Dinamova sportska vertikala, sada je posve jasno, ima šest važnih imena, a hijerarhija se, u biti, najbolje vidjela tijekom potrage za trenerom: Zvonimir Boban odlučuje, Albert Capellas postavlja nogometnu ideju i smjer, Dario Dabac sudjeluje u njezinoj operativnoj provedbi, dok su Jerko Leko, Pol Planas i Milan Badelj odsad raspoređeni na tri ključne stepenice: seniore, B-momčad i juniore. Na papiru logičan raspored, no u praksi tek treba dokazati da raspodjela, koja na papiru ima smisla, može i jednako učinkovito djelovati...
Na vrhu je, bez dvojbe, Boban - predsjednik, nogometni autoritet, čovjek koji ne skriva da je odabrao smjer i ljude koji ga trebaju provesti i, realno, pa slijedom svega i logično, prvi na braniku (pa i ciljniku) svega. U petak je, recimo, Capellasa opisao ne samo kao šefa škole nego kao direktora nogometa, što mu i stoji u ugovoru, odgovornog za sve uzraste, čime je nacrtao postojeću piramidu koju se dosad odgonetalo iz poteza, dojmova i informacija. Boban, dakle, svojim suradnicima povjerava široke ovlasti, ali ne i posljednju riječ, a s njom ni posljednju odgovornost. Nju je u petak i preuzeo na sebe. Pogotovo nakon epizode s Marijem Kovačevićem, čija se smjena, prema nama i mnogima, mogla, pa i trebala, dogoditi ranije, dok je reprezentativna stanka nudila tri tjedna za drukčiji početak, no prvi čovjek kluba čekao je, tvrdeći da je za to imao svojih rezona.
Bobanove odluke, Capellasova vizija, Dabac čovjek znanja
Capellas je, pak, posebna priča. Ako je, naime, Boban čovjek odluke, Katalonac je čovjek vizije: od načina treniranja i odgoja igrača, preko sustava igre, do puta kojim bi dječak iz Akademije trebao stići u seniorsku svlačionicu. Boban mu je time dao i autoritet i odgovornost. "Njegovo nogometno znanje je izuzetno, on spada u svjetske igrače koje smo doveli da sudjeluju u razvoju sportske politike kluba", reći će se neslužbeno. No, kada si direktor nogometa, ne možeš biti zaslužan samo za ono što dobro funkcionira u mlađim uzrastima, a na probleme seniora gledati kao na tuđi posao. A, istina, otvoreno je i pitanje koliko će Dinamo, koji tradicionalno živi od domaćeg talenta, uspjeti pomiriti novu metodologiju s vlastitim identitetom, uz sve veći broj stranaca u razvojnom pogonu. Problem, naravno, nije putovnica, dobro kaže Boban kada ističe da Dinamo nije Bilbao, ali problem može nastati ako put domaćim igračima, usred priče o njihovu razvoju, postane uži.
U takvoj konstelaciji Dario Dabac daleko je najmanje razglašen, premda bi bilo pogrešno zaključiti da je zato i najmanje važan, barem prema Bobanovim riječima, koji ga opisuje kao čovjeka nogometnog znanja, dodajući da, kada ga ne bi imao, s njime, kao ni s bilo kim drugim, ne bi mogao surađivati. Kako god, na papiru sportski direktor djeluje ondje gdje se vizija susreće s tržištem, ugovorima i potrebama momčadi. Ako su Boban i Capellas bili u središtu rasprava o izboru trenera, Dabac je podsjetio da i on sudjeluje u analizi kandidata, što se tvrdi i unutar kluba, no ne samo oko trenera, već i oko rostera. Upravo je tu i moguća slaba točka konstrukcije: pitanje je gdje završava mišljenje jednoga, a počinje odluka drugoga, odnosno koje su točno njegove ovlasti, što ne mora nužno znati javnost, ali unutar Maksimira mora biti kristalno jasno. Pod njime, načelno, kao ekspozitura, djeluje i skautski odjel s Tomom Šokotom i ostatkom nevidljive, ali krucijalno važne ekipe...
