Još 2019. u Hrvatsku je iz Brazila stigao Lucas Fernandes (26), mladić koji je u filmskoj priči od petoligaša Dinama iz Predavca dogurao do potpisa za Slaven Belupo. Prije sedam godina tada tek punoljetni nogometaš iz Brazila tražio je bilo kakvu priliku za afirmaciju. Teško je i zamisliti da netko uopće pristane doći iz Brazila kako bi igrao u Dinamu, ali ne "pravom", nego Dinamu iz Predavca. Na prvu pomisliš da je Lucas bio prevaren, da je mislio kako će priliku dobiti u Maksimiru.
- A ne, točno sam znao gdje dolazim i da je u pitanju Dinamo iz Predavca, hrvatski petoligaš. I još sam pristao doći na probu. Rekli su mi da imam tri mjeseca da se dokažem i ako budem dobar da ću moći ostati.
A gdje ste trenirali u Brazilu, kakva je to bila razina juniorskog nogometa?
- Trenirao sam u klubu koji se zove Canedense. To je klub koji igra u nižoj ligi, a takvih je jako puno u Brazilu, jer smo mi ogromna država. Kad sam napunio 18 godina, morao sam potražiti klub u kojem bih se mogao pokazati, a i nešto zaraditi. Morao sam od nečega živjeti.
Kako je došlo do toga da dođete u Predavac kraj Bjelovara?
- U toj akademiji u kojoj sam trenirao, gazda je imao sina koji je živio u Hrvatskoj. Zove se Vinicius Muniz Ribeiro ‘Cafu‘. I on je kao mladi talent stigao u Hrvatsku, igrao je za Bjelovar i Mladost Ždralove. Preko njega sam zapravo i došao ovdje.
Nije vam problem bila spoznaja da ćete igrati za klub koji je u petoj ligi, koji ima skroman travnjak bez tribine i minimalne svlačionice? Jeste li imali predodžbu gdje dolazite?
- Samo sam vidio šansu da uspijem kao igrač. U Brazilu nakon juniorskog staža nisam imao nikakvu priliku igrati profesionalni nogomet, jer jednostavno se ne možeš probiti do klubova koji igraju u saveznim rangovima, gdje možeš dobiti plaću i biti u nekakvom izlogu. U Brazilu se tisuće mladih igrača bore za jedno mjesto u nekom takvom klubu. Zato je san većine mladih igrača iz Brazila otići u Europu, makar to bila četvrta ili peta liga. Vjerujte, dolazak u Predavac bila je velika stvar za mene i velika je za ogroman broj mladih Brazilaca koji su godinama trenirali nogomet u nadi da će postati igrači. To je bila prilika i za novi život, za pravi razvoj, za rješavanje egzistencije. Ne mogu vam opisati koliko sam bio sretan kad sam dobio priliku doći.
Kolika vam je bila plaća u Dinamu iz Predavca?
- Tada su još bile kune, dogovorili smo tisuću kuna u startu.
I kako ste živjeli s tim?
- Bilo je teško u startu, mama i sestra su mi slali novac kako bih imao za cijeli mjesec. Nisam ni znao što mogu s tisuću kuna u Hrvatskoj. Znate, u Brazilu je 1000 kuna, odnosno 130 eura, lijep novac, dobra plaća.
Dobili ste valjda stan i hranu od kluba?
- Prvih nekoliko mjeseci živio sam u klupskim prostorijama, u sobi koja je služila na utakmicama kao svlačionica sucima. U njoj smo živjeli ja i moj prijatelj Bezeha, koji je zajedno sa mnom stigao iz Brazila, također na probu. Igrali smo u istoj akademiji. Nažalost, on se ubrzo morao vratiti u Brazil, jer je imao dvije operacije prednjih križnih ligamenata. Nije imao sreće, kao i mnogi drugi koji dođu na probu pa se vrate.
Samo malo, živjeli ste u sudačkoj svlačionici? A što kad bi došla utakmica?
- Onda bismo iznijeli naše stvari, negdje bi ih već sklonili i poslije utakmice bismo se vratili nakon što bi suci otišli. Ništa nama nije smetalo.
