Je li Dalić protiv Gane napokon pronašao pravog Nikolu Vlašića (28)? Godinama smo čekali baš takvu Vlašićevu utakmicu. Upravo je protiv Gane ponovno pokazao zašto ga je Zlatko Dalić nekoć smatrao jednim od najvažnijih igrača reprezentacije i zašto bi upravo on mogao biti jedan od ključnih aduta Hrvatske u nastavku Svjetskog prvenstva.
Kvalifikacije za Euro 2020. bile su prve u kojima je Nikola Vlašić doista dobio priliku pokazati koliko može značiti Vatrenima. Zlatko Dalić u prve ga je tri utakmice držao na klupi, a onda mu je u rujnu 2019., u Bratislavi protiv Slovačke, ukazao veliko povjerenje. Mateo Kovačić (32) bio je ozlijeđen, a Hrvatska je tražila igrača koji će između linija stati ispred tandema Marcelo Brozović (33) – Luka Modrić (40) i povezati vezni red s napadom.
Vlašić je odmah iskoristio priliku. Zabio je pogodak za 1:0, bio među najboljim pojedincima na terenu i predvodio Hrvatsku do uvjerljive pobjede 4:0. Tada 21-godišnji veznjak pokazao je sve ono zbog čega su ga mnogi smatrali jednim od najvećih hrvatskih talenata svoje generacije. Izvrsno se kretao kroz međuprostore, odlično primao loptu pod pritiskom, izlazio iz duela i gotovo uvijek birao najbolje rješenje. Njegova igra nikada nije bila podređena vlastitoj statistici ni egu. Vlašić je oduvijek bio igrač koji je podređivao sebe momčadi.
Dalić mu je zato vjerovao i u završnici kvalifikacija. U tri od četiri preostale utakmice ponovno ga je postavio u udarnu momčad, a Vlašić je odgovorio na najbolji mogući način – golovima onda kada je Hrvatskoj bilo najpotrebnije.
U Cardiffu je zabio za 1:1 protiv Walesa baš u trenucima kada su Velšani nakon vodstva potpuno preuzeli kontrolu utakmice. Hrvatska je bila pod velikim pritiskom, a Vlašić je praktički iz ničega, preciznim udarcem s ruba kaznenog prostora, utišao stadion i promijenio tijek susreta.
Slično je bilo i na Rujevici protiv Slovačke. Gosti su odlično otvorili utakmicu, Hrvatska je opet bila u problemima, a ponovno je upravo Vlašić bio taj koji je zabio izjednačujući pogodak i vratio reprezentaciju u život.
Nije zato bilo slučajno što je Dalić nakon završetka kvalifikacija znao reći kako je upravo Nikola Vlašić možda bio najbolji hrvatski igrač tijekom cijelog ciklusa. Imao je kontinuitet, donosio je golove, povezivao linije i davao Hrvatskoj novu dimenziju u napadu.
Zbog toga se tada činilo potpuno logičnim očekivati da će upravo on postati jedan od nositelja reprezentacije za godine koje dolaze. A dogodilo se upravo suprotno. Njegov reprezentativni utjecaj počeo je polako blijedjeti, a razlog zapravo nije teško pronaći.
Dok je igrao kao klasična desetka, Vlašić je bio jedan od najopasnijih hrvatskih igrača. Međutim, povratkom Kovačića nakon ozljede Dalić je tražio način kako obojicu zadržati u momčadi pa je Vlašića sve češće selio na lijevo ili desno krilo.
Na prvi pogled takva je odluka imala smisla. Vlašić ima eksplozivan prvi korak, snažno tijelo, odličan dribling i kvalitetan udarac s obje noge. Sve su to karakteristike koje bi ga trebale činiti vrlo dobrim krilnim igračem. Samo, nogomet nije matematika.
Postoje igrači kojima određena pozicija jednostavno ne odgovara, bez obzira na njihove fizičke ili tehničke kvalitete. Vlašić je jedan od njih. Gotovo svi njegovi treneri tijekom karijere pokušavali su od njega napraviti krilo. Tako je bilo u Evertonu. Tako je bilo u West Hamu. Dugo vremena i u Torinu. Tako je bilo i u reprezentaciji.
I gotovo su svi prije ili kasnije došli do istog zaključka. Na krilu dobiješ tek korektnog igrača. U sredini dobiješ igrača koji može odlučivati utakmice. Vlašić voli imati dodire, duel, okomita primanja lopte, kratke kombinacije. Na krilu često čeka igru, a to nije njegov karakter.
