Prošlo je sad već nekoliko dana, dojmovi su se slegli, Europsko prvenstvo je nastavljeno, ali ono što se dogodilo u četvrtak navečer u Birminghamu nikad neće biti zaboravljeno. Bila je to noć u kojoj je hrvatska atletika dobila trećeg trkača s europskom medaljom na otvorenom, 52 godine nakon zlata Luciana Sušnja na 800 metara u Rimu i 32 godine nakon bronce Branka Zorka na 1500 metara u Helsinkiju, "komplet" je zaokružen srebrom Marina Bloudeka na 800 metara u Birminghamu. Za taj "komplet" trebalo je čekati više od pola stoljeća, što samo po sebi pokazuje koliko je teško, koliko zapravo vrijedi pothvat negdašnjeg juniorskog prvaka Europe...
- Nije me još do kraja "udarilo" - poručit će Marino u razgovoru za SN nakon što se tri dana "isključio" i u krugu najbližih proslavio najveći uspjeh karijere.
- Iako je to bilo finale u kojem sam osvojio medalju, za mene je to prije svega bila jedna vrlo zanimljiva utrka u kojoj sam odradio sve što sam trebao. Međutim, kako nam je u međuvremenu stigao poziv za nastup na Dijamantnoj ligi u Lausannei, već u subotu sam bio na treningu, nastavio u istom ritmu i u nedjelju ujutro. Ponavljam, dojmovi se nisu još slegli, ali po komentarima, lajkovima, porukama podrške, ne samo iz Hrvatske, već u velikom broju i od irskih fanova prvaka Marka Englisha, dodatno sam shvatio što sam ostvario. Osvojiti medalju u ovakvoj konkurenciji je zaista sjajan domet.
Način na koji je u finalu poveo utrku, onda u završnici odolio gotovo svim napadima, učinio je sve ovo još impresivnijim.
- Sve što smo radili u posljednjih godinu dana bilo je podređeno ovom danu, ovoj utrci. Taktički sam je odradio savršeno, poklopilo mi se da sam na startu dobio priliku otići naprijed i voditi gotovo cijelo vrijeme. Očekivao sam napade i odbio dosta favorita te izgubio samo od Englisha za kojeg sam cijelo ljeto govorio da je prvi favorit za zlato. Nakon finala mi se javilo dosta irskih fanova zbog načina na koji sam mu čestitao, makar je za mene to najobičnija moguća stvar - čestitati boljem.
U sljedećih dvadesetak sati je Bloudek bio "na sedmom nebu", vidjelo se to i na svečanoj dodjeli medalja u petak prije početka večernjeg dijela programa.
- Irci su napravili sjajno ozračje na toj dodjeli, dok je meni došlo toliko prelijepih poruka iz Hrvatske. Stvarno mi je drago zbog toga jer sam uvijek govorio da mi puno znači kad ljudi odvoje tih desetak minuta svog života da bi gledali moju utrku. Ovaj put je bilo stvarno puno takvih, zbog čega sam ponosan i presretan.
Kako najsporiji trkač u finalu - osobni rekord hrvatskog rekordera (1:44.01) je bio osmi od osam finalista - dođe do medalje?
- Ovo je Europsko prvenstvo, tu vladaju drukčija pravila od onih na mitinzima, makar se radilo o Dijamantnoj ligi. Prvo, moraš se kroz kvalifikacije i polufinale plasirati u finale, to bih nazvao čak i šahom jer se uglavnom radi o taktičkim utrkama. Ne ide se "na nož", mora se štedjeti snaga, definitivno ima puno taktiziranja. Recimo, ja sam bio u prvoj polufinalnoj skupini i prošao dalje po plasmanu, dok su trkači u drugoj znali da bi trebali ići jače kako bi dvojica ušla po vremenu. I onda je tu English srušio rekord europskih prvenstava, ali njih ukupno petorica, koji su izborili finale iz te skupine, potrošili su puno više energije prije četvrtka navečer.
On je to onda maksimalno iskoristio...
- Znate, uspješnost taktike se ocjenjuje u posljednjih 200, možda čak i 100 metara. Prvih 600 svi mogu odraditi dobro. Ja sam ovdje znao da sam spreman, da mogu sa svima. U polufinalu nisam uspio otići naprijed od početka jer sam startao iz devete staze pa nisam imao pregled iza sebe, dok su me potom zatvorili. Međutim, nisam paničario, vjerovao sam u svoj finiš jer posljednje vrijeme to radim jako dobro, ostane mi dosta snage, što znači da sam maksimalno spreman. I završilo je kako sam planirao, dok sam nakon toga znao da je u finalu sve moguće.
