Kenijac Sabastian Sawe postao je prvi čovjek koji je istrčao maraton za manje od dva sata, pobijedivši u nedjelju na Londonskom maratonu s vremenom od jednog sata, 59 minuta i 30 sekundi. Kao "dodana vrijednost" došla je informacija da je i u ženskoj konkurenciji do pobjede, također sa svjetskim rekordom, stigla Etiopljanka Tigst Assefa (2 sata, 15 minuta, 41 sekunda). Time je 31-godišnji Sawe, koji nikada nije poražen u ovoj disciplini, srušio stari rekord koji je držao pokojni Kelvin Kiptum s vremenom 2:00:35, istrčanim u Chicagu 2023.
Ne tako davno, samo i pomisao da netko može istrčati službeni maraton za manje od dva sata slovila je kao hereza, kao misao iz sfere znanstvene fantastike, no Sawe je to pretvorio u zbilju. Zašto je to toliko nevjerojatno i graniči s maštom?! To se vidi kad se dionica od 42.750 metara secira kroz manje duljinske i vremenske dionice. Zamislite da trčite 100 metara za manje od 17 sekundi - a zatim održavate taj tempo još nešto više od 42 kilometra. Upravo to je Kenijac učinio.
- Osjećam se dobro, jako sam sretan, ovo je dan za pamćenje. Pokazao sam da ništa nije nemoguće, rekao je skromni Kenijac nakon što je slavio i vlastiti bankovni račun podebljao za više od milijun dolara (za nastup, pobjedu, svjetski rekord i bonuse).
Inače, utrka je po svemu bila posebna, jer su još dva trkača bila ispod Kiptumova starog rekorda: Etiopljanin Yomif Kejelcha, koji je zaostajao 11 sekundi u svojem debitantskom maratonu, te Jacob Kiplimo, koji je istrčao 2:00:28. A London se čak i ne smatra tako brzom stazom. Osam od zadnjih deset rekorda istrčano je u Berlinu, u Chicagu spomenuti posljednji. Sawe je očito u Londonu bio u nekom posebnom "moodu", još boljem nego lani kad je slavio na maratonima u Berlinu i Londonu.
A tko je zapravo on?! U grubim crtama, on je samo jedan u nizu trkača iz ove afričke zemlje koji je odrastao u bijedi i slavu stekao čeličnim plućima i lakim nogama. Njegova priča gotovo je jednako izvanredna kao i njegov svjetski rekord. Odrastao je u udaljenom selu u Keniji, u kući s blatnim zidovima i bez struje. Suvremenici i njegovi bližnji iz tog vremena kažu da je bio toliko sramežljiv da se prije utrka skrivao u školskoj kuhinji. I danas je u pravilu takav i rječit samo kad su utrke u pitanju.
Jedan od njegovih učitelja iz tog ranog formativnog doba, Julius Kemei, doslovno ga je morao prisiliti da se natječe. Jednom mu je prilikom rekao: Trčanje nije samo talent, to je tvoja sreća i tvoja budućnost... Te su se riječi pokazale kao proročanske. Mladi je Sabastian trčao i trčao, ali je tek ulaskom u srednje dvadesete, kad se pridružio grupi "2Running", koju je vodio talijanski trener Claudio Berardelli, zaista počeo pokazivati sve ono od čega je sazdan.
"Hvala Bogu, nije odustao, a zamalo se to i dogodilo", govorio je svojevremeno Berardelli.
- Sretan sam što ga nitko prije nije primijetio te je na kraju, igrom slučaja, došao k meni. Ali vjerujte mi, ono što je sada ostvario, to je tek 90 posto njegovih mogućnosti...
Je li to stvarno tako i je li Berardelli u pravu, pokazat će vrijeme...
Devedesetih godina prošlog stoljeća život u udaljenom selu Cheukta u kenijskom gorju Uasin Gishu bio je mizeran. Obitelji su preživljavale od kukuruza, baveći se poljoprivredom. Kišnica je bila jedina voda, vanjski se svijet činio dalekim. Za djecu iz Cheukte jedina je ambicija bilo preživljavanje. Sabastian je bio jedno od djece rođenih u tom svijetu kontrasta. Njegov otac, Simion, uzgajivač kukuruza, pripadao je Nandijima, plemenu koje je pružalo najžešći otpor kolonijalnoj vlasti. Njegova majka, Emily, nekoć je bila obećavajuća sprinterica, osvojivši nacionalno zlato u osnovnoj školi 1991., ali je rana trudnoća okončala njezine atletske snove.
