Idući tjedan počinje SP 2026. Bit će to najveći turnir u povijesti, s 48 reprezentacija, a po logici stvari, bit će to i najskuplje SP. Svakim danom što smo bliži startu mediji su preplavljeni odjecima nezadovoljstva organizacijom. Pritom se s jedne strane mnogo toga predbacuje prije svega SAD-u, kao jednom od triju organizatora (uz Meksiko i Kanadu), a na drugoj strani se aktualizira bijes prema FIFA-i.
Puno se negativnih priča objavljuje iz dana u dan. One se uglavnom odnose na iznimnu skupoću boravka na sjevernoameričkom kontinentu, jer su aranžmani bitno viših cijena u odnosu na standardne. Čisto radi ilustracije i kao simboliku tih nezadovoljstava uzmimo primjer koji se odnosi na New York – New Jersey. Tamo se, do sada, nije rasplamsao entuzijazam za SP. Ulaznice su, kažu, vrlo skupe (prosjek 1.600 dolara), turistički objekti nisu popunjeni, odnosno rezervacije su bitno ispod očekivanja. Kao primjer promjene “života” zbog SP-a navodi se slučaj vožnje metroom, kako bi se s Manhattana odvezli do MetLife stadiona. Karta za to iznosi u normalnim okolnostima 12 dolara, ali za vrijeme SP-a bit će 100 dolara. Analitičari su iznijeli podatak da će od 11 milijardi dolara, koliko se planira prihodovati od SP-a, oko 3,3 ići upravo u tu regiju. Međutim, problem je što je stadion desetak kilometara udaljen od New Yorka, ali su sve atrakcije koje zanimaju goste upravo u New Yorku. Zato će većina tog prihoda ići u blagajnu te metropole, i to proizvodi nezadovoljstvo unutar organizacijskih aktera iz te regije.
Skupoća ulaznica je općenito priča za sebe. FIFA, koja zapravo diktira sve kriterije cijena, odlučila je da će se one formirati temeljem “dinamike potražnje”. Što znači da će se mijenjati ovisno o tome koliko će ih ljudi tražiti. Što je veća potražnja, one će biti skuplje. Navijači? Ma, odavno je mjesto na tribinama velikih turnira postalo luksuz. Ne samo da su skupe, nego su ulaznice većini zainteresiranih (pogotovo strastvenih) navijača nedostupne. Dobiti ih je postalo praktično stvar lutrije. Kad se veliki turnir igra u tri zemlje, pogotovo na tako velikom prostoru, logično je da će logistički navijačima biti iznimno komplicirano i naporno “seliti” u odredišta gdje prate svoje (ili neke druge) reprezentacije. Ali...
Sve gore navedene teme, dvojbe i probleme imali smo prilike upoznavati i uoči prošlih SP-a. Više-manje svako je izdanje naposljetku bilo uspješno financijski, mase su opet nahrlile, ljudi su se prilagođavali i iskazivali kreativnost u rješavanju financijskih, logističkih i inih izazova koji su ih čekali. Koliko god djelovalo da ovog puta stvari izmiču kontroli, uvjerljiv je dojam da će se i ovo prvenstvo pokazati boljim, uspješnijim i isplativijim u odnosu na sva prethodna. U FIFA-i dobro znaju da je strast nogometnih fanova i svih onih koji širom svijeta vole obilaziti takve velike manifestacije prejaka da bi, primjerice, bojkotirali SP i time smanjivanjem profita organizatorima pokazali da je dosta prevlasti kapitala nad nogometom. To se više ne može promijeniti. Previše je novca u điru da bi se itko iz tog "prehrambenog lanca" izdvojio i kazao nešto na temu "nogomet ide u krivom smjeru".
FIFA tvrdi suprotno. Ona uključuje sve više zemalja u SP, sada je podigla broj sudionika na 48, neizbježno će biti novo povećanje u idućim izdanjima. Što je više zemalja, to je više tržišta, sponzora, TV-prava, biznisa, a sve se to uokviruje tezom da se puno novca vraća savezima i nogometu uopće. Teza koja ima lice i naličje, ali ostavimo je za drugi put.
Ovom prilikom možemo samo osnažiti uvjerenje da će jednom, kada krenu utakmice, nogomet postupno preuzimati dominaciju u fokusu javnosti. Uvijek je tako bilo, utakmice diktiraju raspoloženja, raspiruju euforije, potiču dramatike, zasjenjuju sve druge izvannogometne tematike velikog turnira.
Dosad, zanimljivo, jako je malo analitičkih pogleda na ono što će nogomet ponuditi kao “novu ideologiju igre”, do idućeg SP-a. Znači li to da nema opcija noviteta, odnosno da je nogometna igra ušla u fazu kada nitko ničime ne može iznenaditi? Netom završena Liga prvaka, koja je jedan od pokazatelja smjera kojim igra korača, potvrdila je da nema tehničko-taktičkih noviteta. Potvrdila je da je glavni kriterij nečije snage visina proračuna, a tek onda, kada između aktera nema nekih velikih financijskih razlika, raste važnost selekcije igrača, trenerskog upravljanja, taktičkih ideja i fizičkih moći. Bez posebnih noviteta koji mijenjaju te odnose.
Ono što nam Liga prvaka već dvije sezone potvrđuje kao trend jest da je timska igra prevladavajući faktor (ne)uspjeha. Više nije dovoljno imati najbolje i najskuplje zvijezde, nego je presudno da momčad uspijeva biti homogena kao grupa i kompaktna na terenu. Za taj doseg ključan je trener, više kao znalac u upravljanju grupom nego s taktičkim inovacijama. Upravo zbog timskog pristupa i homogenosti Hrvatska može biti opet konkurentna i na ovom turniru...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....