Simbolično je, zapravo, da se zadnje kolo igralo u Novom Golubovcu. Točno devet kilometara od - Lepoglave. Mjesta gdje, nema dvojbe, nitko neće "odrobijati" zbog zločina koji se dogodio u hrvatskom nogometu. A taj nogometni zločin namjerno nije pod navodnicima...
Došao je tamo nekidan Zagreb, "popio" novih pet komada, čime je ostao zakucan na pretposljednjem mjestu 4. NL Središte Zagreb, podskupina A, čime, ako neće biti novih pretumbacija sustava natjecanja, odlazi u 1. zagrebačku ligu. Iza njega jedino Ogulin, ispred njega Klanjec, Odra, Bedekovčina, Špansko, Vojnić... i još jedan Zagreb - Zagreb City, koji ide gore. Zagreb, onaj veliki Zagreb, odlazi u šesti rang. Ispod su još samo dva, ali s ovim Zagrebom pitanje nije hoće li stići do dna, već hoće li - otvoriti - novi.
"Pjesnici su, najvjerojatnije, čuđenje u svijetu", napisao je jednom A. B. Šimić. Ovi "pjesnici", pak, nisu više ni čuđenje. Ovi "pjesnici" su - sramota...
Da, bio je jednom jedan klub, osnovan 1903. godine. Osnovan kao PNIŠK Zagreb, kada je u Zagrebu tek počelo "udaranje kruglje nogom" i kada je u gradu živio samo HAŠK, stacioniran na današnjem Maksimiru, a Građanski nije bio još ni ideja. Bio jednom jedan klub koji je hrvatskom i jugoslavenskom nogometu dao Branka Zebeca, Bernarda Vukasa, Zlatka Dračića i Dragu Rukljača. Bio jednom jedan klub koji i danas drži rekord gledanosti u gradu - na kvalifikacijskoj utakmici za ulazak u prvu ligu 16. srpnja 1973. godine Zagreb i Osijek gledalo je 64.148 gledatelja, kada je pod paskom Vlatka Markovića njegove boje branila jedna od najslavnijih generacija zagrebačkih haklera; Horvat, Gašparini, Tucak, Antolić, Ivanišević, Lipovac, Bakota (Markulin), Čopor, Močibob, Rukljač i Smolek. Bio jednom jedan klub u kojem su treneri bili Marković, Dražan Jerković, Josip Skoblar, Ćiro Blažević, klub s kojim je Zlatko Kranjčar jedini, osim Dinama, Hajduka i kasnije Rijeke, osvojio naslov hrvatskog prvaka, klub u kojemu su se afirmirali Ivica Olić, Mario Mandžukić, Dominik Livaković... Da, bio jednom jedan klub koji je 2002. osvojio titulu prvaka Hrvatske, klub u kojem su igrali Vasilj, Stavrevski, Pirić, Ješe, Bulat, Poldrugač, Đuro, Hasančić, Franja, Lovrek, Olić...
Bio jednom jedan klub s prepoznatljivim bijelo-plavim grbom, svojom Kranjčom, prvotno s drvenim tribinama premještenima iz Maksimira, kasnije i obnovljenim zdanjem, za mnoge najboljim i najdražim stadionom u Zagrebu. Bio jednom jedan klub sa svojim atipičnim navijačima, Bijelim anđelima, pacifistički nastrojenim mnoštvom, ali i brojnim građanima koji su ga otvoreno simpatizirali. Bio jednom klub s dvostruko preplaćenim, ali savršenim kampom i školom nogometa koja je bila al pari Dinamovoj, drugom u gradu, snažnom, aktivnom, prosperitetnom, plodnom. Bio jednom jedan klub o kojem je pisao i Veselko Tenžera. Klub koji je nazvao "Hamletom v bijelom dresu", kao pojam koji "najsnažnije simbolizira grad Zagreb". "Ni katedrala, ni HNK, već pogorelci i sirotinja iz Kranjčevićeve, kao antipod bogatom i razmaženom klubu iz istočnog dijela grada..."
Bio jednom jedan klub koji je uživao simpatije i poštovanje svih. Klub koji se nije dao, koji je okupljao šmekere, klub u kojem su sredinom prošlog tisućljeća mahom igrali Zagrepčanci. Klub koji se uvažavao, klub koji se nije razmetao, svjestan svoje veličine, ali i identiteta, štiha, s gradskom iskaznicom okupljanja, šmekerskog nogometa, nezaboravnih i prkosnih španera, ali i garda, samo svog pečata. Zagrebački klub. Svjesno drugi u gradu jer Dinamo si volio, a Zagreb simpatizirao.
