Marko Dugandžić, bivši pitomac slavne Osijekove nogometne akademije, 10. ožujka potpisao je za jubilarni deseti klub u karijeri u sedmoj državi u kojoj je zaigrao. Svoj je 32. rođendan proslavio 7. travnja, a 2. svibnja pogotkom za konačnih 1:0 donio Levskom pobjedu protiv momčadi CSKA 1948. Pobjedu kojom je četiri kola prije kraja prvenstva Bugarske Levski i matematički stvorio dovoljnu prednost da uzme svoj prvi naslov prvaka nakon 17 godina. Da parafraziramo poznatu izreku, "u pravo vrijeme Marko u Sofiju stiže"...
- To je to, nisam se stigao ni umoriti, a uzeli smo pehar - smije se Dugandžić.
Tri minute protiv Beroea, 24 protiv Dobrudže pa ulazak protiv CSKA 1948 u 61. minuti. Nije se naigrao u dresu Levskog, realno nije imao ni kada, ali stigao si je priskrbiti status junaka. Deset minuta nakon ulaska, 190 centimetara visoki napadač ljevicom je zabio svoj prvi gol za novi klub i stadion Georgi Asparuhov eksplodirao je od sreće.
- Teško mi je objasniti taj osjećaj. Kad sam na terenu, kao da sam u balonu. Ne čujem ni navijače, ne vidim ni vatromet ni baklje, kao nekakav trans koji je nemoguće opisati. Naravno, preplavio me osjećaj zadovoljstva kad sam vidio koliku sam sreću donio toj ogromnoj navijačkoj vojsci. Došao sam tu kako bih to probao napraviti i uspjelo je.
Dugandžić je do prošlog ljeta imao ugovor s južnokorejskim Seoulom, pa ga je ipak produljio do kraja godine, odnosno tamošnje sezone, i potom postao slobodan igrač.
- Imao sam tada dosta poziva, čak i previše njih, pa sam odbio neke ponude koje možda i nisam trebao. Čekao sam dugo, predugo, ali, eto, došlo je sve na svoje i ispalo je sjajno. Iskreno, nisam imao namjeru karijeru nastaviti u Europi, nekako sam gledao prema jugoistočnoj Aziji. Ne možda tako daleko do Koreje, ali Singapur, Malezija, Tajland, pa čak i Kina, u kojoj sam imao neke kontakte. Priča s Levskim krenula je u siječnju kad me nazvao Kristian Dimitrov, bivši igrač Hajduka s kojim sam igrao u CFR Cluju i jako smo se zbližili, s ponudom "treba nam špica, hoćeš li doći?". Rekao sam neću, imam još neke opcije, ali brzo je prošlo vrijeme, došao je ožujak i Dimitrov opet zove... Ozlijedila im se glavna špica, već je bilo oko 10. ožujka, saslušao sam ga i prihvatio poziv. Prvi su na ljestvici, a da ja ne budem bez kluba do ljeta i da njima pomognem, ako mogu, da dođu do naslova. Baš tako, plan je bio da pomognem koliko mogu jer nisam došao maksimalno spreman da mogu računati kako ću igrati sve utakmice. Eto, upravo tako se i odvilo, pomogao sam im koliko sam mogao...
Dimitrov, bugarski reprezentativac, bio je ključ. U Sofiji se ponovila povijest.
- I u CFR Cluju smo zajedno osvojili naslov prvaka Rumunjske. Priključio nam se na posudbu iz Hajduka tek u veljači 2022. i pomogao na tom šampionskom putu, kao i ja sada. Baš kao da je sve to negdje zapisano.
Kako u Bugarskoj uopće objašnjavaju da je nakon 14 uzastopnih naslova prvaka stala dominacija Ludogoreca? Društvo iz Razgrada opet je na papiru bilo najjače, kadar na Transfermarktu procijenjen im je na 45,65 milijuna eura, dok je Levski na 28,5.
- Tko čeka, taj i dočeka. Da jedan velik klub kakav je Levski na naslov čeka 17 godina, to je stvarno nemoguće, ali taj Ludogorec je uspostavio totalnu dominaciju. Imaju pet ili deset puta veći proračun, ne znam točno, bubam, ali to su iznosi s kojima se skoro pa nemoguće boriti. No Levski je uspio. Doveli su prošle godine španjolskog trenera Julija Velázqueza, čije je iskustvo ogromno. Posložio je sve na pravi način, dečki su mladi, gladni, stvarno su super ekipa. Uz pomoć navijača i te neke euforije promarširali su prvenstvom, a ja sam na kraju dao svoj mali obol.
Veliki klub iz Sofije, koji je 1914. nazvan prema revolucionaru Vasilu Levskom, diči se sa 75 trofeja u bogatoj povijesti, ali ovaj posljednji je jedan od najslađih. Nije Dugandžić jedini Hrvat u njemu, tamo je od veljače i dolaska iz Sampdorije i Stipo Vulikić, 25-godišnji stoper odgojen na Poljudu. Vulikić je nedavno ozlijedio metatarzalnu kost pa ga nije bilo na travnjaku u utakmici kojom je i matematički osigurana titula.
