Osvojio je devet igračkih trofeja, tome je dodao tri medalje nastupajući za Hrvatsku, a otkad je postao trener do sada je već upisao osam trofeja. Veljko Mršić je u travnju napunio 55 godina, a to se poklopilo s posljednjim poslom koji je radio u talijanskom Sassariju, kojega, i zbog čudnih sudačkih odluka, nije uspio spasiti i sada je na tržištu, čekajući novi trenerski angažman.
Priča Veljka Mršića počinje kad je rodnu Čapljinu na koncu osnovne škole zamijenio velikim Zagrebom i velikom Cibonom.
- Stigao sam iz provincije, došao u velegrad, u klub koji je tada bio možda i najorganiziraniji u Europi. Ubrzo smo prešli u novosagrađenu dvoranu, tu je bio u sklopu internat, restoran, o nama se brinulo i luđački se treniralo. Stigao je za trenera Srećko Medvedec i tu je krenuo dril s deset treninga tjedno, uz dvije utakmice. U mojoj posljednjoj juniorskoj sezoni već sam bio prebačen u prvi sastav, trener je tada bio Dragan Šakota, ali ja sam u isto vrijeme odrađivao i seniorske i junorske treninge, jer sam već završio školu, pa je tu znalo biti četiri, pet treninga dnevno.
Kasnije je išla priča da je Draganu Šakoti predložio Veljka Mršića tadašnji trener Novog Zagreba, Pepsi Božić.
- Božo Miličević će ispričati drugačiju priču. Jest, ja sam tada igrao za drugu momčad i dosta sam zabijao. Trebali smo igrati utakmicu s prvom momčadi, ubacilo se nas juniore, dodali su nam Bojana Lapova i izgubili smo nešto tijesno, ali tad sam stavio 45 ili 47. Tada nas je Šakota priključio i već sam te sezone igrao protiv Splita trideset minuta...
Usporedo je ušao u reprezentaciju Jugoslavije. Posljednju koja je ikada igrala zajedno. Bio je SP u Kanadi, u kolovozu 1991. godine. Veljko Mršić je bio kapetan te vrste koju je vodio Duško Vujošević.
- Bilo je problema i tijekom priprema. Odlazili smo iz Zagreba prema Kanadi, a skupina igrača koja je trebala stići vlakom iz Beograda kasnila je jer je pruga bila minirana. Sutradan je u beogradskim novinama osvanuo tekst kako su "dečaci skinuti s voza", pa je Dule Vujošević to demantirao. I dođemo tamo, a na tribinama kaos. S jedne strane Hrvati, koji navijaju protiv nas, s druge Srbi ili Jugoslaveni. Atmosfera je bila mučna, od Hrvata su igrali osim mene Teo Čizmić i Zvonimir Ridl. A kao sudac je s nama išao Zoran Grbac. I on, kao stariji, nam je dosta pomogao. Prije polufinala nas je posjetio tadašnji ambasador Jugoslavije i kazao nam je kako moramo otići iz reprezentacije, jer je tako odlučio hrvatski savez. Nije tu bilo sve čisto, znam da sam napustio večeru, pa je Dule otišao iza mene i govorio mi: "Pusti to, to su političari." Grbac je ispeglao cijelu situaciju, jer bila je to provokacija s ciljem da se konstruira incident.
Ali kontaktirali ste sa svojima, bilo je to vrijeme u kojemu su uzbune bile po svim hrvatskim gradovima, krenuo je već napad na Vukovar.
- Znali smo sve, ono Borovo Selo je bilo već u petom mjesecu. I u Kanadu su stizale vijesti, Grbac je bio u kontaktu sa svima važnim, od saveza, preko Bože Miličevića, Josipa Bilića. Uostalom, bilo je to vrijeme u kojemu je Stipe Mesić bio još uvijek predsjednik Jugoslavije. Kontaktiran je ministar Ivan Vekić i pala je odluka da igramo do kraja.
Posljednji kapetan Jugoslavije u bilo kojem sportu, naravno, čim se okupila hrvatska košarkaška reprezentacija, bio je unutra. I na prvoj utakmici u Slovenskim Konjicama. Ali, nije završio na Igrama u Barceloni, nije dobio šansu igrati, čak dva puta, protiv originalnog Dream Teama, protiv Michaela Jordana i prijatelja...