Njegov djed, Musa Sitenei, bio je najprije najamni radnik, krčio je šikaru, grm po grm, sve dok nije napravio 150 hektara kukuruznih polja, ostvarivši određenu sigurnost i samostalnost. Umro je prije Sabastianova rođenja, ali je njegov "borbeni duh" nastavio živjeti kroz Esther, Sabastianovu baku, koja je postala dječakova brana od surovog svijeta.
- Radili smo puno, ali nikad nismo gladovali. Život je bio skroman, s blatnim zidovima, zemljanim podovima i bez struje, ali baka je svaku prazninu ispunjavala vjerom da će sve biti u redu, prisjeća se danas Sawe.
Mladi Sabastian započeo je školovanje 2004. u Cheukti, trošnoj zgradi u poljima kukuruza. „Svatko od nas trčao je u školu, nismo hodali“, prisjetio se nedavno Sabastianov ujak Jack, a i njegova majka sjeća ga se baš po tome: "Uvijek je trčao..."
Kad su se njegovi roditelji preselili u okrug Nandi, mladi Sabastian se opirao. Čeznuo je za Cheuktom, ponajviše bakom, te su ga na kraju roditelji, zajedno sa starijom sestrom Vivian, poslali natrag da ih ona odgaja. Ona ga je tretirala kao vlastitog sina. Već tada je on žudio za nečim višim, ponavljao je da je trčanje njegova budućnost. Tu je na scenu stupio spomenuti učitelj Julius Kemei, koji je uočio sirovu brzinu svojeg učenika.
Drugi važni lik u priči bio je njegov ujak, Abraham Chepkirwok, koji se preselio u Ugandu i 2008. i tamo postavio nacionalni rekord na 800 metara. Sabastian se sjeća da ga je gledao na TV-u s generatorom u štali: „Nastupio je na Olimpijskim igrama. Tu sliku nisam zaboravio.“ Nakon toga se Sabastian neviđenom upornošću natjecao i pobjeđivao na lokalnim srednjeprugaškim utrkama. Svaka mala pobjeda približavala ga je viziji - da i on, poput ujaka - može otrčati iz Cheukte. To je i učinio 2017., ukrcao se u autobus za Iten, u grad mitskog ugleda gdje su otkriveni svjetski prvaci, poput Davida Rudishe. Tamo mu je već bilo puno lakše jer mu je pristojniji život omogućio ujak, koji je i dalje vjerovao da će mu nećak, kao što je i on, biti trkač na 800 metara.
Iako je pobjeđivao, ni po čemu se nije izdvojio od brojnih onih kao što je bio on. Bio je samo jedan od stotina koji su gajili iste snove. Kad je u ožujku 2020. slomio tetivu, jedva je mogao trčati. Nakon toga je došla epidemija covida, zaustavivši utrke, putovanja i prilike. Jedino Saweovo svjetlo bio je njegov brak s Lydijom i rođenje sina Tyresea. No, unatoč očaju, nije odustajao. Tu je, srećom, ponovno uskočio ujak Abraham, koji ga je svojim vezama preporučio "2Running Clubu" sa sjedištem u okrugu Nandi. Tamo je Claudio Berardelli već izgradio reputaciju pretvaranja sirovog talenta u vrhunske sportaše. Ostalo je povijest; Sawe se pod budnim okom vrhunskih stručnjaka preporodio...
Vrlo brzo, početkom 2021. Berardelli je shvatio da ima potencijalnog prvaka. Već je tada govorio: "Sabastian je stvarno nešto posebno. Tako ne može trčati nitko koga sam dosad vidio..." Kad je to rekao čovjek koji je trenirao svjetske i olimpijske prvake, dvojbe nije bilo. Sabastian Sawe dokazivao je to i ranije, pobjeđivao je na velikim utrkama, a London je donio punu potvrdu...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....