

- Neusporedivo više kao menadžer. I kao igrač sam lijepo zaradio, ali menadžer sam 25 godina, a kao igrač novce sam uzimao osam godina, tek od prvog dolaska u Dinamo kad sam već imao 24.

Pitanje za kraj - bili ste jako bliski s Draženom Petrovićem?

- Njegov je stan bio točno iznad mog, bili smo baš bliski. Bio je predivan čovjek, izrazito skroman i normalan, posvećen isključivo košarci. Te večeri, već su bila 23 sata, čuo sam iz stana Biserku kako vrišti gore na katu. Popeo sam se i rekli su mi da je Dražen poginuo. Tamo su bili Aco, Stojko i Mirko Novosel. Negdje oko dva ujutro ušao je Franjo Arapović i rekao da je to obična ratna propaganda, da Dražen nije poginuo. Aco, Stojko i ja odmah smo otišli dolje kod mene u stan, a kako sam govorio njemački, nazvao sam tamošnju policiju. Nakon što su me provjerili, tako da sam im dao adresu na kojoj živim, a ista je bila i Draženova, rekli su mi da je doista poginuo...