- Bila je to moja odluka! Naime, igrali smo prije toga kvalifikacije za Igre i osim te zadnje utakmice protiv Izraela nisam igrao puno. Kad smo se vratili u Zagreb, pozvao me na sastanak direktor reprezentacije Mirko Novosel i kazao mi kako će u momčad za Barcelonu upasti Arapović umjesto Šarlije i da ide Cvjetićanin, a posljednja je odluka Aramis Naglić ili ja. Kao, trebala je odlučivati zadnja utakmica u kojoj sam ja stavio 16, a Aramis dva poena. Mirko je rekao da bi Skansi, tadašnji izbornik, radije vodio Naglića, ali kako su oni odlučili da idem ja. Mislim si ja, Skansi je trener, pa kad me on ne želi, što ću ja? Bit će još Igara, bolje da se spremim za sezonu, u Barceloni ionako neću igrati.
I bila je to, iz ove perspektive, vjerojatno najgluplja odluka koju je donio u karijeri.
- Jest, slažem se. Kažem, nije bila neka atmosfera, gubilo se prije tih Igara od Njemačke, Litve. I, eto. Poslije sam gledao, prošli smo u finale, provukli se protiv ZND-a u onoj utakmici koja se ne bi ponovila da se igra još deset takvih.
I nije bilo još dosta Igara. Veljko Mršić je odigrao samo još jedne, samo u Atlanti.
- I bilo je to neuspješno, ispali smo od Australije u četvrtfinalu. Košarka je bila tada na razini da su se od nas očekivale medalje na svim natjecanjima. Iako, nismo svega bili niti svjesni. Ostalo mi je u pamćenju proglašenje na SP-u u Torontu 1994., kad su se podizale zastave, a Novosel je kazao: "Pogledajte gore, zastave Amerike, Rusije i Hrvatske, koja je to veličina"...
U to vrijeme je nestajalo ono što se dugo tražilo u reprezentaciji, kult. Kako je to vidio Mršić iznutra?
- Nekako smo se vraćali do 1995. s velikih natjecanja s broncama, ali i uvijek s nekim gorkim okusom. Tražio se Pedro, jednom je to bio Komazec, drugi put Kukoč i igračima u takvim okolnostima i nije bilo lako iznova dolaziti. Dolaziš, a ispadaš uvijek neki krivac. Nakon Atlante je Skansi napravio zaokret, zahvalio se starijim igračima. Mene nije zvao, jer sam nakon Atlante stao u zaštitu Komazeca, kazavši kako on nije jedini krivac, nego smo svi zajedno krivi.
Onda se opet vratio u reprezentaciju i bio tu do onog nestvarnog gubitka četvrtfinala u Istanbulu od Turske...
- Godinama tu utakmicu nisam želio pogledati, a znao sam je sanjati, pogotovu tu završnicu. Mirsad Turkcan je bio u boljoj poziciji na tom skoku. Napravili smo što smo mogli, ali bilo je tu puno grešaka. Imali smo veliku prednost krajem treće, nismo zadržali loptu, a Ibrahim Kutluay nam je stavio s centra...
U to je vrijeme buktio rat između izbornika Ace Petrovića i Danka Radića, tadašnjeg gospodara košarke u Hrvata. Veljko Mršić je s Radićem bio u konfliktu i nešto ranije.
- Bila je negdje 1994. ili 1995., a ja sam bio najbolji igrač lige i nudio mi je da potpišem za njemu blisku agenciju, a kako nisam...
Onda je, kad mu je već bila završena karijera, bio na čelu skupine ljudi koja se podigla protiv stanja u košarci i protiv Danka Radića.
- Vidjeli smo da stvari ne idu u dobrom smjeru i skupila su se tu jaka imena, što igračka, što trenerska. Međutim, ta inicijativa nije prošla. Kad vidimo što se sve danas događa u sportu i na kakvoj su meti oni koji plasiraju fiktivne ugovore, a tada je to sve prolazilo, jer, kao, "to svi rade", sve je jasno. Mi smo željeli nešto bolje...
