Od bebe s upalom pluća do europske bronce: ‘Kad su nas izbacili s dva fakulteta, dva tjedna nisam mogao spavati‘

Iza europske medalje hrvatskog plivača Tonija Dragoje (22) skriva se priča o bebi koja je s mjesec dana dobila tešku upalu pluća i jedva preživjela. Priča o mladiću koji je u borbi za plivačku egzistenciju u Americi bio prisiljen studirati na tri fakulteta. Priča o mladiću koji je u studenom imao najtežu moguću ozljedu koljena. I sve je to Dragoja ostavio iza sebe da bi u Parizu kao zadnji plivač hrvatske štafete 4x100 slobodno doplivao do bronce.

Dragoju je kao malenog dječaka na plivanje odvela obitelj, jer su liječnici rekli da će mu to najviše pomoći u borbi s astmom i valjda svim mogućim oblicima bronhitisa, koji su uslijedili nakon što je s mjesec dana jedva preživio tešku upalu pluća. Izrastao je u dobrog plivača, ali ne i izvrsnog. Svakako ne u nekoga tko bi Hrvatskoj trebao donositi medalje s velikih natjecanja.

Toni, što se to dogodilo u Parizu? Kako ste s osobnim rekordom 48.50 u finalnoj utrci uspjeli spustiti na svjetski vrijednih 47.11?

- I meni je taj rezultat bio abnormalan. Kako ga objasniti? Imao sam leteći start. Inače mi je reakcija kada u individualnoj utrci krećem iz startnog bloka između 60 i 70 stotinki, u finalu je bila 21 stotinka, što u štafeti i nije bilo posebno brzo, jer u letećem startu plivači obično imaju reakciju ispod 20 stotinki. Međutim, arena je bila krcata, adrenalin na maksimumu, plivam finale za Hrvatsku. Plivam s ekipom, nisam sam iza bloka, imam još trojicu sa sobom. Kad sam došao na red bili smo peti, ali bili smo i blizu, znao sam da možemo do medalje.

Ostale reprezentacije u pravilu najboljeg plivača čuvaju za zadnju izmjenu. Vi niste naš najbolji plivač na 100 slobodno, a plivali ste zadnji. Kako to?

- Hrvatska ne može čuvati najboljeg plivača za kraj, jer riskiramo da previše zaostanemo. Zato Jere Hribar mora ići prvi ili drugi. Inače, zadnji mora biti netko tko ima, kako da kažem, karakter. Netko za koga znaš da će dobro odraditi posao kakve god okolnosti bile. Netko tko neće puknuti pod pritiskom. Meni se vjeruje i tako je već godinama.

Očito niste tremaš?

- Znam se kako ja plivam. Čim skočim, "potući" ću se u vodi ne obazirući se tko je u ostalim prugama. Meni je svejedno tko je uz mene i kakav je rezultat. Posljednjih godinu dana idem zadnji za Hrvatsku, a zadnji sam išao i za svoju Dubravu i za svoj fakultet. Ako sam u štafeti, plivam zadnji. O tome se ne raspravlja.

Otplivali ste 47.11. Svi će vas sada gledati po tom rezultatu. Kako to ponoviti?

- Ha, neću biti razočaran ni ako u individualnoj utrci budem plivao ispod 48. Recimo da ću sljedeće godine pokušati doći do 47.50. S tim bih bio zadovoljan, jer ipak nema letećeg starta.

A 47.11?

- Taj rezultat želim srušiti kao član štafete. Sretniji sam kad uzmem medalju u štafeti nego kad je uzmem sam. Poseban je osjećaj kad sreću dijeliš s drugima i kad si drugima pomogao da pobijede ili uzmu medalju. K tome, toliko mi je ljudi reklo da je utrka u Parizu bila "čista ludnica". Mama i sestra su bile na tribinama, kažu da im je bio potpuni kaos u glavi prije nego što sam skočio, da je sve oko njih "kuhalo". Zato želim sljedeće godine na Svjetskom prvenstvu u štafeti ići ispod 47 sekundi. Nitko u Hrvatskoj nikad nije plivao ispod 47.

Vratimo se malo unazad. Prije dvije godine vaša plivačka karijera bila je daleko od bilo kakvih priča o velikim natjecanjima, a kamoli medaljama.