Kako ste prihvatili živjeti u tako malenoj, potpuno neadekvatnoj prostoriji za život?
- Bio sam sretan što sam uopće u Hrvatskoj i zanimao me je samo nogomet, sve sam podredio cilju da uspijem, jer kad jednom ne prođeš, teško ćeš dobiti drugu priliku. I doista nama dvojici nije bilo loše u toj sobi, a i teren nam je doslovno bio pred nosom, pa smo mogli biti na njemu koliko god smo mogli i htjeli. Malo se stisneš, a i nije još bilo hladno...
Kako su vas domaći ljudi gledali?
- Svi su bili jako susretljivi, baš su me oduševili. Prilazili bi nam s puno topline, pitali bi jesmo li gladni i žedni. Znate, stalno bi nam netko donosio hranu, kuhanu ili nareske, što bi tko već imao u kuhinji. Odmah smo se osjećali kao dio zajednice, prihvaćeni od svih. Majka bi plakala kad smo se čuli i kad bih još pričao o dobroti ljudi kojima smo bili okruženi.
Koga od obitelji imate u Brazilu?
- Tata je davno otišao od kuće, ostali smo mama, starija sestra, mlađi brat, ja i djed. Oni su svi još tamo, nikad nisu bili u Hrvatskoj. Skup je put, ali nadam se da ću ih jednog dana dovesti. To je moja velika životna želja, jednog ću je dana ispuniti.
Što je bilo nakon što ste prošli probu, je li vam plaća povećana?
- Znate, kad sam došao u Predavac, nisam imao stalnu vizu, mogao sam ostati samo tri mjeseca. Kako je Dinamo amaterski klub, morao sam negdje pronaći posao kako bih uopće mogao dobiti radnu vizu, a trebao mi je i novac za život, kako mi moji više ne bi morali slati, jer njima je to bio veliki novac. Imao sam veliku sreću tražeći posao jer sam upoznao Božu Dominkovića, koji je bio u vodstvu Dinama, nekada je i sam bio igrač i veliki je zaljubljenik u nogomet, a imao je svoje štandove na kojima je prodavao robu. Božo me je tako zaposlio na štandu njegove obitelji.
Kolika vam je bila plaća na štandu?
- Značajno veća od one koju sam dobivao kao igrač Dinama. S tom sam plaćom imao za normalan život, a i došao sam do toga da mogu svojoj obitelji slati novac u Brazil. Uglavnom, radio sam na štandu, trenirao i igrao za Dinamo i doista uživao u nogometu i svemu oko mene. Četiri godine sam radio za Božu, njegova me obitelj primila kao sina, čak sam i živio kod njih. Prestao sam raditi na štandu tek kad sam potpisao za Slaven Belupo.
Polako, doći ćemo do Belupa. Jeste li znali barem engleski kad ste došli u Predavac?
- Ništa nisam znao, ni engleski ni hrvatski. Ne znam kako bih preživio da nije bilo mobitela i aplikacija za prevođenje. Sve me to odmah natjeralo na učenje hrvatskog. Nisam imao vremena učiti ga na tečajevima, najviše sam ga učio na štandu. Nije mi danas loš hrvatski, zar ne?
Dobar je, kako ne. A kako vam se svidio nogomet koji je igrao Dinamo Predavac?
- Teško mi je bilo u startu, baš sam se mučio. U Brazilu sam kao klinac uvijek igrao lijevog ili desnog beka, a u Dinamu su me odmah stavili na krilo. Govorili su: "Brazilac je, možda nije Neymar, ali za nas će biti avion." A nije to baš tako, trebalo mi je vremena da se prilagodim igranju na krilu. Sjećam se prve utakmice – upao sam u točno deset zaleđa, a izborio samo jednu priliku. Istina je da sam iznimno brz igrač, ali naša igra nije bila tako brza, nogomet koji smo igrali bio je puno drugačiji od onog u Brazilu.
Nakon što ste se adaptirali, stigle su i prve ponude?
