Dobio bi loptu na lijevoj strani, napravio jedan odlučan trzaj, namjestio si prostor i otključao onu razornu desnicu. Nekad bi gađao bliži kut, nekad dalji, nekad bi vratar mogao samo pogledom ispratiti loptu. U dresu Gorice Kristijan Lovrić prštao je od samopouzdanja. Zabijao je, asistirao, lomio utakmice, stigao do reprezentacije, a činilo se da mu je, nogometnim rječnikom, samo nebo granica. Tako je igrao, ali tako je i emitirao.
Samo, hoće život ponekad baš tako. Kada čovjek najviše poleti, podsjeti ga koliko je zapravo krhak. Ikar je pao kada se približio suncu, a Lovrića nisu srušila voštana krila, nego ozljede, pogrešne procjene, psihološke barijere i, na kraju, Ahilova tetiva koja je pukla - dvaput. Između dvije natjecateljske utakmice prošlo je 568 dana. Od turskog drugoligaša Amedspora, odnosno 25. siječnja 2025., pa sve do Rudeša i 21. kolovoza 2026. Od zvijezde, pa katarze, sve do - reseta.
Godina i pol u životu profesionalnog nogometaša gotovo je vječnost, uz ovakvu ozljedu to je period dovoljno dug da je u jednom trenutku prestao razmišljati o povratku na teren. Toliko teško da mu je liječnik nakon druge magnetske rezonancije rekao kako postoji mogućnost da više neće ni pravilno hodati. Toliko bolno da danas, s 30 godina, čovjek koji je nekada bez zadrške govorio o najvećim klubovima svijeta više ne govori o Realu, transferima ni nekim velikim planovima, sada ogoljen do kraja govori o treningu, odmoru, zdravlju, obitelji prije svega, a onda i - momčadi.
Uštipnuli smo se na kraju razgovora... Čekaj, je li ovo onaj Kiki kojeg se u HNL-primeu zvalo “Kristijano”?! Da, na kraju ove ekskluzivne ispovijesti - jer ovo je više ispovijest nego intervju - lako je shvatiti: Kristijan Lovrić danas djeluje zanimljivije nego kada je zabijao s 25 metara. Više nije zvijezda, sada je - čovjek. A život, odnosno nogomet, dao mu je, nakon svega, još jednu priliku. Tamo gdje, simbolično kaže klupski moto, stanuju "totalno drukčiji od drugih". U Rudešu.
Tri boda su tu, za početak, osmo mjesto je tu, ali pretpostavljamo da ni vi sami niste zadovoljni bodovnim učinkom.
– Naravno da nismo. Kakvi bismo mi sportaši bili kada bismo bili zadovoljni s tri boda u pet kola? Mogli smo puno više, pogotovo u posljednjoj utakmici protiv Varaždina, gdje smo pokazali da možemo odigrati stvarno kvalitetnu utakmicu. Varaždin je također odlična ekipa, ali vidjeli smo da možemo igrati sa svakim, da je nebitno tko je s druge strane. U svakoj ćemo utakmici davati sve od sebe i moramo početi skupljati bodove jer se samo tako može ostati u ligi. Mi u to vjerujemo i borit ćemo se za to.
Liječnik je nakon druge magnetske rezonancije rekao kako postoji mogućnost da više neće ni pravilno hodati
Čini se da je dolazak vas nekoliko iskusnijih igrača važan upravo zbog stabilizacije momčadi.
– Naravno. Prije svega imamo puno kvalitete u mladim igračima koji još nemaju iskustvo prve lige. Kao što je meni bilo bitno iskustvo, primjerice, Igora Čaglja, Marija Marine i takvih igrača kada sam došao u Goricu, tako je i njima jako bitno imati uz sebe igrače koji imaju iskustvo prve lige, i ne samo u Hrvatskoj nego i vani. Da im možemo prenijeti to iskustvo. Samim time i oni će biti bolji, a to pokazuju iz utakmice u utakmicu. Dečki stvarno igraju fantastično i ja se ne bojim za Rudeš.
Vratili ste se vi, stigao je Junior Fernandes, a tu je negdje i Dejan Lovren. Što bi njegov dolazak značio ovoj svlačionici?
– Trebam li to uopće govoriti? Njegov autoritet, njegova pojava, iskustvo, nogometne kvalitete, liderske sposobnosti... Apsolutno sve bilo bi na najvišoj razini jer znamo o kakvom igraču govorimo. O njemu ne treba trošiti previše riječi. Iskreno se nadam od srca da će doći. Poznajem ga iz reprezentacije, znam ga i privatno, vrhunski je momak i veliki profesionalac. Nama bi sigurno dao jednu dodatnu dimenziju.
A dimenzija više trebat će već protiv Hajduka (nedjelja, 18 sati). Naigrali ste se tih utakmica još u Gorici i znali ste ih dobro namučiti. Koliki je hendikep što takvu utakmicu ne igrate u Rudešu, nego u Velikoj Gorici?