- Prije dvije godine bilo je nezamislivo da bih mogao ići na olimpijske igre. Mislio sam da nikad neću otići ni na Europsko prvenstvo. I onda sam otišao na EP u Beograd 2024. i tamo spoznao da možda ipak mogu. I to mi je donijelo motiv da se doista potrudim kao nikad prije u životu. U Beogradu sam individualno plivao 49.50, a 48.11 u štafeti. Bili smo četvrti, medalja nam je za malo pobjegla. U Pariz sam dvije godine kasnije došao s 48.50, a u štafeti plivao 47.11. Uzeli smo broncu. Za dvije godine su Igre u Los Angelesu, mogao bih tim redom otplivati 46.11 haha...

Pustimo još malo Igre. Očito je za vašu plivačku karijeru presudan bio odlazak u Ameriku.

- Da nisam otišao u Ameriku, vjerojatno danas više ne bih ni plivao. Ne mogu ni zamisliti da studiram u Zagrebu i treniram na vrhunskoj razini kakvu imam u SAD-u. U Zagrebu sam i u srednjoj školi jedva uspijevao uskladiti školu i sport. Trening ujutro od šest do osam, škola od devet do dva, pa trening od četiri do šest. Nisam cijeli dan bio doma. Puno je bilo dana kad sam umoran i s mukom išao na trening.

Na sveučilištu nemate tih problema?

- Programi su usklađeni, profesori i treneri stalno surađuju. Svima je u interesu da budem što bolji i plivač i đak. K tome, imam sjajne uvjete, veliku konkurenciju na treningu, odličnu prehranu, medicinsku i psihološku podršku. Imam što god trebam i poželim. I shvatio sam da na treninge ne idem zato što moram, nego zato što želim. Sretan sam kada dođem na trening. Sretan sam kada imam dobar trening, ali sretan sam i kada je trening težak, a i kad sam bio loš. Tamo sam kao plivač uvijek sretan.

Kakvi su bili vaši prvi studentski dani u Americi?

- Trebao mi je fakultet koji će mi dati punu stipendiju, jer to je bio jedini način da tamo odem. Nisam mogao dobiti stipendiju od najboljih plivačkih fakulteta, jer jednostavno nisam bio toliko brz. Otišao sam stoga na fakultet koji je imao slabiji plivački program, ali mi je dao punu stipendiju. Uvjeti za plivanje nisu bili idealni, morali smo dijeliti pruge u bazenima, a i termini baš nisu bili idealni. Nisam živio u kampusu, nego u gradu i to u New Yorku, te sam puno vremena gubio na putovanja. No, i to je bilo bolje od uvjeta koje sam imao u Zagrebu.

Znamo da sada studirate u Alabami. Kako ste na koncu došli tamo, riječ je o jakom plivačkom programu u SAD-u?

- Bio je travanj 2023., još sam bio u New Yorku. Jedan dan su pozvali na sastanak nas plivače s tog fakulteta i rekli nam da je sveučilište zbog posljedica korone u dugovima i da moraju ukinuti sve sportske momčadi, pa tako i plivačku. Naravno, svi smo zanijemili, a onda je nastao lagani kaos. Ljudi oko mene su plakali, nitko nije znao što će. Stipendije su nam ostale zajamčene do kraja fakulteta, ali više se nismo mogli baviti sportom. Nemaš gdje plivati.

Kako ste vi reagirali?

- Ljudi su mi govorili da jednostavno nastavim studirati. Govorili bi: ‘Što te briga za plivanje? Idi samo na faks, živiš u New Yorku, plaćen ti je fakultet. Imat ćeš više vremena za sebe.‘ Međutim, nisam to mogao prihvatiti. Tada sam zapravo shvatio da se želim baviti plivanjem i da odustajanje nije opcija.

Što se potom dogodilo?

- Nije u SAD-u baš praksa mijenjati fakultete i očekivati stipendiju. Međutim, sjeo sam za laptop i krenuo u potragu. U New Yorku sam već imao rezultat ispod 50 sekundi, što mi je na koncu pomoglo da dobijem stipendiju u Washingtonu, gdje me je čekao plivački program za klasu bolji nego u New Yorku. Dobio sam mjesto u kampusu, sve mi je bilo nadohvat ruke, a i uvjeti za plivanje bili su već vrlo dobri. Bio sam uvjeren da ću tamo ostati do kraja studija.

