Kad sportašica uz svoje ime doda titulu olimpijske pobjednice, to vam u običnom životu dođe kao one kratice dr. i prof. Ostaje vječno. Međutim, kad olimpijska pobjednica postane europska prvakinja, onda bi to trebalo biti nešto obično, odnosno očekivano. Osim u slučaju Sare Kolak, koja je od Rija do Birminghama čekala punih 10 godina. Makar joj to "čekala" baš i nije "leglo", s obzirom na to da je po povratku s Europskog prvenstva emitirala sljedeću izjavu:
- Svi su čekali, a ja sam radila, trudila se i nikad nisam odustala.
I to je to. Nije Sara samo čekala, ali je dočekala. Deset godina kasnije nova medalja, još jedno zlato stiglo je u Ludbreg, koji je ponovno dočekao svoju junakinju, ovaj put s muralom i imenovanjem Sportskog parka po najvećoj sportašici Podravine...
- Svako jutro na kavi odgovaram na poruke jer sam se nakon Birminghama bila isključila, izolirala od svega i u Lausannei, svjesna da sezona još nije gotova, da posao nije dovršen.
Hrvatsku rekorderku čeka još nastup na Mediteranskim igrama u Tarantu, možda i na Ultimativnom svjetskom prvenstvu u Budimpešti, gdje je koplje jedna od rijetkih bacačkih disciplina uvrštenih u program novog lukrativnog natjecanja.
- Na rubu sam, ali postoji šansa. U Budimpešti će nastupiti osam bacačica, trenutno sam deseta po bodovima. Međutim, ne opterećujem se time, već samo razmišljam o tome kako u Tarantu odraditi natjecanje na pravi način, maksimalno sam koncentrirana na to, dok su rezultat i bodovi uvijek produkt toga. Najbitniji je proces.
Tome bismo dodali i vjeru. U sebe, naravno. I to je ono što se u njezinim izjavama dalo naslutiti još prije početka ove sezone. Od starta je djelovala mirno, puna samopouzdanja ususret onome što se u konačnici dogodilo na Europskom prvenstvu.
- Bez toga nema ništa. Moraš vjerovati u sebe, ali to je puno lakše s podrškom kakvu imam. Sezona je bila super, cijelo vrijeme sam znala gdje sam, tehnika je bila dobra, treninzi također, nisam imala bilo kakvih problema, fizički sam bila spremna. Naravno, puno stvari treba odraditi na natjecanju da bi se sve poklopilo, ali općenito sam imala razloga za optimizam prije Birminghama.
Ukratko, Sara je znala - kao i svi iole upućeniji - da vrijedi za medalju na Europskom prvenstvu. Sad baš zlatnu...
- Gledajte, treba biti i realan, ali istovremeno raditi na tome da izvučeš maksimum. Ja volim velika natjecanja, ona su uvijek nešto posebno. Teško mi je to uopće objasniti. Mitinzi te pripreme, na svakom naučiš nešto, dobiješ povratne informacije o tome kakve su tehnika i forma, ali svima su velika natjecanja uvijek glavni cilj. Ove godine je to bilo EP. Imala sam plan, prije svega odraditi kvalifikacije bez da razmišljam o finalu, dok ništa nisam uzimala zdravo za gotovo, u glavi mi je bilo da je svaki hitac bitan, da se moram boriti do kraja.
To je i napravila, makar pobjedničkih 62,43 m iz prve serije više nije nadmašila, u finalu je pokazala konstantu, stalno bacala na razini 60 metara, dvaput to i prebacila.
- Uvjeti su bili malo teži, stadion je otvoren i taj vjetar u prsa je utjecao na rezultate. Meni je pomoglo to što na treninzima nikad nisam gledala bacati niz vjetar, nisam se okretala. U toj situaciji sve ovisi o tehnici. Posljednje dvije serije su bile dobre, ritam je bio brz, natjecanje se nije prekidalo za razliku od prve tri serije kad se svašta odvijalo na stadionu. I posljednji sam bacila baš ono za dušu, osjetila da je dobar, ali kako sam se odmah okrenula i otišla prema tribini, nisam vidjela rezultat. Sve oko sebe sam pitala koliko je bilo, nitko mi nije znao reći, čudili su se zašto je to uopće bitno, ali mene je zanimalo jer sam znala da sam dobro bacila.
