Bivši strateg Dinama: ‘Nemam ništa protiv stranih trenera, ovo je jedini ispravan kriterij za odabir‘

Željko Kopić jedan je od recentnijih dokaza teze o nepovjerenju unutar matičnog okruženja. Vodio je Zagreb - a voditi Zagreb pod patronatom Dražena Medića zaslužuje posebnu nagradu – zatim Slaven Belupo, Hajduk i Dinamo te je na gotovo svakoj adresi ostavio neki trag. Ipak, tek je odlascima u inozemstvo do kraja "pokazao” svoju vrijednost.

Njegov mandat u Dinamu iz Bukurešta kroz taj aspekt mogao bi se opisati kao diplomski rad, a činjenica da je potom bio među kandidatima za klupu rumunjske reprezentacije kao svojevrsna rektorova pohvala. Upravo zato njegov pogled na položaj HR-trenera ima smisla...

Osjećate li da hrvatski trener mora imati bolji životopis od Portugalca, Talijana ili Španjolca kako bi dobio isti posao?

- Djelomično bih se složio s tom tezom jer na trenerskom tržištu svakako vrlo dobro kotiraju stručnjaci sa španjolskom, portugalskom ili talijanskom putovnicom. No hrvatski treneri također imaju svoju vrijednost, prepoznati su na tržištu i kvalitetnim radom zavrjeđuju respekt na različitim nogometnim meridijanima.

Je li hrvatski trener u Europi još uvijek pojedinac ili već predstavlja prepoznatljivu školu?

- Prepoznati jesmo, ali ipak bih rekao da nas se ponajprije promatra u individualnom trenerskom kontekstu. Spomenute trenerske nacije doživljava se kao izdanke škola koje imaju duboke korijene, povezane sa stilom igre, nogometnim principima i specifičnim načinom treniranja. Naravno, tu su i velika trenerska imena poput Pepa Guardiole, Josea Mourinha i Carla Ancelottija, koji na određeni način predstavljaju nacionalni trenerski brend na svjetskom tržištu. Ono po čemu smo mi prepoznati i zbog čega nas se stavlja pod zajednički nazivnik ponajprije su uspjesi reprezentacije i nepresušan izvor kvalitetnih igrača.

Je li strani trener kod nas često unaprijed zanimljiviji zato što ga manje poznajemo? Mora li hrvatski trener ponekad prvo uspjeti u inozemstvu kako bi ga Hrvatska počela ozbiljno cijeniti?

- Prije svega, nemam ništa protiv stranih trenera. Velik broj nas također radi u inozemstvu i bilo kakvi dvostruki kriteriji ne bi bili korektni. Postoje treneri koji mogu odgovoriti zahtjevima određenog posla i oni koji ne mogu. To je jedini ispravan kriterij. Strani treneri svakako su zanimljivi našem tržištu jer dolaze bez unaprijed stvorenog mišljenja javnosti, pa je samim time i interes za njih veći. Velik broj naših trenera svoj put počinje graditi na hrvatskim terenima. U procesu izgradnje trener, bez obzira na razinu na kojoj radi, mora proći kroz dobre i manje dobre trenutke. To je normalan proces za koji u hrvatskom nogometu, čast iznimkama, nema previše strpljenja. Vrlo brzo dolazi do promjena, pa je i potrošnja trenera velika. Nažalost, mnogi potencijalno kvalitetni treneri ne uspiju izdržati tu tržišnu utakmicu. Hrvatska je mala zemlja, ima samo deset prvoligaša, a trenersko tržište izrazito je zasićeno.

Kako komentirate činjenicu da ste bez angažmana Tudor, Dalić, Bjelica, Bišćan, Jovićević, Jurčić, vi...?

- Siguran sam da svi navedeni treneri imaju ponude i da vrlo ozbiljno kotiraju na tržištu. Nitko od njih nije u situaciji u kojoj neki projekt mora prihvatiti pod svaku cijenu. Mnogo toga ovisi i o pravom trenutku. Potpuno je normalno da treneri u pojedinim fazama karijere budu bez angažmana i čekaju ono za što vjeruju da je za njih najbolja opcija.