Dakle, Washington je uletio između New Yorka i Alabame?

- Opet su nas pozvali na sastanak, ali ovaj put su nam ispričali kako će na prostoru bazena napraviti druge sadržaje. Nisam mogao doći k sebi, drugi put u godinu dana ostao sam bez bazena, bez treninga i trenera. Dva tjedna nisam mogao spavati, a inače sam jako ležeran i ne volim se stresirati zbog stvari koje ne mogu kontrolirati. I tada mi se po drugi put sve oko mene urušilo. I opet sam se uhvatio traženja novog fakulteta.

I eto vas u plivački jakoj Alabami?

- Već sam tada imao jako dobre rezultate. Bio sam oko 35. među sveučilištarcima na 200 jardi (oko 188 metara). Plivao sam 49.40 na 100 slobodno u velikom bazenu i prvi put se kvalificirao za seniorsko Europsko prvenstvo. Odjednom sam shvatio da sam tražen, dosta fakulteta nudilo mi je pune stipendije. Maknemo li na stranu pet najboljih fakulteta, svi drugi su mi otvorili vrata. Mogao sam birati. Osim možda pet ili deset najboljih škola, mogao sam otići praktički gdje god sam htio. U završnom izboru ostali su Louisiana State University i Alabama.

U Louisiani vas je čekao vaš stari prijatelj Jere Hribar. Kako to da niste tamo otišli?

- Svi su mislili da ću otići na LSU. Tamo je bio Jere, ali ja volim izazove. Znao sam da bih tamo možda bio malo previše opušten, jer bi Jere bio uz mene. U Alabami nisam znao nikoga. Morao sam se dokazati, nisam htio biti ležeran.

U Alabami je sve išlo sjajno do studenog prošle godine.

- Imao sam ozbiljne probleme s lijevim koljenom tri-četiri godine. Nekako sam to vukao, a nisam ni znao što me muči. Nisam išao na preglede, jer sam ipak mogao plivati. I tako sam jedan dan u teretani malo pretjerao i koljeno se raspalo. Otišao sam na magnetsku rezonancu i rekli su mi da imam rupturu prednjeg križnog ligamenta i medijalnog meniska.

Uh, gore ne može!

- Doktori su mi rekli da će oporavak trajati između devet i dvanaest mjeseci. Rekli su mi da zaboravim nastup na Europskom prvenstvu. I eto mene ponovno u bunaru...

A vi se vratili za šest mjeseci.

- Nakon šest mjeseci moj mi je kirurg u nevjerici rekao da je sve super, da sam vratio snagu u mišiće i da koljeno fizički drži. Rekao je da takav oporavak dugo nije vidio, a on stalno radi takve operacije.

Svejedno je do Europskog prvenstva ostalo jako malo vremena.

- Nisam trebao ići na EP, nije bilo realno da mogu uhvatiti formu. Čak su mi neki treneri govorili da ne bih trebao, da ću se samo nepotrebno razočarati. Nisam imao natjecanja, nisam bio konzistentan na treninzima i nisam bio zadovoljan svojom formom. I puno puta sam razmišljao da otkažem. Trener s Alabame Andrew Hodgson bio je u Parizu i uoči finala mi je sa smješkom poručio: ‘Toni, ti si već veliki pobjednik i prije ove utrke.‘

Zašto ipak niste odustali prije Pariza?

- Kad mi netko kaže da ne mogu, ja sam još jači. Samo želim dokazati suprotno. Sebi, a onda i drugima. Ne želim da me jedna stvar definira. Sad mi je to lijevo koljeno jače od desnog.

Europsko prvenstvo vam je bila prva utrka nakon oporavka?

- Došao sam na prvenstvo Hrvatske i prvi dan plivao 50 delfin, čisto da se malo natječem. Nažalost, tu mi je večer preminuo djed, tako da se drugi dan nisam ni pojavio na plivalištu. Treći dan sam ipak došao na štafete, trebala mi je bilo kakva utrka prije EP-a. Plivao sam 49.60, baš loše.

