Kada se priča o 90-ima, u nogometnom svijetu jedna je od prvih asocijacija Italija. Tada moćna sila, kako reprezentativno tako i na klupskoj sceni.
Serie A je tad imala status kakav danas ima engleska Premier liga. Koncentracija kvalitete bila je enormna te su najveće zvijezde dolazile na "čizmu" kako bi se natjecale među najboljima.
Mnogo je velikana iznjedrilo to doba, a jedan od njih je slavni Roberto Baggio. Osvajač Zlatne lopte, Kupa UEFA i dvaju naslova prvaka Italije jedan je od najboljih nogometaša svoga doba, ali i u cijeloj povijesti talijanskog nogometa.
Nastupao je u karijeri za klubove poput Fiorentine, Intera, Juventusa, Milana, Bologne i Brescije. Preko 600 klupskih utakmica je odigrao te postigao u njima 298 golova i podijelio 155 asistencija.
Bio je i jedan od vođa talijanske reprezentacije za koju je nastupio 56 puta, a mrežu zatresao 27 puta. Ipak, unatoč svim briljantnim stvarima koje je postigao u svojoj karijeri, Baggija se pamti kao tragičara.
U čuvenom finalu Svjetskog prvenstva protiv Brazila 1994. godine u SAD-u je Baggio u raspucavanju s 11 metara promašio posljednji i ključni jedanaesterac koji je Brazilu donio četvrti naslov svjetskog prvaka.
Čuvena slika njega pognute glave dok Brazilci slave i danas se širi internetom. Jedan je od najikoničnijih trenutaka u povijesti Mundijala, ali za njega je to i dalje velika trauma. Nekoliko puta je pričao o tom događaju, a sada ga se još jednom dotaknuo u razgovoru za talijanski Corriere della Sera.
- Osjećao sam krivnju prema cijeloj Italiji. Nikad prije nisam prebacio penal preko grede. Jednom sam, dok sam igrao za Vicenzu, pogodio gredu, ali lopta je tada završila u golu. Htio sam nestati. Osjećao sam beskrajan sram, onu vrstu srama koja ostaje s tobom i dok godine prolaze. S vremenom naučiš živjeti s tim, ali to nije rana koja potpuno zacijeli - rekao je pa dodao:
- Ni danas si to ne mogu do kraja oprostiti. Znam da možda zvuči čudno, jer nogomet je satkan i od pogrešaka, ali taj trenutak teško me pritisnuo. Moja pognuta glava postala je slika koju mnogi povezuju s tim finalom Svjetskog prvenstva. Ali za mene to nije bila nikakva poza; bio je to jednostavno osjećaj koji sam nosio u sebi. Tih, možda nesvjestan način da se ispričam Italiji i svim ljudima koji su se nadali zajedno s nama. Kao dijete sanjao sam finale Svjetskog prvenstva protiv Brazila. Bio je to stari san. I danas, kad se toga sjetim, teško mi je objasniti što se dogodilo.
Na pitanje sanja li danas tu situaciju rekao je:
- Stalno. Ponekad mislim na nju dok ležim budan u krevetu i ne mogu zaspati. Zamišljam da zabijam gol. I onda zaspim.
U razgovoru se dalje dotaknuo i drugih problema u svojoj karijeri. Baggio se mučio s ozljedama cijeli život koje su bitno smanjile njegovo vrijeme na terenu. Nekoliko puta je bio na operacijama, a za vrijeme razgovora s talijanskim listom i podigao je svoje nogavice da pokaže brojne ožiljke koje i dan-danas ima.
- To su tragovi brojnih ozljeda koje su obilježile moju karijeru. Prvi put sam potrgao koljeno još kao klinac, a tada još nisu postojale kirurške metode kakve imamo danas.
Jedna od operacija na koje je morao ići bila je u Francuskoj, u Saint-Étienneu, a nju je u detalje opisao.
- Bio je prvi u Europi koji je operirao koristeći organsko tkivo. Uzeli su mi dio mišića, vastus medialis, kako bi rekonstruirali križni ligament kojega više nije bilo. Nogu su mi morali otvoriti poput knjige da bi mogli operirati pod izravnim pogledom. Do Saint-Étiennea smo putovali starim obiteljskim Fordom. Dvanaest sati tišine: bio sam prestravljen da više nikad neću igrati.
Opisao je potom i težak proces oporavka:
- Kad sam se probudio iz anestezije, urlao sam od boli. Nisam smio uzimati lijekove protiv bolova; oduvijek sam bio alergičan na njih. Rekao sam majci: ‘Ako me voliš, ubij me.’ Više nisam mogao trčati, nisam mogao trenirati kao prije. Mjesecima nisam unovčavao plaće koje mi je slala Fiorentina.
Pojasnio je zatim zašto je odbio primati plaću:
- Jer me bilo sram. Nisam mogao prihvatiti da zarađujem novac, a da ne mogu raditi, da ne mogu nešto dati zauzvrat. Zato sam čekove držao u ladici. Mislio sam na oca, na njegovo lice i glas kad je govorio da nezaslužen novac donosi nesreću. Za mene je rad uvijek bio povezan s dostojanstvom. Iako sam bio ozlijeđen, iako nije bila moja krivnja, svejedno sam nosio taj teret.
Za kraj se dotaknuo teme talijanskog nogometa koji je u velikim problemima zadnjih godina. Baggio je to na vrijeme primijetio te je već 2011. Talijanskom nogometnom savezu predložio plan reforme dug 900 stranica. No, on je vrlo brzo bio odbijen.
- Ne mislim da je taj projekt bio savršen niti dovoljan da riješi probleme talijanskog nogometa. Nije bio samo moj; nastao je uz pomoć drugih iznimno sposobnih stručnjaka. Pokušao sam ga progurati kako bih odao priznanje svima njima. Ali stvari ne ispadnu uvijek onako kako se nadaš.
Jesu li Talijani pogriješili, zaključite sami.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....