“Joga bonito”. Izraz koji je globalno popularizirao Pelé, iako se autorstvo osporava i postoje tvrdnje o ranijim korištenjima. Portugalska, "kraljeva" verzija nosi, međutim, nešto drukčiju težinu, ne kao opis, više kao uputa.
"Joga bonito", naime, nikada nije bila taktički priručnik, već, štoviše, sugestija da nogomet može biti izražajan, a da ne bude neodgovoran, radostan, a da ne bude naivan. U Brazilu je imao još jednu inačicu: "futebol arte". No, sama definicija, realno, nikada nije bila u riječima, već "duši": loptu ne treba samo pomicati, već je treba - osjetiti.
Ljudi već desetljećima proglašavaju taj stil mrtvim, a razlog je, u biti, pragmatičan i jasan: nogomet, onaj Peléov nogomet, prije i malo kasnije, bio je hrana i veselje, a moderni ga je preobrazio u industriju. Moderni nogomet, u prijevodu, nije zaboravio kako se dribla, već je dribling učinio težim za opravdati. Utakmice na elitnoj razini danas su definirane koordiniranim presingom, kompaktnim obrambenim blokovima i pažljivo uvježbanim strukturama zaštite nakon izgubljene lopte. Tehnička izvješća Uefe, kao dokaz, posljednjih sezona opetovano ističu visoki presing i obrambenu kompaktnost kao dominantne taktičke trendove u klupskom nogometu. Prostor se brzo zatvara. Situacija "jedan na jedan" postaje "jedan na dva" prije nego što publika uopće uzdahne. Dio je to općeg narativa, gdje postoji osnovna varijabla - više nema "desetki", gube se i "devetke", a u akademskim sustavima diljem Europe automatizmi se uvježbavaju rano. Klince se uči kada kružiti loptom, kada je vratiti, kada zaštititi središnji prostor. Rizik se, pritom, dozira.
Čak i brojke odražavaju taj pomak. U sezoni Premier League 2024./25. broj uspješnih driblinga pao je ispod šest tisuća prvi put od 2012./13. Ukupno ih je zabilježeno 5.943. To ne dokazuje da je ljepota nestala, ali sugerira da je intencija ka što bržem oslobađanju lopte i nošenju s manjim izlaganjem uzela maha. Slikovito, plesni koraci su ostali, ali prostor je manji, a glazba - glasnija. "Progresiva bonito..."
Ipak, a može biti da smo u krivu, jedna Uefina odluka donesena u ljeto 2021. možda daje za pravo vjerovati da je revolucija nogometa napravila najbolje oštro skretanje u novijoj povijesti: tada je, naime, ukinuto pravilo "gola u gostima", što je puristima, pa i autoru ovoga teksta, dizalo kosu na glavi, no ova sezona LP-a pokazuje da se stvari mijenjaju. Konačni egzemplar potrebe za rekreacijom stare paradigme upravo je susret koji smo prošloga utorka gledali na Parku prinčeva. Utakmica nad utakmicama, kao konačna potvrda da je svrhovitosti i proračunatosti, kakvu su još donedavno gajili ili gaje, recimo, José Mourinho ili Diego Simeone, stigao kraj. Možda smo u krivu, ali doista, oslobađanjem okova tog pravila, koje je u euro-nogometu egzistiralo od šezdesetih, dojam je da se (oni najbolji) napokon baziraju na esenciji Peléovih riječi. To, nema sumnje, nije više "bossa nova", već punokrvni "rock and roll", svojevrsna reklasifikacija ljepote kao rizika.
Povijest, ona recentna, pamti Mourinhov Inter ili Grčku Otte Rehhagela, gdje je cilj opravdao sredstvo, ali puno više u nogometnoj historiografiji i kolektivnoj svijesti stanuju "čudo u Istanbulu" 2005., kada se Liverpool u finalu LP-a vratio i na kraju preko Milana zaslužio "ušatog prijatelja", "La Remontada", gdje je Barcelona 2017. u uzvratnoj utakmici LP-a PSG-ovih 0:4 iz prvog sraza preokrenula u 6:1, pa "noćna mora u Belo Horizonteu", u kojoj je Njemačka na SP-u 2014. razmontirala Brazil sa 7:1, konačno i prošlo finale katarskog Mundijala, sa 3:3 nakon produžetaka i kasnijeg argentinskog slavlja poslije raspucavanja penala... Pariška večer, koja u srijedu u Münchenu postavlja svoj drugi čin, spada (barem) u tu kategoriju...
Nogomet, pritom, nikad ne bi smio biti "amerikaniziran". U državi nad državama, naime, sport bez gola, koša, polaganja..., nije dovoljno atraktivan. Nogometu je, međutim, atrakcija uvijek dolazila kao nadogradnja zelene, šahovske ploče. Činjenica da su pravila sveta zapravo je bio i temelj borbe za očuvanje same biti. No, nogometu nije sužen teren, nije ukinuto zaleđe, nije mu povećana snaga prekida, nije se smanjila minutaža... Ona suština i dalje je tu, tu su i klubovi koji idejom, vizijom, svojim postulatima, financijama konačno i dalje igru prezentiraju pragmatičnije, poput Arsenala i pogotovo Atletica, ali, ipak, (ova) Liga prvaka, ovaj Bayern, ovaj PSG, kao nadogradnje davne Mađarske, Brazila ili, u modernije vrijeme, Barcelone i/ili Španjolske, možda nogometu vraćaju dušu. Jer nogomet bez golova duše, zapravo, i nema...
Bayern i PSG, Vincent Kompany i Luis Enrique, Olise, Kane i Luis Diaz, odnosno Kvaratskhelia, Dembélé i Doué, na Allianz Areni, zato se tako i čekaju. Ne zbog taktičkih "masterclassova", defenzivne čvrstoće, ciljeva i sredstava, pa ni - gola u gostima. Čekaju se jer - liječe dušu...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....