Čak 289 nogometaša nije rođeno u državi za koju će igrati na SP-u! Ali nitko nije ‘slučajni‘ Vatreni

Nekad davno, u doba kada se...

Priznajte, ovakve vas riječi možda pomalo vraćaju u iznimno rano doba djetinjstva. Ono doba kojeg se i sjećate, a kada su nam bake, djedovi ili roditelji čitali bajke. A mi ih “gutali”. Pa, nekad je tako u jednom dijelu bilo i sa sportom, tako i s nogometom.

Nekad davno, povezivali bismo se navijački s klubom iz svojeg grada, rodnog kraja, zavičaja. Zato jer su ondje, za taj klub igrali, za boju našeg grada se borili jednako tako dečki koji su najvećim dijelom i potjecali iz istog zavičaja. Tu i tamo bio bi netko “sa strane”, ali opet i taj bi bio naš, samo bi dolazio iz drugog kraja države. Bilo je to doba kad bi, recimo, za Hajduk u najvećem dijelu igrala “djeca Dalmacije”, potez od Zadra do Dubrovnika. Okvirno. Tako, jasno, onda da je famozne 1982., kada je Dinamo osvojio naslov prvaka, momčad po primanju pokala zapjevala dobru, lijepu zagorsku “Fala”.

E, da, tako je to nekoć bilo. A onda je došla “blažena” globalizacija. I sve se ispremiješalo. Koliko dobro, ostavljamo vama na prosudbu. Svoj ćemo stav ostaviti za sebe, da ne bi netko pomislio kako ga namećemo puku. No, zato je danas istinska rijetkost, raritet ono što čini u nogometu jedan Athletic Bilbao. Klub za kojeg igraju samo Baski. Perfektno!

Josip Stanišić i Jeremy Doku

DAMIR KRAJAC Cropix

Tako je to u klupskom svijetu, ali nisu svojevrsnog sindroma globalizacije ostale pošteđene ni nacionalne momčadi. U biti, možda ipak malo preciznije, reprezentacije. Jer više nije nužno baš da reprezentaciju čine pripadnici istog etniciteta, nacionalnosti. Uveden je i pojam sportskog državljanstva, pa slijedom različitih okolnosti i netko iz Južne Amerike, i bez ikakve nacionalne povezanosti s nekom europskom državom, može igrati za tu reprezentaciju.

Pa nije ni Hrvatska u tom pogledu imuna. Svojedobno je sjajni Eduardo da Silva, dečko iz Rija, igrao za Hrvatsku. U redu, ovdje je djelomice i odrastao, naučio jezik, zasnovao obitelj. Sve 5! Nije to ni jedini takav slučaj u hrvatskom sportu jer smo imali naturalizacija, i to perfektnih, u dizanju utega, vaterpolu, odbojci... Načelno, tu nemamo ništa protiv jer smo stava: svak’ onaj sportaš/sportašica koji stane podno hrvatskog barjaka i koji se bori za hrvatske boje, zaslužuje našu punu podršku. I postaje Hrvat/Hrvatica. Možda ne etnički, ali u ovom kontekstu manje bitno.

Kad je nogomet u pitanju, već odavno imamo “poplavu” naturalizacija u skoro pa svim reprezentacijama.

Ekvadorski nogometni analitičar, povremeno navodno i novinar (za to baš nemamo potvrdu), Jaime Macías, čija je prva preokupacija motociklizam, a zatim nogomet, ovih je dana objavio popis nogometaša koji će igrati na skorašnjem SP-u u Americi, a koji nisu rođeni u državama čiji dres sada nose. Takvih je po njegovu popisu 289. Doduše, ostaje upitno je li brojka baš precizna jer, primjerice, među hrvatskim reprezentativcima koji nisu rođeni u Hrvatskoj, Jaime Macías nije naveo Antu Budimira. Napadač Osasune rođen je u susjednoj BiH (Zenica).

Riječ je o popisu koji ne zadire u krvna zrnca, ne bavi se etničkim podrijetlom ili nacionalnošću nogometaša, već mjestom ili državom rođenja. Stoga se umnogome baš i ne može nazivati klasičnom naturalizacijom. Jer hipotetski, ako je netko rođen u Japanu, a oba roditelja su mu Hrvati, onda ta osoba sigurno nije Japanac samo zato što je rođen u Tokiju. Ili Nagoyi. Pa čak i s jednim hrvatskim roditeljem, vrlo slično.

Curacao ima svih 26 igrača rođenih izvan domovine, u Nizozemskoj

ROBIN VAN LONKHUIJSEN Afp

U tom kontekstu valja pristupiti i popisu Jaimea Macíasa koji je otkrio kako je svih 26 nogometaša Curaçaa rođeno izvan te države, konkretno u Nizozemskoj. Nikakvo čudo jer Curaçao je bivša nizozemska kolonija, ostale su čvrste i bliske veze, te da ne duljimo dalje.

Nama susjedna Bosna i Hercegovina ima 16 reprezentativaca koji su rođeni i odrasli izvan te države. Nikakvo čudo! Posljedica velikosrpske agresije na tu državu (1992. – 1995.), kada su stotine tisuća ljudi bježale od užasa rata i srpskog agresora, te se razmiljeli po cijelom svijetu. Od Hrvatske, Švedske i Njemačke do Danske, Švicarske i SAD-a.

Što se Vatrenih tiče, od 26 igrača devetorica su rođena izvan Hrvatske: Josip Stanišić, Mario Pašalić i Marin Pongračić u Njemačkoj, Luka Sučić i Mateo Kovačić u Austriji, Martin Baturina u Švicarskoj i Ante Budimir u BiH. No, nijedan od njih nije naturaliziran igrač jer su svi redom etnički Hrvati.