– Nama igračima mora biti potpuno nebitno gdje igramo. Moramo svaku utakmicu dati sve od sebe, bilo doma, bilo vani, bilo u Rudešu, Gorici ili na bilo kojem drugom terenu. Naravno da je naš teren naš teren i da se tu najbolje osjećamo, ali takva je situacija. Moramo svugdje ići na pobjedu. Što se Hajduka tiče, čestitam im na ulasku u Europu. Zasluženo. Odigrali su odličnu utakmicu, u naletu su, igraju jako dobro, imaju odlične pojedince i sigurno nas čeka teška utakmica. Ali ne bojimo se nikoga. Idemo pobijediti.
Došli ste u Rudeš još prošle sezone kao veliko pojačanje, onda je stigla teška ozljeda Ahilove tetive, otišli ste pa se ponovno vratili. Jeste li uopće očekivali taj povratak?
– Bilo je jako teško jer su bile dvije operacije Ahilove tetive. U jednom trenutku više uopće nisam razmišljao o nogometu. Znao sam što sve povratak nosi, koliko odricanja, patnje i rada treba proći da bih se vratio. Ali tu je bila moja obitelj, supruga i djeca, koji su me gurali naprijed. Pogotovo moja Monika, koja zna koliko volim ovaj sport i koliko živim nogomet. Posvetio sam se rehabilitaciji da sve prođe što bolje i da se vratim što prije. Što se Rudeša tiče, klub je odlično posložen. Na kraju prošle sezone to nije bilo ni klasično zbogom ni doviđenja. Jednostavno smo trebali pronaći zajednički jezik. Kada smo ponovno sjeli, pronašli smo ga za pet minuta, produžili ugovor i to je za mene možda i najveća pobjeda. Nakon tako teške ozljede našao sam klub koji vjeruje u mene, u moje kvalitete i u to da mogu pomoći momčadi. Klub koji je stao iza mene i dao mi priliku ponovno igrati prvu ligu.
Radili smo strašno puno, šest–sedam sati dnevno, samo da bih ponovno mogao normalno potrčati. A onda se u jednom trenutku kao dogodilo neko čudo
Santi Cazorla vratio se nakon 668 dana, nakon što su mu liječnici govorili da bude sretan ako ponovno bude mogao normalno hodati. Koliko ste se, kada ostanete sam sa sobom, suočavali s mogućnošću da je možda kraj nečega što toliko volite?
– Jako puno, i jako teško. Grozno je prolaziti to u glavi i govoriti sam sebi da je možda to to, da se više neću moći vratiti na tu razinu. Pogotovo kada se dogodi reruptura, kada tetiva pukne drugi put. To je užasno teška ozljeda i rehabilitacija. Nemam razloga lagati, prođe karijera ispred očiju, greške, vlastite prije svega, zatim slijede neprospavane noći, pa i suze. Ali pronašao sam ljude koji su mi stvarno dali sve od sebe da mi pomognu. Moram zahvaliti doktoru Trpimiru Vrdoljaku koji me operirao. Kada je pogledao drugu magnetsku rezonancu, rekao je da ću teško uopće pravilno hodati. Onda je rekao: “Pričekaj nakon operacije.” I uspio je to spojiti kako treba.
Čekaj, kakve su u tom trenutku uopće bile šanse da se vratite profesionalnom nogometu?
– Jako, jako male. Ma mizerne, minimalne, praktički nikakve. I na to sam se na neki način pripremao... Ali nakon operacije dr. Vrdoljak uvjerio me da je moguće. Naravno, onda je došla rehabilitacija. Saša Bašćevan, Pero Kelava i ostali ljudi koji su radili sa mnom uvjeravali su me da mogu. Radili smo strašno puno, šest–sedam sati dnevno, samo da bih ponovno mogao normalno potrčati. A onda se u jednom trenutku kao dogodilo neko čudo. Četiri i pol mjeseca nakon rerupture bio sam na terenu. Naravno, ima još puno posla da sve bude kako treba, ali zahvalan sam prije svega obitelji, Bogu i svim tim ljudima što sam se uspio vratiti.
Kad pogledate posljednje četiri-pet godina, jesu li vas više zaustavile fizičke ozljede ili je postojao i psihološki moment koji vas je sputavao da napravite ono što imate u nogama?
– Mislim da je to kombinacija svega. Ozljeda, ali i psihičkih barijera koje je trebalo proći. Pogotovo kada sam u Osijeku dočekan kako sam dočekan... Možda mi je o tome i najteže pričati jer znam kako su me ljudi dočekali i znam da nisam dao ono zbog čega sam doveden. Ima tu svega. Operacija trbušnog zida, Ahilova tetiva... Jednostavno, tako je valjda moralo biti. Ali sada sam ponovno na početku. Na nuli.
Još dok ste bili u Gorici stalno se pričalo o transferima. Zadivili ste ligu, stigli do reprezentacije. Mislite li danas da ste možda predugo čekali? Da bi vam karijera otišla drugim smjerom da ste prije Osijeka prihvatili neku od ponuda?