Najbolji nogomet karijere igrao je u CSKA Moskvi. Bio je proglašen najboljim igračem ruskog prvenstva, nosio momčad i bio jedan od najtraženijih veznjaka Europe. Pogađate gdje je igrao. Na desetki.
I prošla sezona u Torinu donijela je sličnu priču. Kada je konačno dobio veću slobodu u središnjoj zoni, postao je uvjerljivo najbolji igrač svoje momčadi.
Godinama smo pokušavali objasniti zašto isti igrač u sredini izgleda dominantno, a na krilu gotovo neprepoznatljivo. Možda odgovor uopće nije u psihologiji ni taktici, a možda uopće nije važan. Neke igrače jednostavno treba prihvatiti onakvima kakvi jesu. Vlašić nije krilo. Vlašić je desetka.
Protiv Gane Dalić ga je nakon dugo vremena ponovno vratio upravo tamo gdje se osjeća najbolje. Dao mu je slobodu kretanja, mogućnost da ulazi između linija i da se s Petrom Sučićem izmjenjuje ovisno o razvoju akcije. Velika zasluga pritom pripada i Daliću. Složio je uloge tako da Vlašić igra ondje gdje može dati najviše, nije izmislio novog igrača, nego je vratio starog.
Stalno je tražio loptu između suparničkih linija, otvarao prostor suigračima, ulazio u duele bez straha i izgledao kao igrač koji ponovno vjeruje sebi. Pogodio je vratnicu izvrsnim udarcem iz daljine, zabio pogodak glavom poput klasičnog centarfora i pritom odradio ogroman posao u obrani. Hrvatska na njegovoj strane obrane praktički nije imala problema, iako upravo ondje Gana inače stvara najveću opasnost.
Talijanski mediji posljednjih su tjedana dosta pisali kako je prerastao Torino i kako ga prate klubovi s većim ambicijama. Bilo bi zanimljivo vidjeti ga u momčadi koja želi dominirati posjedom, igrati visoko i napadati. Torino je već godinama izrazito disciplinirana, obrambeno orijentirana momčad u kojoj ofenzivci često moraju žrtvovati dio svojih kvaliteta.
Unatoč tome, Vlašić je prošle sezone upisao devet pogodaka i pet asistencija. Samo je centarfor Giovanni Simeone bio efikasniji s 11 golova, ali je Vlašić bio najkonkretniji kada se zbroje golovi i asistencije. To dovoljno govori koliko je vrijedan i u zahtjevnom sustavu igre.
Njegova karijera možda nikada nije do kraja eksplodirala onako kako se očekivalo. CSKA mu je dao status zvijezde, ali ruska liga nije bila dovoljno jaka da kroz nju napravi završni iskorak prema samom europskom vrhu. Možda je upravo ovo ljeto posljednja velika prilika za takav korak.
Ima 28 godina, nalazi se u najboljim igračkim godinama i posjeduje gotovo sve što moderni vezni igrač mora imati: snagu, eksplozivnost, duel, udarac, odgovornost u obrani, radnu etiku i sposobnost da igra u oba smjera. Ono što mu treba jest sustav koji će od njega tražiti da bude kreator napadačke igre, a ne njezin promatrač.
Naravno, samo će Zlatko Dalić odlučiti tko će 3. srpnja istrčati protiv Portugala i na kojim pozicijama. Ali nakon onoga što smo vidjeli protiv Gane, teško je ignorirati koliko je Hrvatska opasnija kada Vlašić igra između linija.
Uz Modrića i Kovačića dobiva lopte koje najbolje koristi – okomite, kroz sredinu, one koje razbijaju protivnički blok. Uz Petra Sučića pokazao je da može stvarati odličnu dinamiku i u napadu i u obrani.
Možda je najveći dobitak pobjede nad Ganom upravo to što je Hrvatska ponovno pronašla Nikolu Vlašića. Ne neku novu verziju, nego onog starog, iz kvalifikacija za Euro 2020., samo još boljeg, iskusnijeg i odgovornijeg.
Možda ga Zlatko Dalić napokon uspije potpuno otključati. Možda Hrvatska nije dobila novog igrača, možda je samo vratila igrača na mjesto na kojem može biti ono što doista jest, sposobnog donijeti kvalitetu više u nastavku turnira...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....