- Ovdje je potpuna ludnica. Od oko šest i pol milijuna stanovnika valjda ih polovica navija za Levski. Ljudi žive za njega, takvu ljubav nigdje nisam vidio. Čuo sam, naravno, i prije za Levski, ali ovo što sam doživio nisam očekivao. Na stadionu ne navija samo jedna skupina ultrasa, ne, od prvog do zadnjeg na tribinama svi pjevaju, baš cijeli stadion. Prije nekoliko godina klub je bio blizu bankrota pa su navijači skupili novac da spase Levski. Sad kad se otvorila prilika da se napokon prekine post bez titule, svi su postali kao jedno tijelo - klub, momčad, navijači - i na krilima tog zajedništva i euforije stigao je i naslov prvaka. Ovo je stvarno nešto posebno.
Slavlje je bilo burno?
- Naravno, proslavili smo u subotu nakon utakmice, slavit ćemo još, ali mi smo profesionalci, a sezona još nije gotova i moramo biti ozbiljni do kraja, nema potrebe za rasprodaju ugleda bez obzira na to što je priča za nas završena. Sofija je gorjela, po ulicama su bile kolone automobila, kao kad kod nas u Hrvatskoj reprezentacija napravi neki veliki uspjeh. U subotu dočekujemo Ludogorec i tada će biti ceremonija, predaja trofeja i medalja.
Kako je njemu u glavnom gradu Bugarske otkad je postao čovjek čiji je gol Levskom donio naslov?
- Čim sam došao i dok nisam igrao, svi navijači su znali tko sam, bodrili me. Kažem, takvu ljubav nigdje nisam doživio. A možete misliti kako me sada doživljavaju nakon tog pogotka... Rekao bih da su navijači u Bugarskoj puno nogometno luđi nego kod nas. Sigurno, kad stvari krenu loše, zna biti škakljivo, ali, srećom, to još nisam doživio. Kad je dobro, onda je to ispunjenje sna svakog igrača, baš teška pozitiva. Ujedinili su se, shvatili da je ovo šansa i upalilo je.
Došao je prije manje od dva mjeseca, a mogao bi otići za tri tjedna. Brzopotezno je to riješio Dugandžić, kojem ugovor istječe s krajem sezone.
- Da, potpisao sam na tri mjeseca i dogovorili smo se da ćemo razgovarati kad sezona završi, vidjeti koliko smo zadovoljni, i jedna i druga strana. Otvoren sam za razgovor, ali polako, vidjet ćemo na ljeto. Imam neke svoje ideje, vidjet ćemo što će biti od svega, i ostanak je svakako opcija.
Je li opcija i Hrvatska? Prošlog ljeta spominjalo se da je za Dugandžića zainteresiran Hajduk.
- Vidio sam tu priču, ali ja s klubom nisam imao nikakav kontakt, tako da o tome ništa ne mogu komentirati. Rekao sam i opet kažem, otvoren sam za sve prijedloge, uvijek sam spreman saslušati sve ideje, čuti sve opcije. Naravno, ne zove te Hajduk svaki dan, ali vidjet ćemo što će biti.
Ima Dugandžić 32 godine, ali ne razmišlja još o kraju karijere.
- Mislim da imam još dosta godina ispred sebe. Treniram dobro, spremam se, jedem zdravo, pazim na tijelo i, što je najvažnije, osjećam se kao da imam još dosta toga za dati. Naravno, ni financijski segment ponude nije nevažan, u ovim godinama moram paziti i na taj aspekt, no, opet, pojavi li se neki projekt koji me privuče, novac neće biti presudan.
Odluči li tako ždrijeb, Dinamo Zagreb i Levski bi mogli zaigrati u kvalifikacijama za Ligu prvaka u novoj sezoni.
- Uh, bilo bi to zaista zanimljivo. Dinamo definitivno ima više europskog iskustva, no bio bi to super dvoboj. Levski igra slično kao Dinamo, voli posjed, napadačku igru. Neću ništa prognozirati, ali bude li ždrijeb uistinu takav, nemojte se vi novinari zaletjeti i pisati "Dinamo je imao sreće i izvukao Levski". Ne, sigurno će biti i puno, puno lakših suparnika.
Što ćemo s Osijekom? Nova ispodprosječna sezona je iza matičnog mu kluba...
- Teško mi je reći išta pametno. Pratim, naravno, ali zašto su rezultati takvi, to mi stvarno nije jasno. Neobjašnjivo. Izvana je sve to čudno gledati, jer uvjeti u klubu su idealni za napraviti lijep rezultat, a Osijek, eto, još nije osigurao ostanak. Rekao sam puno puta, ispadali su diljem Europe i svijeta i puno, puno veći klubovi od Osijeka, to je jednostavno nogomet. No uvjeren sam da neće ispasti i nadam se da će već od sljedeće sezone sve biti bolje - zaključio je Dugandžić.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....