Dogovor Dominika Livakovića i Barcelone, potvrđen u petak, otvorio je još jedno hrvatsko poglavlje na Camp Nou. Aktualna "jedinica" Vatrenih, doduše, neće odmah među vratnice katalonskog velikana, plan je da ovu sezonu provede na posudbi, a Barceloni se priključi idućeg ljeta, istekom ugovora Wojciecha Szczęsnyja.
Livaković, međutim, ovdje služi tek kao povod široj hrvatskoj priči u Sagradi Familiji svjetskog nogometa. A ta je priča čista melodrama sa savršenim presjekom nogometnih sudbina: od ljubavi i velikih očekivanja, preko Cruyffove vjere, ozljeda i promašenih projekata, sve do čovjeka koji je postao prvak Europe i klupska legenda.
Četvorica Hrvata, naime, stigla su do prve momčadi Barcelone, ali samo je jedan ondje ostavio trag koji se može mjeriti poviješću kluba. Ivan Rakitić došao je 2014. kao kapetan Seville, a šest godina poslije otišao sa 310 natjecateljskih utakmica, 36 pogodaka i 13 trofeja. Četiri prvenstva, četiri Kupa kralja i, iznad svega, Liga prvaka 2015. U finalu protiv Juventusa upravo je Rakitić zabio prvi pogodak Barcelone i otvorio vrata berlinske krune. Rakitić je pritom stigao u zahtjevnom trenutku, no mudro je izbjegao "savršenu klopku" pokušaja postanka novim Xavijem ili Iniestom. Tu mu je pomogao i Luis Enrique, tražeći da razumije kako igrati uz njih, Busquetsa i Messija, što ga je prema jednom katalonskom profilu pretvorilo u "radnika među genijalcima, ali istodobno i genijalno funkcionalnim kotačićem momčadi Luisa Enriquea - čovjek koji je znao kada potrčati umjesto Messija, kada otvoriti prostor, kada usporiti, a kada iz drugog plana riješiti utakmicu..."
Ipak, ni najveća hrvatska ljubavna priča s Barcelonom nije završila bez gorčine. Nakon, naime, europskih slomova protiv Rome i Liverpoola Rakitić je postao jedan od simbola momčadi kojoj se predbacivalo da je ostarjela, a kada ga je klub pokušavao uključiti u kombinacije oko Neymarova povratka, javno je poručio da se prema njemu ne može odnositi kao prema "vreći krumpira". Godinu poslije praktički je pušten Sevilli za 1,5 milijuna eura plus bonuse. Vrijeme je, međutim, najbolji sudac. Barcelona ga danas opisuje kao - modernu klupsku legendu.
Na drugom, pak, kraju spektra stoji čovjek koji je prvi otvorio hrvatska vrata. Goran Vučević stigao je iz Hajduka 1992. kao 21-godišnji veliki talent. Potpisao je čak sedmogodišnji ugovor, a iza cijele priče stajao je Johan Cruyff. Problem? Barcelona tog vremena bila je nakrcana strancima, a konkurencija je zvučala kao izvadak iz nogometne enciklopedije, i to pod slovom "g", kao - genijalci: Koeman, Laudrup, Stoičkov, kasnije Romário... Nakon prve sezone Vučeviću puca film. U ljeto 1993. javno poručuje da ne želi ponovno provesti godinu u Segundi.
Mundo Deportivo izlazi s gotovo proročanskim naslovom: "Vučević ne želi biti Romárijeva žrtva." Ako neće biti četvrti stranac prve momčadi, želi otići u ozbiljan klub. Marseille Tomislava Ivića bio je konkretna opcija. Ali... Cruyff ga ne pušta, "Nizozemac ga smatra strancem budućnosti Barcelone čak i ako dođe Romário", piše tada Mundo. Vučević je poslije ispričao da su njegov otac, Ivić i Bernard Tapie praktički već dogovorili njegov odlazak u Marseille, no Cruyff je rekao - ne. Predlagao mu je i da uzme španjolsko, odnosno dvojno državljanstvo, čime više ne bi zauzimao mjesto stranca. Vučević je to odbio, u Hrvatskoj je, naime, tada trajao rat i, objasnit će kasnije, u takvom trenutku nije mogao zamisliti da uzima drugo državljanstvo.
Slijedi ružna, no česta strana nogometa: ozljeda križnih ligamenata, devet mjeseci pauze, povratak u Hajduk 1994./95., zbog kojeg se, kako je sam ispričao, odrekao cijele godišnje plaće, a Barcelona u međuvremenu ide dalje, kadar se mijenja, pojavljuju se novi stranci, nekadašnji "stranac budućnosti" postaje čovjek za kojeg se traži novi klub. Završna scena zapravo je filmska.