Ipak, kako se zaključivala vrlo uspješna igračka karijera, Veljko Mršić je znao da će biti trener, a i svi koji smo tu karijeru pratili isto tako smo bili sigurni kako je on jedan od onih koji će sigurno postati trener.
- Jest, ja sam znao da je to moj put nakon igračke karijere. Prvi je posao bio Split, dosta sam pomladio momčad, ali nije dugo trajalo, pa su me zvali u Varese, ali tu se nisam, zbog licence, mogao dizati s klupe. Dva neuspješna posla, da bi onda krenuo od početka. Uzeo sam juniore Cibone, pa juniore Cedevite. I tu sam osvojio prvenstvo, dobili smo Zagreb u finalu sa Šarićem i Hezonjom. Tada me dovela Cibona kao seniorskog trenera, a pozvao sam Slavena Rimca za pomoćnog. I solidna je to bila momčad, DJ Strawberry, Hamilton, Zubčić, Kus, Rozić, Žižić. Krenuli smo lošije, pa dobili Partizan, koji je te sezone završio na Final Fouru. Dobili i Budućnost, da bi nas poslali na gostovanje u Ulm, 14 sati autobusom, pa 14 sati nazad, te odmah nakon toga na utakmicu protiv Splita. Tada je klub angažirao neke ljude s tribina koji su tražili moju smjenu i tu sam otišao. Opet u Cedevitu, bio godinu i pol asistent Jasminu Repeši i to mi je vrijeme pomoglo da trenerski sazrijem.
Onda je preuzeo i samostalno momčad, koja je još uvijek bila dio Eurolige.
- Plasirali smo se u Top 16, Draženova dvorana je bila četiri, pet puta dupkom puna. Protiv Zvezde smo u polufinalu ABA lige baš pokradeni, Luku Žorića su tada masakrirali suci i izgubili smo produžetak. Igrali smo zatim Eurokup, tu prošli skupinu, stigli i do finala ABA lige, ali Zvezda je tada bila igrački jača. I logistički također.
Nakon toga se Veljko Mršić otisnuo u inozemstvo, prvo na klupu Bilbaa, pa je jedno vrijeme bio sportski direktor Cedevite, da bi onda preuzeo reprezentaciju Hrvatske.
- Krenulo je to na klupi Hrvatske superuspješno. Otvorili smo kvalifikacije za Eurobasket s 4-0, prvi se kvalificirali za europsku smotru, no ona je zbog covida prebačena godinu dana kasnije. Imali smo NBA igrače u naletu, poput Bogdanovića, Zupca, Šarića. Stigle su kvalifikacije za Igre u Tokiju, kojima smo bili domaćini u Splitu. Ozlijedio se Šarić, ozlijedio se Bender, a do samog početka, jer su igrali međusobno u NBA doigravanju, nismo znali dolazi li nam Bogdanović ili Zubac. Stigao je Bogdanović i premda nismo igrali dobro, imali smo Nijemce u polufinalu, vodili u posljednjoj četvrtini, Bojan je igrao senzacionalnu utakmicu. I nismo dobili. Tada se to tretiralo kao kiks, ali bila je to Njemačka koja je nešto kasnije postala i svjetski i europski prvak.
A Veljko Mršić je upao u sukob s Dinom Rađom, tada prvim čovjekom struke u Savezu.
- On je stvari vidio drugačije. Međutim, nastavili smo dalje, stigao je novi krug kvalifikacija, bilo je vrijeme za totalni zaokret. Izgubili smo tijesno od Slovenije i Finske, a ubacili smo u reprezentaciju Gnjidića, Prkačina, Drežnjaka, Perkovića, Jordana, Brankovića. Tu je došlo do razlaza, pa sam otišao u Breogán, u kojemu sam napravio dobar posao. Paralelno s Hrvatskom vodio sam i Zadar, osvojio dvostruku krunu, a nakon Breogána bio u Splitu, osvojio Kup nakon više od dva desetljeća bez trofeja na Gripama, pa sam sada bio u Sassariju.
