Ma, sve bih mijenjao da sam mogao zabiti gol pred 50.000 ljudi! Osjetiti taj huk, tu emociju...
San je to svakog dječaka zaluđenog nogometom, oni koji to uspiju mjere se u promilima, kao nažalost i oni kojima viša sila grubo prekine taj san i nakon toga ostvare veliku karijeru u nekoj drugoj profesiji. Izvan sporta, daleko od zelenih travnjaka ili luksuznih dvorana, izvan svjetala pozornice, u okrutnom poslovnom svijetu.
Priča je ovo o jednom takvom. Dječaku koji je ganjao loptu na ulicama i igralištima poput većine vršnjaka, sanjao pune stadione, zakoračio u odabrano društvo, koračao prema zvijezdama, dok ga teška ozljeda nije potpuno izbacila, a sudbina se poigrala da 30-ak godina kasnije postane - regionalni direktor Googlea!
- U Jugoslaviji nije bilo jednostavno isplivati iz niželigaškog nogometa, a ja sam uspio iz Trnja. Oko zgrade sam igrao pa su me ljudi iz kluba, divni ljudi, pozvali jer su procijenili da bih mogao biti dobar. I tako sam s 13 godina počeo trenirati u Trnju - počinje nam svoju priču Joško Mrndže (59).
Da, bila su to potpuno drugačija vremena, neki će reći romantična, kada su ljudi iz klubova, kao preteča današnjih skauta, ‘snimali‘ klince po školskim igralištima i zvali u lokalne klubove, a ne kao danas djecu od 6 ili 7 godina, koja već u toj dobi treniraju svaki dan i igraju utakmice svaki vikend, po raznim službenim turnirima.
- Igrali smo ubrzo utakmicu protiv Dinama i zabio sam gol na današnjem pomoćnom terenu Hitrec-Kacian. Nakon toga su me zvali na selekcijski turnir Zagrebačkog nogometnog saveza. Ubrzo je stigao i poziv za reprezentaciju Hrvatske. Trener nam je bio sjajni Ilija Lončarević i na pionirskom Prvenstvu Jugoslavije u Aranđelovcu postajem najbolji strijelac. Kao igrač Trnja! Istodobno, igram već za juniore, a brzo nakon toga i seniore Trnja, već sa 16 i pol godina. A Trnje te sezone ulazi i u rang više.
Karijera mu je krenula strelovito, stigao je poziv Lokomotive, reprezentacije Zagreba, Hrvatske...
- I potom reprezentacija Jugoslavije. Pazite, to je ogromna stvar, tu su igrači Dinama, Hajduka, Partizana, Zvezde... i ja iz Trnja. Igrao sam već i za seniorsku momčad Trnja i juniorsku reprezentaciju Jugoslavije. Bili su ondje Štimac, Jarni, a dolazili su Boban i Prosinečki kao godinu dana mlađi, Primož Gliha bio je također veliki talent, a poslije i igrač i trener, nedavno smo se sreli pa je pričao kako smo na nekom turniru u Mađarskoj jeli kobasice prije finala, ali toga se uopće ne sjećam, haha. U reprezentaciji Hrvatske je, recimo, veznjaka igrao danas odlični trener Silvio Čabraja, a ja sam bio u napadu.
Tada je stigao poziv o kojem je maštao kao mališan dok je ganjao loptu po kvartovskim livadama.
- Pozvao me Dinamo! Igrao sam za drugu momčad, a trenirao ponekad i s prvom. Nikola Jurčević je nešto stariji, tada je bio moćni, robusni centarfor, iako je kasnije karijeru u reprezentaciji Hrvatske izgradio kao desni bek. I ostali smo srdačni iz tih vremena. A na tim treninzima prve momčadi bio sam uz Srećka Bogdana, Marka Mlinarića, Boru Cvetkovića, Antu Rumoru... I tada je u zraku bilo razmišljanje da bih mogao isplivati, ali...
Eh, da, tada je došao trenutak koji je promijenio Joškovu sudbinu.
- Igrali smo neku utakmicu po kiši, u blatu, i ja sam se na centru ukopao, a na mene je skočio suparnički igrač. Okrenuo sam se za 180 stupnjeva, noge su mi ostale ukopane u blatu i lijeva noga je stradala. Pukle su mi obje potkoljenične kosti i stopalo. Slično kao Eduardova ozljeda - objasnio je pa nastavio:
- Grozno! Čemer i jad. A prve su liječničke procjene bile da mogu biti sretan što uopće mogu hodati, spasio me liječnik dr. Rončević. Znaš da si dobar za taj uzrast, a onda ti se dogodi nešto takvo. Ali, eto, nije se poklopilo.
Usporedio je svoju ozljedu s Eduardovom. Kojem se to dogodilo 2008. godine, u Engleskoj, u ponajvećem klubu (Arsenal), pa se nikad nije vratio na tu razinu, a možete onda misliti kako je bilo teško oporaviti se junioru u Zagrebu ‘80-ih godina.
- Oporavio sam se ja, ali izgubio sam 3-4 mjeseca u gipsu, pa tri mjeseca učiš hodati, pa mišići atrofiraju... Ukupno sam izgubio godinu dana, a potom sam morao u vojsku, na odsluženje vojnog roka, i tako sam izgubio dvije godine. A generacija putuje, napreduje...
Došao je tada zadnji pokušaj.
