Nakon što je "stari" zabijao i asistirao na Wembleyju - a prije toga je i na Maksimiru izračunao briljantan lob glavom preko Paula Robinsona - "mali" je u svibnju potvrdio tezu da "jabuka", zaista, "ne pada daleko od stabla". Hrvatska će za devet dana na Svjetskom prvenstvu 12. put u povijesti odmjeriti snage s Engleskom, a u sudarima dviju nogometnih sila, koji su se već kristalizirali u prvoklasne "derbije" na međunarodnoj pozornici, dva hrvatska napadača trenutačno dijele tron po broju pogodaka protiv otočke reprezentacije.

Mario Mandžukić se proslavio u Moskvi prije osam godina s najvećim golom u povijesti Vatrenih, ali prije toga je - u rujnu 2008. na Maksimiru - pogotkom ublažio bolan poraz od Engleza (1:4). U rujnu iduće godine u Londonu je, pak, pljuska bila brutalnija, pa je poraz (1:5) tada minimalno uljepšao Eduardo Da Silva, traženi junak iz uvodne rečenice, koji je, kao i Mandžukić, u dva navrata zatresao englesku mrežu. No, prije 17 dana, na Međunarodnom turniru "Vlatko Marković", na scenu je stupio "Dudu 2.0" u hrvatskom dresu i već u 25 minuta režirao predstavu protiv Engleske.

Matheus Eduardo Alves da Silva prvo je pogodio za vodstvo u očevu stilu, kada mu se lopta već u primanju zalijepila za nogu, nakon čega je prezentirao instinkt za golove i poentirao, a samo pet minuta kasnije ponovno je nadmudrio vratara i izborio kazneni udarac, što je bilo dovoljno za pobjedu (2:0) hrvatske reprezentacije do 15 godina. Tri dana prije toga u Čakovcu je igrao i protiv Brazila, u posebnoj i drugačijoj utakmici za njegovu obitelj, a oca smo tada susreli na tribini, kada nam je otkrio:

- Zovu me za sina, naravno, ali on je trenutačno u Flamengu. To je "top" razina, san svakog nogometaša u Brazilu. To je zemlja s više od 200 milijuna stanovnika i živimo u gradu s 20 milijuna stanovnika. Svaka mu čast jer je već pet godina u Flamengu, treći je igrač s najdužim stažom u momčadi - rekao je autor 29 pogodaka za Vatrene, a iako ima i brazilsku putovnicu i toga je dana protiv Brazila zaigrao protiv četvorice suigrača iz Flamenga, Matheus je htio naslijediti oca i odjenuti "kockice".

Osim po konstituciji i izgledu, Matheus i u igri neodoljivo podsjeća na oca po kretnjama, trku i, naravno, instinktu za pogotke

ZELJKO HAJDINJAK Cropix

Priča je to o "nasljednicima". O sinovima igrača koji su prije dva desetljeća sletjeli u Hrvatsku s drugoga kraja svijeta i u Zagrebu su zatim pronašli - sve. Eduardova obitelj je pritom povod za ovu temu i simbol veze između Hrvatske i Južne Amerike, ali na hrvatskim travnjacima treniraju i ostali dragulji, čiji su očevi bili prepoznatljiva lica u Dinamovu dresu.

Škola na prvom mjestu

Naime, nakon što su u 44 navrata dijelili teren u maksimirskoj družini - jedan na lijevoj, a drugi na desnoj strani obrane - Luisa Ibáñeza i Etta smo ponovno odlučili spojiti, nakon što su nam pozornost privukli nastupi njihovih sinova u omladinskim pogonima. Thiago Ibáñez (12) u Lokomotivi i Luiz Gabriel Araujo Santos (14) u Dinamu redovito tresu mreže i istaknute su karike zagrebačkih klubova u svome uzrastu.

Primjerice, Luchov sin je za "lokose" u sezoni isporučio 20 pogodaka i pregršt asistencija za mlađe pionire u Prvoj nogometnoj ligi Centar, a u istoj ligi, ali u starijem godištu, za pionire, Ettov sin je zabio 18 golova i namještao ih suigračima u maksimirskom klubu, iako ga je sitna ozljeda udaljila od terena i usporila na putu prema još upečatljivijim brojkama.