Tu smo ga malo ispravili jer Marino je znao da može do medalje, makar o tome nije pričao prije Europskog prvenstva, već je u Birmingham otišao "skromno i ponizno", ali istovremeno "hrabro i odlučno".
- Sad mogu priznati da sam vizualizirao osvajanje medalje i ne bih se zadovoljio, recimo, slabijim plasmanom i dobrim rezultatom. U svemu mi je pomoglo i Svjetsko dvoransko prvenstvo, finale u Torunu, gdje nisam imao snage konkurirati za medalju, ali sam puno toga naučio. Sad smo drukčije pripremili treninge, rastrčavanje, izlazak na zagrijavanje... Ništa nisam prepustio slučaju, gledao sam reprize kvalifikacijskih i polufinalnih utrka, analizirao prolazna vremena svih konkurenata, čitao njihove izjave nakon utrka i na stadion došao pun samopouzdanja jer sam bio uvjeren da me ništa ne može iznenaditi.
Tu je onda do izražaja došla odlučnost...
- Na zagrijavanju sam osjetio da su svi malo pod tremom, da su oni iz druge polufinalne skupine malo više potrošeni, onda sam još vidio da nema Maxa Burgina i kad smo izlazili sam treneru (Mladen Kršek) i zaručnici (Natalija Švenda) sa staze dobacivao: "Mogu ovog, i ovog, i ovog...", jedino sam prolazeći pored Englisha malo zastao. Držao me i trenerov savjet prije polufinala, kad smo vidjeli startnu listu i shvatili koliko bi brza utrka mogla biti. Rekao mi je: "Skupo ćemo prodati svoju kožu" i to me držalo sve do finala.
Iako je prije devet godina bio europski prvak, ali juniorski, kako mu sad zvuči ovo: Marino Bloudek, europski seniorski doprvak?
- I dalje mi je nevjerojatno, okrećem se oko sebe ako me netko tako pozove, što se događa u šali ovih dana. Lijepo je bilo biti europski juniorski prvak, lijepo je bilo biti finalist Svjetskog dvoranskog prvenstva, ali ova titula je ipak vrhunac moje karijere i ostaje uz mene sljedeće dvije godine, kad se nadam to nadmašiti ili barem ponoviti.
Trener Kršek kaže da imate još jedan neostvareni cilj za ovu godinu...
- Volim uvijek napredovati, svake sezone poboljšavati svoj osobni rekord, što ovo ljeto još nisam uspio. Prošla sezona je bila strašna, okrunjena s tim hrvatskim rekordom 1:44.01, koji sam srušio nakon više od 50 godina. Onda je došla savršena dvoranska sezona u kojoj sam iz utrke u utrku rušio osobne rekorde, dok je ljeto bilo malo drukčije. Nisam imao toliko nastupa, sve je bilo podređeno Europskom prvenstvu i zato se još nisam spustio ispod 1:44, što mi je velika želja. U Lausannei će doći najbolji svjetski srednjeprugaši, oni koji trče 1:41, 1:42, bit će tamo također English i brončani Mohamed Attaoui, očekuje se brza i žestoka utrka, prolaz ispod 50 sekundi, a ja se nadam da ću uspjeti pregristi i izdržati taj prolaz, da će me konkurencija povući do novog hrvatskog rekorda. Nakon lova na plasman, što je bio glavni zadatak za EP, sad me čeka lov na rezultat i kad bih se uspio spustiti ispod 1:44, to bi definitivno zaokružilo ovu fantastičnu godinu.
Gdje je limit?
- Sportaš sam, motiviran, veliki radnik, ambiciozan sam i jedini cilj mi je uvijek biti bolji. Medalja na Europskom prvenstvu je velika stvar za hrvatsku atletiku, sport općenito, dok me posebno veseli pročitati komentare ljudi koji prate moj put i kažu da im je drago jer sam baš ja napravio taj iskorak. Zahvalio bih se opet treneru, zaručnici, njezinoj i mojoj obitelji, Hrvatskom olimpijskom odboru, svom Savezu, čak i Vladi, koja mi je čestitala na srebru. Tu je i moj novi sponzor Go2Digital, imam jedan sjajan tim koji mi je pomogao da dođem do medalje i sad se nadam da će se to još povećati za novi iskorak.
I zaključak:
- Trenutak kada sam poletio u zagrljaj zaručnici i treneru pamtit ću zauvijek, bio je to predivan osjećaj, ispunilo me emocijama, krenule su i suze radosnice. Prva medalja je tu, što god se dogodilo u nastavku moje karijere, ovo srebro pamtit ću zauvijek.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....