- Nakon Predavca otišao sam u Zagreb, u Trnje, koji je već bio treća liga. Tamo su me dosta mučile ozljede, nisam puno igrao, a Bjelovar me je stalno zvao da dođem. Tako sam došao u Bjelovar, opet u treću ligu, odigrao dvije jako dobre sezone, imao praktički dogovoren transfer u Rudeš, koji je bio drugoligaš, ali sam nekoliko dana prije potpisa ugovora potrgao prednje križne ligamente.
Ne sumnjamo da su uslijedili posebno teški trenuci?
- Moja velika vjera u dragog Boga dala mi je snagu da ostanem vedar i siguran da ću se vratiti još jači. I doista sam nakon povratka bio još bolji, a uskoro mi se javio Slaven Belupo, pa sam u ljeto 2024. otišao u Koprivnicu. Moji su snovi bili ispunjeni, dobio sam nagradu za sav taj teški rad i vjeru da ću uspjeti postati profesionalni igrač. Ne mogu vam ni opisati svoju sreću.
Za Slaven Belupo ipak još niste zaigrali?
- Bio sam pola godine u kadru. Trener je bio Ivan Radeljić, odličan čovjek i dobar trener, ali mene su stalno mučile ozljede, baš kao i drugu polusezonu koju sam proveo na posudbi u drugoligašu Jarunu. Teško je nametnuti se kad si svako malo izvan stroja.
U Koprivnici vas je vodio i Mario Kovačević?
- Fantastičan je trener i sjajan čovjek, uvijek spreman saslušati. Razgovarali smo puno puta, govorio mi je da dobro treniram, da samo nastavim raditi i da će prilika doći. Nažalost, ozljede mi nisu dozvolile da pokažem sve što znam. Baš mi je žao, jer kod Kovačevića smo igrali izvanredan nogomet, volio bih da sam mogao pokazati sve što znam. Drago mi je da u Dinamu svima pokazuje koliko je dobar.
Prošlog je ljeta uslijedila nova posudba, ovaj put u Mladost Ždralove. Je li vas povratak u treću ligu pogodio?
- Ne, nimalo, ja sam jako sretan čovjek. Nije mala stvar doći iz Brazila, gdje nisam imao gotovo ništa, i dogurati do prve hrvatske lige. I treća je liga velika stvar. Moja obitelj je ponosna i to mi je najvažnije. U Ždralovima sam okružen sjajnim ljudima, klub je iznimno ambiciozan i korak smo do toga da se plasiramo u Prvu NL. Zahvalan sam svima koji mi u klubu pomažu da se vratim u punu formu, ali i da se riješim tih stalnih ozljeda.
Vjerujete da možete igrati SHNL?
- Apsolutno vjerujem. Trenirao sam u Slaven Belupu s iskusnim prvoligaškim igračima, osjetio sam da im mogu parirati, a svakako sam brži od svih, najbrži sam gdje god dođem. Nema šansi da odustanem, nisam tako odgojen, a i ne vidim zašto bih odustao. Samo da me zdravlje posluži.
Kako vam je u Hrvatskoj, sad već sve znate o nama?
- Hrvatska je moja druga domovina, ovdje ću zauvijek živjeti, to uopće više nije upitno. Meni je ovdje prelijepo. Hrvatska mi je dala priliku i zato je posebno volim. Ljudi su slični Brazilcima – veseli su, vole pjesmu, druženje i hranu, a vašu doista obožavam. Zato mi prilagodba nije bila teška. Imam i djevojku, ona je iz Podravine i studira za medicinsku sestru u Varaždinu. Iznajmili smo lijep stan u Bjelovaru, imamo prijatelje. Želim napraviti karijeru, imati obitelj i normalan život ovdje. Ne trebam biti bogat, samo želim živjeti mirno i moći jednom godišnje otići u Brazil.
Jeste li znali za vatrene Brazilce Eduarda i Samira prije dolaska u Hrvatsku?
- Nisam čuo za njih do dolaska u Hrvatsku. U Brazilu su za Hrvatsku svi poludjeli na SP-u u Rusiji 2018. Tada su se u Brazilu počeli masovno prodavati Modrićevi dresovi i svi su pričali o Hrvatskoj.