Jerko Leko ‘poremetio‘ konstrukciju
Sljedeći u nizu zapravo je najistureniji: Jerko Leko, čovjek koji je cijeloj konstrukciji, ne planirajući, "poremetio" raspored. Došao je, podsjetimo, kao privremeno rješenje, s praktički unaprijed određenim rokom trajanja, a nakon Sunderlanda i Varaždina postao trener s ugovorom do kraja sezone i opcijom nastavka. Nije imao zaštitu velike trenerske biografije niti, očito, unaprijed zacrtani hodogram, ali je putem stekao rezultat i svlačionicu. Leko pritom nije suprotnost sustavu, već njegov prvi ozbiljan ispit: hoće li doista imati dovoljno slobode voditi momčad prema vlastitom uvjerenju, a djelovati unutar zajedničke filozofije, i predstavlja li mu Planas doista prijetnju? Boban je rekao da treneru nitko ne smije određivati tko će igrati, kao i da novopridošli Katalonac nije "trojanski konj", ali te riječi traže i provedbenu potvrdu. Važno je to načelo, posebno u klubu u kojem ovlasti direktora nogometa obuhvaćaju i prvu momčad, ali, dakle, forma traži i sadržaj...
Posebno zanimljiv dio priče nosi spomenuti Pol Planas. Mi smo ga, još 31. listopada, prvi izdvojili kao kandidata broj jedan za nasljednika Marija Kovačevića, što je Boban u petak i potvrdio, a potom 9. studenoga prvi objavili i obrat: Španjolac će ipak preuzeti Dinamo B, što danas nije upitno. Lekine pobjede, realno, silovito su promijenile raspored i planove na vrhu, ali ipak ne i namjeru Bobana i Capellasa da dovedu stručnjaka iz Barcelonina sustava. Na kraju je sve ispalo poput svojevrsnog paradoksa: čovjek koji je trebao naslijediti Leku doista će ga naslijediti, samo na klupi koju je Leko u međuvremenu napustio. Za Planasa je to prvi ulazak u seniorski nogomet, a za Dinamo prilika da bez imperativa prve momčadi provjeri može li katalonska metodologija ubrzati razvoj svojih talenata. Jasno, B-momčad ne smije postati čekaonica za nekog budućeg trenera seniora, njezina je svrha prije svega proizvoditi igrače. Pritisak na kat iznad samo može ispasti kontraproduktivan...
Trenerski gen milana Badelja
Na kraju te linije, premda ne nužno i na kraju po važnosti, nalazi se Milan Badelj. Nekadašnji kapetan i reprezentativac, prošle sezone Lekin pomoćnik među juniorima, danas samostalni trener U-19 sastava, odlučio je testirati svoju želju i, prema prvim dojmovima, unutrašnjim i vanjskim, za to ima izražen trenerski gen, što s obzirom na njegov habitus ne čudi, dapače. Njegova je pozicija, ujedno, osjetljivija nego što se možda čini: između škole i seniora stoje upravo juniori, koji više nisu djeca, ali još nisu gotovi profesionalci, uz značajan detalj da upravlja generacijom koju, uz rijetke pojedince, oni iznutra ne smatraju osobito perspektivnom. Rezultati su, međutim, zasad iznad toga dojma... Badelj, ujedno, unosi iskustvo čovjeka koji zna kako izgleda put od Maksimira do najviše razine, iskustvo velike karijere, a želja i očiti talent najmanje su sporni. Na njemu je da taj cijeli paket približi novoj generaciji, bez prečaca i bez zatvaranja vrata.
U teoriji, dakle, sve zvuči gotovo idealno: predsjednik koji određuje smjer, direktor nogometa koji postavlja pravila razvoja, sportski direktor koji spaja želje i mogućnosti te trojica trenera na tri povezane stepenice. U praksi će, ipak, biti važnije ono što se na organizacijskom crtežu ne vidi: hoće li Leko imati autonomiju, hoće li Planas doista slati igrače prema prvoj momčadi uz zatomljivanje vlastitih ambicija, hoće li Badeljevi juniori dobivati prilike kad ih zasluže, a Boban i Capellas prihvatiti odgovornost i kad se pokaže da neka procjena nije bila dobra?
Vertikala, konačno, ima smisla samo ako njome igrači, treneri i transferna politika potvrđuju ideju i viziju, a - ključno - ako svatko, bez prebacivanja odgovornosti i skrivanja iza predsjedničkog štita, prihvaća svoj dio tereta.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....