Imate 22 godine, kad očekujete svoj plivački vrhunac?

- Nadam se za dvije godine, tada će biti Igre u Los Angelesu.

Što može brončana europska štafeta na Igrama?

- Morate znati da nas ima šest-sedam stvarno dobrih plivača, tako da treba vidjeti hoću li se uopće izboriti za mjesto u štafeti. Dečki su motivirani i sjajno rade, tko zna tko će u dvije godine iskočiti. Ako pričamo o štafeti iz Pariza onda trebate znati da smo dosta mladi, svi između 20 i 23 godine. Ja sam inače više realist, možda čak i pesimist. Uvijek se pripremim na najgore. Međutim, ako svatko od nas skine po pola sekunde, što je opet realno obzirom na naše godine, doista možemo doći jako daleko. Čak i do medalje. Sad imamo 3:11.0, a u Los Angelesu bismo se mogli spustiti do 3:09.0. A to je već rezultat koji nas svrstava među kandidate za medalju. Naravno, u svemu tome treba imati i sreće. U Parizu nas je pratila.

Vratimo se još malo Alabami. Trenirate li tamo drugačije nego u Zagrebu?

- Tamo postoji pravilo da se ne smije trenirati više od 20 sati tjedno. U tih 20 sati ulazi sve – trening u vodi, teretana, sastanci. Dakle, ne dopuštaju vam da previše trenirate i tako riskirate zdravlje.

O koliko plivača brine vaš trener?

- O nas nekoliko, u pravilu pet. Ne može pažnju posvetiti samo meni, ali kada mi nešto treba, uvijek mogu doći razgovarati s njim. Ako imam loš tjedan, ako nisam odradio dobar trening, ako sam ljut ili nervozan, mogu tražiti razgovor. Uvijek će naći vremena. Ako se predavanje poklopi s treningom, nema problema. Trening ću odraditi dva sata kasnije. Trener će doći i raditi samo sa mnom. Doista imamo fantastične uvjete za rad po svim pitanjima.

Nismo vas pitali: gdje ste išli na operaciju i tko je pokrio njezin trošak?

- Išao sam na operaciju u Americi. Operirao me jedan od najboljih kirurga, koji uglavnom radi s igračima koji profesionalno igraju američki nogomet. Sve je bilo vrhunski i sve u posebnom i individualnom, a ne redovnom tretmanu. Sigurno je iznos operacije bio strahovito skup, u pitanju su iznosi sa šest znamenki, ali ja nisam vidio niti jedan račun. Sve mi je to pokrivala stipendija. I operaciju i rehabilitaciju i sve što zamislite. I nitko mi to nikad nije turnuo pod nos, niti spomenuo.

Svaka im čast na tome.

- Nekad takve stvari svi uzmemo zdravo za gotovo. Ali kada se sjetim koliko je taj fakultet u Alabami uložio u mene, onda pomislim: dobro, sad ja moram to plivanjem opravdati. Ako oni mogu toliko uložiti u mene, mogu ja barem dati sve od sebe. Možda neću otplivati najbolji rezultat, ali barem želim znati da sam dao sve od sebe. Da ih mogu pogledati bez srama.

‘Zlatne‘ su te stipendije?

- Sve mi je plaćeno. Školarina, stanarina, hrana, oprema, trenirke, odijela za natjecanje... Sve!

Novac ne dobivate, jer čitamo kako košarkaši ili igrači američkog nogometa dobivaju milijunske iznose kako bi igrali za neki fakultet?

- Novac ne dobivamo, ali nam i ne treba. Inače, istina je da jako puno plaćaju neke druge sportaše. Na mom sveučilištu u Alabami igrači američkog nogometa imaju nevjerojatnu popularnost i doista zarađuju milijune. Doživio sam istinski kulturološki šok kad sam prvi put otišao pogledati utakmicu Alabama Crimson Tidea.

Zašto kulturološki šok?