Datum je 15. rujna 1995., dan uoči utakmice Barcelone B protiv Écije. Quique Costas prvi je put te sezone u kadar druge momčadi pozvao Vučevića, koji se prethodnih tjedana, prema tadašnjem izvještaju, vidljivo dizao fizički i psihološki. Došao je na Mini Estadi, sjeo u autobus s ostalim igračima, a momčad je trebala prema aerodromu i Sevilli. Cruyff je, piše Mundo Deportivo, po dolasku na Camp Nou i čitajući novine doznao da je Costas pozvao Vučevića. Reagirao je odmah. Donio je "trenutačnu i jednostranu odluku" da ga izbaci iz kadra. Dok su igrači već sjedili u autobusu, Costasa su pozvali na telefon. Trener Barçe B zatim je pozvao Vučevića, kojemu je s druge strane linije bio - Cruyff. Osobno mu je rekao da ne smije putovati s drugom momčadi. Vučević se vratio u autobus "vidljivo pogođen", uzeo putnu torbu, poželio sreću suigračima i otišao zauvijek...
Robert Prosinečki stigao je s potpuno drukčijim statusom. Nije bio projekt, nego gotov proizvod: europski prvak sa Crvenom zvezdom, bivši igrač Real Madrida i čovjek čija je genijalnost bila neupitna. Barcelona ga je željela još godinu ranije, a 1995. Cruyff je konačno dobio veznjaka kojeg je dugo tražio. Na trofeju Joan Gamper Žuti je oduševio, španjolski mediji pisali su o njegovoj kreativnosti i dirigiranju momčadi. A onda se sve raspalo gotovo jednako brzo: na službenom debiju protiv Zaragoze izdržao je samo sedam minuta prije nove ozljede. Slijedili su novi problemi, povratci, prekidi i sezona u kojoj nije uhvatio kontinuitet. Otišao je već 1996., daleko ispod reputacije s kojom je stigao i uz naramak teške ironije. Prosinečki je, naime, poslije priznao da je zbog želje da radi s Cruyffom odbio Atlético Madrid, koji je baš te sezone osvojio prvenstvo i Kup kralja... Barcelona ga danas savršeno opisuje, kao "unlucky geniusa", odnosno nesretnog genija.
A ako je Žuti bio promašaj definirane zvijezde, Alen Halilović bio je promašaj preglomaznih i apsurdnih očekivanja. Barcelona ga je 2014. dovela iz Dinama kao 17-godišnjaka za 2,2 milijuna eura plus bonuse i dala mu petogodišnji ugovor. Na leđima je već nosio gotovo apsurdan teret. Guardian se pitao je li pronađen "novi Messi", Marca ga je predstavljala kao "nuevo Lukita", novog Luku Modrića. A dječak još nije bio ni punoljetan. Za prvu momčad nikada nije dobio pravu priliku. U Kupu kralja protiv Elchea u siječnju 2015. ušao je s klupe i pogodio vratnicu, a ubrzo je krenula serija posudbi i transfera: Sporting, Hamburg, Las Palmas, Milan, Standard, Heerenveen, Birmingham, Reading, Rijeka, Fortuna... Karijera, dakle, traje. Ali onaj talent zbog kojeg je Europa čekala novog Messija, ruku na srce, ostao je - u Maksimiru.
U prijevodu, hrvatski album Barcelone na četiri stranice nudi gotovo sve što nogomet može ponuditi. Jedan je iz autobusa Barça B morao uzeti torbu po Cruyffovoj naredbi. Drugi je zbog Cruyffa odbio Atlético koji je potom osvojio dvostruku krunu. Trećega su prije punoljetnosti proglasili novim Messijem. Četvrti je zabio za naslov prvaka Europe, a nekoliko godina poslije istom klubu morao poručiti da nije vreća krumpira.
Livakovića danas u Barça Atlèticu dočekuje i Lovro Chelfi, koji će, nadajmo se, svojim nespornim talentom ispisati neku petu, drukčiju priču. Tu je, naravno, i Dani Olmo, hrvatski Španjolac i blaugranin-dinamovac, vjerojatno najljepši nogometni most između Zagreba i Barcelone. No, s obzirom na mjesto rođenja, odrastanje, pripadnost i putovnicu, ta bajka ipak je - cuento, pisana na španjolskom.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....