Klub koji je u finalu Kupa 1997. serijom "pravednih odluka" tadašnjeg suca, a kasnije saborskog zastupnika Gorana Marića doživio da cijeli Maksimir navija samo za njega, klub zbog kojeg je i Igoru Cvitanoviću bilo neugodno, pa je kasnije zlatnu medalju bacio na travnjak od stida. Bio je, dakle, jedan klub zbog kojeg se nije crvenio on, kao danas, nego suparnik...
Bio jednom jedan klub pun romantične povijesti, legendi, igrača i igračina, trenera i trenerčina, uspona i padova, Tenžerinih pitanja "biti ili ne biti", slabijih i bogatih generacija, priča sa šanka, "zagrebačkih bijelih", štikleca, preuveličavanja, nikad s kompleksom, svjestan vlastite veličine u svijetu moćnijih i većih. Bio jednom jedan klub koji je u ljeto 1991., nakon još jednog većeg sukoba predskazanja raspada Jugoslavije, odlukom Vlatka Markovića i Dražana Jerkovića samo sat prije utakmice novih prvoligaša u Jugoslavenskoj ligi zaključio da tu utakmicu neće odigrati, što će gosti iz Makedonije prihvatiti, čime se klub i službeno razdužio od jugonogometa.
Bio jednom jedan klub koji je putem Dražana Jerkovića rekao da on "nikako ne može biti Dinamov mali brat, već samo i isključivo sportski suparnik". Bio jednom jedan klub koji je od osnutka države do 2014. bio standardni član elitnog razreda hrvatskog nogometa. Klub koji je, međutim, dekretom pokojnog gradonačelnika "darovan" jednom gospodinu koji mu je 2008. iz još uvijek neobjašnjivih i krajnje stupidnih razloga odlučio promijeniti identitet, zaratiti s navijačima kojima iz džepova umjesto boksera vire lule mira, i koji je upravo tada, nakon 105 godina postojanja, polako, ali sigurno, odlučio potjerati sve svoje simpatizere s tribine.
Klub koji je 2016., kada je drugi puta ispao iz Prve HNL, da se tamo više nikad ne bi vratio, na posljednjoj utakmici i "pogrebu", protiv Lokomotive, pratilo točno 297 ljudi, a koje kolo ranije, protiv Osijeka, na Kranjčevićevoj je prodano točno 16 ulaznica. Klub koji je otada do danas izgubio stadion, status, ugled, navijače, interes, kojem smrtni hropac u ustima odgađa politika, sustavno zanemarivanje, ali i ljudi koji su ga to toga doveli. Jedan (Milan Bandić), otvorio je prostor za "dobrodošple promjene", drugi je prije par godina tvrdio da je nogomet - nogomet, igrao se u prvoj ili, valjda, sad i šestoj ligi. On je Dražen Medić. Klub koji je prije nekoliko godina organiziranom akcijom medija i javnosti spasio svoje srce - školu nogometa, ali i ona je danas tek sjena i živući spomenik slavnijim danima. Klub bez stadiona, bez kampa, bez djece, bez navijača, bez legendi, bez svoga doma.
Bio jednom jedan klub kojeg je Veselko Tenžera svojedobno opisao: "Dinamo je najlošiji od najboljih, NK Zagreb najbolji od najgorih!" Klub koji danas nije čak ni najgori od najgorih. Jer da bude, morao bi biti klub.
Klub osnovan prije 121 godine, kao najstariji u Zagrebu, koji je zapravo već dulje mrtav, a sada, eto, čeka ekshumaciju da bi mrtvozornik ustanovio da nije umro prirodnom, nego nasilnom smrću, da je prije smrti sustavno zlostavljan, zanemarivan, zaključan u podrumu daleko od svoje obitelji, prijatelja, daleko od svoje sljedbe i slavne prošlosti. Klub kojem danas rijetki zapale svijeću. Klub kojem na kraju neće biti organiziran sprovod, ali ni karmine. Klub kojem niti osmrtnica neće izaći u nekom nogometnom vjesniku... Jedino će se, možda, po njemu nazvati novi stadion. Iako, što je to osim epitafa...
Da, bio jednom jedan klub.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....