- Zato što te utakmice donose istinski spektakl. Najprije trebate znati da Alabama ima stadion kojem je kapacitet 105 ili 110 tisuća mjesta, a imaju i mjesta za stajanje pa dođe i više gledatelja. Grad u kojem je smješteno sveučilište zove se Tuscaloosa i jedva ima preko 100 tisuća stanovnika, a toliko ih bude na tribinama. Sve je krcato! Pričamo o stadionu kojeg je izgradilo sveučilište i na kojem ne igraju profesionalci. U Alabami je američki sveučilišni nogomet veći od svega. Grad živi za te utakmice. I ja ne mogu dočekati da se vratim i uživam u tom spektaklu. A u startu ni osnovna pravila nisam znao, ništa nisam znao.

Ulaznice se naplaćuju?

- Naravno da se naplaćuju i jako su skupe. Prosječna mjesta na ‘običnim‘ utakmicama iznose oko 300 dolara.

Onda imaju i ogromne prihode pa mogu igračima davati milijune?

- Mislim da je proračun kluba oko 80 milijuna dolara godišnje, a prihodi su im veći od 160 milijuna. Sveučilište tu razliku ulaže isključivo u ostale sportove, posebno one koji nisu toliko profitabilni. Tu ide i plivanje, premda i plivanje ima svoju publiku, kao i televizijske prijenose na jakim televizijama. Međutim, američki nogomet je taj koji generira daleko najviše prihoda. Njihovi su igrači velike zvijezde, koje imaju potpuno odvojen život na sveučilištu. I sve su to zaslužili. Volio bih da svi u Hrvatskoj dobiju priliku doći i posjetiti sveučilišta poput Alabame i uvjere se koliko je ovdje važan sport i na koji se način tretiraju sportaši.

Čeka vas još godina dana fakulteta. Što nakon toga?

- Želim završiti fakultet, a nakon toga vjerojatno ostati još godinu dana u Alabami na profesionalnom programu. Imamo profesionalni tim i nekoliko plivača koji su završili Alabamu, pa su ostali tamo trenirati. To bih volio napraviti i ja.

A povratak u Zagreb?

- Ne znam, još nisam odlučio gdje bih živio i radio.

Doma vas muče uvjeti za plivanje?

- Iako je američki sustav daleko ispred hrvatskog, vidim pozitivne promjene i kod kuće. Puno se više zadnjih godina ulaže u plivanje. Stručni stožer reprezentacije sve je veći i bolji, organiziraju se zajedničke pripreme, što prije nije bio slučaj. Stvarno reprezentacija ima dobre uvjete za rad, tako da naši rezultati nisu slučajni. Evo jedan zgodan primjer. Za vrijeme EP-a u hotelu u kojem smo bili smješteni nismo imali klimu u sobama. Kako su i noću temperature bile visoke, teško smo mogli spavati, praktički nikako. Na sreću, plivački se savez odmah angažirao i donijeli su nam pokretne klime u sobe. To nas je, iskreno, spasilo. Takav angažman ljudi iz saveza prije je bio nezamisliv. Svaka čast predsjedniku saveza Varvodiću i njegovim suradnicima.

Evo, u Bjelovaru se za mjesec dana otvara veliki plivački kompleks na kojem će biti olimpijski bazen i dva 25-metarska. I to je nešto novo za Hrvatsku.

- Jedva čekam otići u Bjelovar i tamo zaplivati. Znate, nestvarno mi je da će se u Bjelovaru sljedeće godine organizirati plivačko juniorsko prvenstvo Europe. Bio sam na dva juniorska Europska prvenstva i znam što to znači, koliko plivača i ljudi iz cijele Europe treba smjestiti i osigurati im uvjete za natjecanje. Ne mogu vjerovati da je Hrvatska došla do toga da organizira takvo natjecanje. Nadam se da će to biti top i da će ljudi doći i reći: ‘Vau, kako nam je dobro bilo u Bjelovaru i Hrvatskoj.‘

Ne sumnjamo da će biti dobro. Hrvatsko plivanje raste velikom brzinom. Kao što raste i Toni Dragoja. Mladić koji ima samo 22 godine, a toliko je toga već prošao i proživio zbog plivanja. Prvi put kada je ostao bez momčadi. Drugi put kada je ostao bez drugog fakulteta. Treći put kada je pokidao križni ligament. I četvrti put kada su mu govorili da ne ide na Europsko prvenstvo.

A on je otišao. I isplivao 47.11...