– Iskreno, ja sam prije svega htio Osijek. Moja supruga igrala je tamo, uvijek sam u Osijeku bio fenomenalno dočekan, ljudi su me jako cijenili, poštovali i voljeli. Jednostavno sam želio otići tamo. Jesam li mogao negdje otići ranije? Vjerojatno jesam. Za neke ponude saznao sam tek nakon određenog vremena. I vjerojatno bi sve bilo kudikamo bolje. Možda ne bih imao toliko ozljeda i problema sa svim tim. Ali ja u svakom slučaju za sve što se dogodilo krivim sam sebe. Ne krivim trenere, ne krivim obitelj, ne krivim suigrače. Krivim sebe. Dosta sam realan i samokritičan po tom pitanju i nikad neću reći: “Ja nisam kriv.” Ne. Prvo počinjem od sebe. Ja sam odgovoran za situaciju u kojoj se trenutno nalazim. Jednostavno je tako i to treba prihvatiti. Pa i ta Turska, OK, krenulo je dobro, zabio sam u prvoj utakmici, ali eto, nakon toga dolazi do kompletne promjene vlasti, dolaze novi ljudi, nove ideje, drugačiji izbori. A meni je to prvi i jedini izlazak iz HNL-a. Ali, kažem, prvo ja, onda sve ostalo...
Mladi ste još, imate 30 godina. Ovo je na neki način novi početak. Može li ovaj Kristijan Lovrić dosegnuti onoga Kristijana Lovrića iz Gorice?
– Prije deset godina Kristijan Lovrić rekao bi vam da može dosegnuti Real Madrid. Ovaj današnji Kristijan Lovrić malo je realniji. Jedino što želi jest biti zdrav i spreman. A onda ćemo vidjeti dokle mogu ići.
Možda mi je i najteže pričati o Osijeku jer znam kako su me ljudi dočekali i da nisam dao ono zbog čega sam doveden. Tako je valjda moralo biti. Ali sada sam ponovno na početku. Na nuli
Koje su vam onda danas ambicije? Razmišljate li uopće o daljoj budućnosti?
– Prije sam uvijek razmišljao pet koraka unaprijed. Sada idem dan po dan. Danas želim imati kvalitetan trening, kvalitetan obrok i kvalitetan odmor da bih sutra ponovno bio spreman za trening. Ne gledam više previše u budućnost. Želim biti fizički i psihički spreman, igrati, pomoći klubu i izboriti ostanak u ligi. Vjerujem da to možemo i hoćemo. Idem dan po dan, radim pošteno i radim ono što se od mene traži. To mi je sada najvažnije.
Godinama ste govorili da vam je Ivan Perišić uzor. Nosili ste broj 44 zbog njega, a onda ste s njim završili i u reprezentaciji. Je li vam pomagao i kroz ove teške periode?
– Prije svega, on je veliki radnik i profesionalac. Ali posebno bih istaknuo njegove ljudske kvalitete. Mene je, kada sam došao u reprezentaciju, fasciniralo koliko su svi, od prvog do zadnjeg, otvoreni za komunikaciju. Znate kakva priča postoji izvana: umišljeni, bahati, bezobrazni, puni love, ovakvi, onakvi... Ne. To su ljudi kojima, ako ti u ponoć treba savjet, možeš doći i pitati. Pomoći će ti. Njegov primjer sada slijedim. Možda sam trebao i prije. Prije sam mislio da sam najbolji, najpametniji, najljepši, kako to već ide... A onda te život malo lupi s jedne strane, malo s druge i shvatiš da zapravo nisi. Perišić mi je pomogao u svakom smislu riječi. Uvijek je bio tu i zahvalan sam mu na tome.
Prije sam mislio da sam najbolji, najpametniji, najljepši... A onda te život malo lupi s jedne strane, malo s druge i shvatiš da zapravo nisi. Perišić mi je pomogao u svakom smislu
Ima ovdje i dosta klinaca. Vidite li u nekima od njih sebe pa ih zbog toga pokušavate usmjeriti?
– Apsolutno. Ima pojedinaca koji su meni slični i karakterno, a možda su čak i bolji nego što sam ja bio. Samo ih treba pravilno usmjeriti. Ako budu slušali i radili, mogu postati odlični igrači.
Što biste željeli sam sebi da, ako se ponovno nađemo za devet mjeseci, možete reći?
– Želim sebi, svojoj obitelji, svim svojim suigračima i trenerima prije svega da budemo zdravi. Živi i zdravi, nasmijani i veseli. Da radimo posao koji volimo i da ostanemo u ligi. Hoću li zabiti 30 golova ili jedan, apsolutno mi nije bitno. Bitno je da Rudeš ostane u prvoj ligi. Svi smo mi igrači kluba. Moramo misliti na grb na dresu, a ne na prezime na leđima. Time se danas vodim. Da budemo zdravi, da nema ozljeda, a onda ćemo kroz dane i utakmice vidjeti kamo će nas to odvesti. Velika je čast dijeliti svlačionicu s takvim igračima jer je njihovo iskustvo neprocjenjivo, uz trenerski stožer na čelu s Alenom Peternacom, koji je sjajan. I pod kojim igramo bolje nego što rezultati pokazuju, ali siguran sam da ćemo to promijeniti...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....