Vidjeli smo vas na terenu, jako ste brzi, ali niste baš tipični Brazilac.
- Ne mora svaki Brazilac biti Neymar ili Ronaldinho. Svaki igrač ima svoje kvalitete, moja najveća je brzina i to koristim maksimalno. Danas je moderan nogomet drukčiji – važnije je pobjeći igraču i zabiti gol, nego tri puta provući loptu kroz noge, što je donedavno u Brazilu bilo najvažnije.
Tko vam se posebno svidio u našoj ligi?
- Jagušića sam upoznao u Koprivnici. Baš je veliki talent, ima tehniku kao pravi Brazilac. I sjajan je dečko, napravit će veliku karijeru. Baturina mi je isto sjajan igrač, a godinama se divim Petkoviću i Livaji. Hrvatska stvarno ima puno talenata i kvalitetnih igrača. Daleko više pratim hrvatski nego brazilski nogomet. Tamo pratim samo Flamengo, jer moj djed je njegov strastveni navijač.
A kakva je Treća NL (četvrti rang natjecanja) u kojoj igra vaša Mladost?
– Dobra je liga, stvarno teška. Ljudi često govore da je katkad teže igrati našu treću ligu nego SHNL, jer je intenzitet jako velik. Puno je mladih igrača koji stalno trče, agresivni su i ne daju ti ni sekunde mira na terenu. A puno je i iskusnih igrača, koji imaju klasu. Puno se od njih da naučiti.
Što vam je danas najvažnije u životu?
– Zdravlje i obitelj. Ovdje imam lijep život, dovoljno novca, stan, djevojku i ljude koji me vole. U Brazilu su mama, brat, sestra i djed, važno mi je da su i oni dobro. U Brazil idem kad god mogu, ali posljednji put bio sam prije dvije i pol godine. Karte su skupe.
Vidimo da je puno Brazilaca u nižim hrvatskim ligama?
– Danas ih ima dosta. Prije, dok je bila kuna, malo tko je htio doći, novci nisu bili dovoljno primamljivi, a puno je rizika. Sada je drukčije. Brazilac će doći ako ovdje može zaraditi 500 ili 1000 eura, a klub mu riješi stan i hranu. U Brazilu se takav standard doživljava iznimno dobrim, jer su u Brazilu prosječne plaće puno manje, jako je puno siromašnih ljudi. I jako je puno igrača koji su dobri, a tamo nemaju priliku igrati i zaraditi. Svi oni gledaju kako doći u Hrvatsku. Nažalost, puno njih se vrati, a puno ih bude prevareno.
Kako mislite prevareno?
- Sve je više kojekakvih agenata koji igračima obećavaju svašta, a u stvari samo traže zaradu na njima. Ti agenti traže nekoliko tisuća eura da bi nekome otvorili vrata nekog kluba u Hrvatskoj, a obitelji tih mladih igrača naprave sve što mogu da skupe taj novac, nadajući se da će im dijete uspjeti. A ne znaju da imaju samo tri mjeseca za dobivanje radne vize, do koje ne možeš doći ako nemaš stalan posao. Agenti te igrače dovedu i odmah ih ostave da se sami snalaze. Ja sam imao veliku sreću upoznati Božu Dominkovića, jer teško bih ostao da nije bilo njega. Tako moji mladi Brazilci potroše ogroman novac da bi došli, budu tri mjeseca i onda moraju doma. Možete zamisliti u kakvom se stanju vrate...
Toliko od Lucasa, koji je doista krasan mladić, tako skroman, iskren, a uvijek nasmijan i sretan. Može biti istinski primjer mnogim mladim sportašima u Hrvatskoj. U Bjelovaru ga doista svi vole, uklopio se kao da je tu rođen. I odličan je igrač, samo da ga te ozljede više puste na miru. U ovoj je sezoni bio starter u samo osam utakmica svoje Mladosti, zato i nije mogao zabiti više od četiri gola. Realno je da će i sljedeće sezone ostati u Ždralovima, SHNL će još malo pričekati...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....