- Kako sam vojni rok služio u Podgorici, Dinamo je poslao dopis Budućnosti te ih zamolio da me prime da treniram s njima. Ali, bilo je ljeto, ja sam sanjario o kupanju na moru i nisam to baš prihvatio te sam propustio tu priliku. Nakon vojske pokušao sam se vratiti u Lokomotivi i Trnju, ali shvatio sam da je taj vlak otputovao. Tada se rađala generacija Čileanaca, svjetskih omladinskih prvaka 1987., koji su bili i nukleus naših Vatrenih iz 1998.
Priznaje da je tada pogriješio.
- Da, to je bila moja velika pogreška. Ali što ćete, kad ste mladi, a ne ide kako treba iako ulažete veliki trud... Nakon takvog prijeloma teško se vratiti. Bio sam špica, brz, jak, dešnjak, ali koristio sam obje noge, imao sam dobar skok, ali shvatio sam da to više nije baš sto posto to, da paziš prilikom svakog skoka, glava koči. Da sam mogao još koju godinu igrati u prvoj ligi, možda bih imao šanse, ovako je ostao lijepi sanak pusti, shvatio sam da je taj vlak otišao i da je vrijeme da se primim škole.
Vodili su ga, i njegov talent prepoznali, Ilija Lončarević, Mirko Jozić, Rudi Belin, Branko Zebec, Krasnodar Rora..., ali tada je krenulo drugo poglavlje Joškova života. Ono koje ga je dovelo do vrlo visoke pozicije u ponajvećoj i jednoj od najuglednijih tvrtki svijeta.
- Završio sam Ekonomski fakultet, vanjsku trgovinu, pa dobio posao u Croatia Recordsu. Nakon godine dana borbe s piratstvom i malim plaćama u to poratno vrijeme vidim oglas i javim se Zagrebačkoj pivovari te dobijem posao. Radio sam ondje 7-8 godina, učio, upijao, vlasnici su bili Belgijci, direktor Boris Lalić, odličan i divan čovjek, učio sam posao i guštao.
Još je tri puta mijenjao posao dok se nije pojavio Google.
- Bio je to dolazak Googlea kod nas, ja sam otvorio ured i zaposlio inicijalne ljude te krenuo u regiji. Bio sam regionalni direktor Googlea za države nastale raspadom Jugoslavije i Albaniju. Bio sam predstavnik Googlea u regiji, mi smo bili prodajno-marketinški konzultanti, predstavljali tvrtku na raznim konferencijama... Bio sam okružen briljantnim, pametnim ljudima, uz koje pratiš i predstavljaš tehnološke trendove. I nakon 15 godina čudesne poslovne priče, na početku srpnja sam izašao. Vrijeme za odmor i nove projekte.
Ljeto provodi u najdražem društvu, obiteljskom okruženju sa suprugom uz sinove koji imaju 3 i 8 godina i kćer 18-godišnjakinju te naglašava tvrdnju s početka teksta:
- Koliko god volio Google, a volim ga, nemam milimetra dvojbe da bi mi bilo draže zabiti gol pred 40 ili 50 tisuća ljudi, mijenjao bih to u sekundi, ne bih ni trepnuo! Kao sportaša, puni vas kad oduševite ljude potezom. A novac dođe ako si dovoljno dobar. Pa i najveći Michael Jordan je rekao da bi igrao i za jedan dolar jer voli igrati košarku.
No, sport mu je jako pomogao i u poslovnom svijetu.
- Dosta sam naučio o međuljudskim odnosima, menadžerske vještine, kako riješiti neke konfliktne situacije, kako omogućiti ljudima da rastu i napreduju... Čak mi je nogomet i poprilično pomogao da dobijem posao u Googleu!
Da? Kako?
- Prošao sam proces s četiri kruga razgovora i tek 5-6 godina kasnije šef mi je na piću otkrio da su me zaposlili, između ostalih vještina, i zbog nogometa. ‘Ne zbog toga kako udaraš loptu nego kako si izgubio nešto i vratio se na drugi način, u drugoj profesiji, što pokazuje mentalnu disciplinu i snagu. Pokazao si izvrsnost u nečemu, što je vrijedno samo po sebi, i kad je to propalo, nisi se raspao nego si se uhvatio škole i izgradio novu karijeru. Ako si to preživio, onda ćeš se prilagoditi i u situacijama koje će donijeti ova uloga.‘ Pa ja dotad uopće nisam na razgovorima za posao govorio da sam igrao nogomet, smatrajući to irelevantnim, i ovima sam to spomenuo onako usput, kad su me pitali što me veseli i čime se bavim izvan posla. Eto, i nogomet mi je pomogao da dobijem posao u Googleu.
Danas je posve izvan nogometa.
- Ne trčim gledati utakmice, ponekad mi je previše negative u njemu, a ja volim dobar potez, zapljeskati onome tko ga napravi, iz koje god momčadi bio. Rekreiram se u teretani, trčim...
Ali neke je prijatelje zadržao iz nogometnih dana.
- Cijela mi je karijera trajala manje od pet godina, ali kontakti su ostali cijeli život. Moji Trnjani su bili ponosni kad sam iz njihova kluba došao do reprezentacije, ondje je Snješko Cerin ikona kluba, a ja sam bio minijaturni meteorčić koji je nekad zabljesnuo...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....