Vratimo mi klupskoj karijeri.
- Bio sam jedan od najboljih strijelaca Eurolige, pa smo u četvrtfinalu 1995. igrali protiv Reala za koji je igrao Sabonis i vodio ga je Obradović. U Zagrebu sam ubacio 28, u Madridu preko dvadeset. Obradović je tada izjavio kako mogu igrati u bilo kojem europskom klubu. Na Eurobasketu 1995. sam bio jedan od boljih igrača, ali sam se ozlijedio, morao na operaciju u Chicagu, imao sam ponuda, htio me i Aco Petrović voditi u Sevillu, ali Cibonu preuzima Repeša, stvara se mlada momčad s Rimcem, Mulaomerovićem, Grgatom, Skelinom i odlučujem ostati, oporavljam se i na ljeto potpisujem za Panionios.
Prvi veliki ugovor, prvi veliki novac.
- Tri puta veći nego što sam imao u Ciboni, iako smo mi tada i ovdje bili dobro plaćeni. No, nisam prošao liječnički pregled. Ponio sam s Igara u Atlanti ozljedu koja tada nije prepoznata. I zbilo se to u prvoj utakmici turnira, kad sam se postavio Sabonisu iznuditi peti faul. Sjedio sam do tada 45 minuta na klupi, a onda me Skansi podigao u drugom produžetku: "Jesi spreman?" A što da kažem, "jesam". I tu sam čak imao loptu odluke u svojim rukama. Gubili smo jedan razlike, nitko se nije usudio, uzeo sam loptu i s te noge, koja mi je već otišla, ali nisam to shvaćao jer sam bio pod adrenalinom, odrazio sam se na lijevom prodoru i promašio zicer.
Sabonis ga je ozlijedio, ali ga je Sabonis tada pozvao u - Žalgiris.
- Kad sam stigao tamo, ispalo je da im fali centar, pa sam im predložio Franju Arapovića, osvojili smo naslov, bio sam najbolji igrač doigravanja, ali koljeno mi i dalje nije bilo dobro. Uoči sljedeće sezone Aco je opet u Ciboni, a igra se preko ljeta neka egzibicija u Čapljini gdje ja igram za domaću momčad i zabijem 40 Ciboni. I premda tada imam na stolu Varese, javlja se opet Cibona. Mislim si, lupit ću neku cifru i odlazim u Varese, ali Božo Miličević mi tada kaže: "U redu." Vrijedilo je te sezone ostati, jer tada smo dobili Partizan u Beogradu. Nisam igrao prije toga u Parizu, ali Slaven Rimac je kazao kako sam igračima rekao u svlačionici: "Vi dobijte ovu, a ja ću se pobrinuti za Beograd." I stavio sam tamo 19, ludilo, sjećam se utakmice u Zagrebu, kolona za ulaznice je bila uz Amadeusa...
Ali, Varese je čekao.
- Stigao sam druge sezone i bio ljepilo jedne posebne momčadi. Kad sam otišao nakon godinu dana, ta se momčad nije plasirala u doigravanje, a i dalje su tu bili Meneghin, Santiago. Bila je to luda sezona u kojoj sam nekoliko puta odlazio s treninga, jer sam popizdio na način na koji je trenirao ili nije trenirao Pozzecco. Kasnije sam ga doveo kao pomoćnika u Cedevitu. Međutim, dogodilo se ludilo. Varese je bio pet puta prvak Europe, a nisu bili prvaci Italije do tada 23 godine. I osvojili su prije toga devet puta naslov u Italiji, ali se i dalje priča o nama, koji smo osvojili deseti naslov. Zadnja utakmica protiv Benettona bila je neopisiva, pet, šest minuta do kraja se ništa nije vidjelo od vlage, ništa se nije čulo. Trener Recalcati mi je tada rekao: "Vidi, sve je crveno-bijelo, kao da si u Hrvatskoj." Pa invazija na teren, sve kao u snu...
I onda ga dovodi Božidar Maljković u Unicaju. I kaže: "Osvajao je Mršić svugdje gdje je bio, pa ako je slučajno, neka bude i ovdje tako."