U predvečerje Mundijala "preko bare", na kojemu će pozorno pratiti Hrvatsku, Brazil i Argentinu, s tandemom bivših bekova razgovarali smo o Luizu Gabrielu i Thiagu, a iako su oba oca svjesna kvalitete, loptu oprezno spuštaju na zemlju, izbjegavaju velike najave i roditeljski iskusno poručuju: "bitno je da su sretni, a i škola je na prvom mjestu". Prvo to potvrđuje Etto:

- Lako je pričati za svoje dijete, bitno mi je da napreduje kao osoba i bude dobar čovjek. U školi mora biti dobar i ispunjavati sve zahtjeve, a ništa drugo ne očekujemo, samo da odrasta u zdravom okruženju, to je najvažnije, da ostane normalan i miran u glavi. Što će kasnije napraviti, to neka budu njegovi ciljevi i njegova zasluga, talent ima. Igra na poziciji napadača ili lijevog krila. Je li naslijedio moju brzinu? Ha, ha, nije u potpunosti, ali ima druge kvalitete i puno zabija - smije se brazilsko-hrvatski bek, čiji je stariji sin također u nogometu, a blizanci od šest godina su u Dinamovoj otvorenoj školi, ali i kći od osam godina je u ovome sportu.

Etto je u Dinamu bio šest godina, a otkrio nam je da je Luiz Gabriel prošle sezone bio i najbolji strijelac u mlađim pionirima, kada je u modrom dresu isporučio čak 44 pogotka u sezoni.

Luiz Gabriel Araujo Santos, Ettov sin, zabio je 18 golova za Dinamove pionire u Prvoj nogometnoj ligi centar, u kojoj je maksimirski klub i prvak

PRIVATNA ARHIVA

Rođeni u Zagrebu

Dok je on ove sezone s Dinamom postao prvak u pionirima Prve NL Centar, Thiago Ibáñez i Lokomotiva su nadmašili konkurenciju u mlađim pionirima, a Lucho, koji je u Maksimiru isto bio šest godina, javio nam se ovaj put iz Buenos Airesa i otkrio da je njegov "mali" i prava nogometna "enciklopedija":

- Thiago obožava nogomet i uživa cijelo vrijeme, priča samo o nogometu. Kada želim saznati nešto o igračima ili neke podatke, samo pitam njega. Primjerice, zanima me tko je desni bek Aston Ville i on će mi to odmah reći. Drago mi je što voli nogomet, igra u napadu, na krilu i ima više asistencija nego golova, brz je i motoričan, ali samo je bitno da je zdrav i dobar čovjek. Naravno, i škola, želimo da to bude na prvom mjestu - kaže nam Ibáñez, čiji mlađi sin, Mathias (9), igra za Maksimir.

Thiago Ibáñez (12) ove je sezone zabio 20 pogodaka za mlađe pionire u Lokomotivi, koja je osvojila naslov u Prvoj nogometnoj ligi Centar

PRIVATNA ARHIVA

Njihova su djeca rođena u Zagrebu i, naravno, imaju hrvatske putovnice, kao i njihovi očevi, pa smo razgovore odlučili zaključiti pitanjem na koje smo već znali odgovor, ali smo ga svejedno htjeli čuti od Etta i Lucha.

- Thiago bi igrao za Hrvatsku, naravno. Čak sam ga jednom malo zezao i pitao bi li igrao za Hrvatsku ili Argentinu, ali rođen je u Hrvatskoj i jasno je da bi prihvatio taj poziv - zaključuje Ibáñez.

Istu ideju dijeli i drugi sugovornik:

- Naravno da bi prihvatio taj poziv. On je Hrvat, rođen je ovdje i živi ovdje, tu je sve počelo - dodaje Etto i zatvara priču, a nogometne avanture "malih" Eduarda, Etta i Ibáñeza tek počinju.

Očevi su za uspjehe morali prevaliti pola svijeta, ali polazna stanica za njihove nasljednike su hrvatski klubovi. Za "malog Dudua" to je već i hrvatska reprezentacija, a možda i za ostale u budućnosti...