- Tada se dogodilo da sam devet sezona uzastopno bio prvak. U Čapljini sam bio pionirski prvak BiH, onda kadetski i juniorski s Cibonom, pa svi trofeji u Hrvatskoj, Žalgirisu i Vareseu. I u Malagi mi se dogodi prva sezona u kojoj se ništa nije osvojilo. Igrali smo finale Kupa Koraća i tu smo izgubili od Limogesa. Maljković je tada bio čovjek s najviše osvojenih Euroliga i sve je to bilo super, osim što nisam znao da dolazim umjesto omiljenog igrača navijača, Sergeja Babkova. Ulazim u dvoranu na prvoj utakmici, a svi u rukama drže sliku Babkova. Htio sam u zemlju propasti, ali ubrzo sam im ja postao novi ljubimac. Tri sam sezone igrao tamo, osvojili smo Koraćev kup, posljednje sezone smo izgubili finale prvenstva od Baskonije.
I nakon toga je krenuo pad. Bio je nakratko u Splitu, kad ga je zvao tamo Velimir Perasović, potpisivao je za Olympiacos, Granadu, Gironu, Milano, Fener i na koncu je 2005. zaključio karijeru u Kijevu.
- Kad sam bio u Malagi, pomoćni trener Božidaru Maljkoviću bio je Paco Alonso, koji je 2003. postao trener Unicaje i zvao me da mu budem pomoćni trener. To mi je bila greška, odlučio sam još igrati, igrao još dvije sezone, ali tada sam trebao pristati na ono što mi je ponudio Alonso.
Kad smo već dotaknuli svih tema, da ne ostane neispričano, što se to dogodilo 1995. u Ateni s onim odlaskom s postolja? Jeste li dobili intervenciju iz Zagreba da postupite tako?
- Tako smo odlučili mi igrači. Sada je kontekst drugačiji, ali tada je dobar dio Hrvatske još okupiran i kad smo čuli da se na dodjeli medalja neće izvoditi Hej Slaveni, nego Bože pravde, donijeli smo odluku da ćemo sići s postolja. Ne, nije bila intervencija iz Zagreba, iako se komuniciralo, a čak je bio prijedlog da ostanemo na postolju. Međutim, odluka je bila samo naša, samo nas igrača. I te priče da se nismo družili s njihovim igračima su besmislica. Naravno da to nije bilo kao nekada, ali oni koji su si bili bliže su se družili, bilo je u toj reprezentaciji nekih dečki s kojima sam igrao po reprezentacijama poput Rebrače, Bodiroge, Lončara...
Kakva je danas hrvatska košarka?
- Moramo se adaptirati na novo vrijeme. Moramo omogućiti našim najboljim klubovima da budu konkurentni. Mislim da se treba dopustiti veći broj stranaca, jer ovo više nije vrijeme kad ostali imaju dva stranca, pa ti možeš i bez stranaca. FIBA, recimo, dopušta da se njihova natjecanja igraju sa sedam stranaca i pet domaćih igrača. Sada imamo egzodus igrača u NCAA, a nakon osam sezona što igramo po ovom sustavu natjecanja, morala bi se napraviti analiza. Lani je ispala iz ABA lige Cibona, sada Split, sljedeće godine će Zadar ako se ovako nastavi...
Znači, vi ste za to da se igra ABA, a ne europska klupska natjecanja?
- Jedno ne isključuje drugo. Može se u FIBA Eurokupu proći skupina, ako je ždrijeb lošiji, ali ako stignu u skupinu momčadi iz jačih liga, mi tu nemamo šansi. Da imam talentirano dijete, ja ne znam bih li ga poslao u ijedan naš klub. Pazite, ja sam u Splitu lanjske polusezone u 150 dana odigrao 47 utakmica i proveo 180 sati u autobusu. Trenirati je tako nemoguće, to nije razvojni program za mlade igrače. I tu se nešto mora promijeniti. Victor Dodig je ozbiljan čovjek, ali Cibona, recimo, može teško napraviti momčad da se u ABA ligi bori za najboljih šest. Cedevita Olimpija ima devet stranaca, da o drugima i ne govorimo.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....