Završilo je sa 61,37, što je ukupno bio treći najdalji hitac cijelog finala. Bio je to definitivno dan u kojem joj se sve poklopilo, dan koji je tako dugo čekala...
- Baš sam uživala, podrška je bila fantastična. Međutim, na zagrijavanju sam bila dosta nervozna, tu je Mišel (trener i dečko Žerak, op.a.) odradio odličan posao, podsjetio me na neke stvari i već kad sam došla u "call room" sam se smirila. I trebalo mi je to jer je natjecanje bilo prilično napeto.
Iza nje je bila i kompletna reprezentacija, svi ogrnuti zastavama, na nogama, maksimalno pozitivni u podršci.
- Odmah moram reći da mi je minus to što uvijek bacam na kraju velikog natjecanja pa nemam priliku navijati za druge. Na moje finale su došli svi, fantastično mi je bilo vidjeti Paolu Borović i Filipa Pravdicu, ljude s kojima sam odrasla, zajedno smo od juniorskih dana.
Gledajući slavlje, dojam sa strane je bio da su svi sretniji od nje same.
- Teško mi je to objasniti. Baciš najbolje u prvoj seriji, vodiš od početka, fokusiran si na natjecanje, dok istovremeno pratiš što se događa. I onda u jednom trenutku sve završi, na određeni način nisi ni svjestan što se dogodilo. Ali vjerujte mi, bila sam jako, jako sretna. Još uvijek sam. Puno je to emocija, teško ih je zapravo izraziti. Ali s vjetrom u prsa sam imala i vrlo jaki u leđa od svih onih koji su uvijek vjerovali u mene. Definitivno za pamćenje.
Kao što je za pamćenje i sve ono što se dogodilo kasnije, posebno doček u njezinu Ludbregu.
- Znali smo unaprijed da se tog 18. kolovoza obilježava radijskih 60 i mojih 10 godina od Rija. Posebna zahvala ide i novinaru Nevenu Jerebiću, koji me prati od prvog dana na svim natjecanjima, izvještava o mojim rezultatima. Dobila sam taj mural, nazvali su Sportski park po meni, nikad nisam mogla ni zamisliti da ću doživjeti takvu čast. U međuvremenu se sport u Ludbregu silno razvio, bilo je prekrasno vidjeti toliko djece na jednom mjestu, jako sam ponosna i zahvalna svima. Golema je to čast u jednom malom mjestu s tako velikim srcem. Rijetko sam doma, ali svi se tamo znamo, u Ludbregu sam uvijek osjećala samo pozitivu, veliku podršku svih sugrađana.
Koliko će joj ovo zlato olakšati put do Los Angelesa, njezinih četvrtih olimpijskih igara?
- Iskreno, ne znam kako odgovoriti na to pitanje. Svašta se dogodilo u posljednjih 10 godina, bilo je puno dobrih, ali i loših dana, dok sam u svemu tome naučila da nikad ne smiješ odustati, dok je zlato iz Birminghama potvrda rada i truda koji sam uložila u svoju karijeru. Također i poticaj za dalje jer sam vidjela da još uvijek mogu i znam kako doći do najvećih stvari. Sad treba krenuti pozitivno prema naprijed, sljedeće godine je Svjetsko prvenstvo, tu medalju još uvijek nemam. Bila sam blizu 2017. (četvrto mjesto), dok ni Doha 2019. (sedmo mjesto) nije bila loša. Sada radim za SP u Pekingu, imam puno iskustva i vjerujem da mogu, vjerujem u sebe. I pritom sam okružena fenomenalnim ljudima.
Možda i ključna figura je u svemu tome Mišel Žerak, negdašnji slovenski skijaš s kojim je počela raditi prije tri godine.
- Već sam nekoliko puta rekla da da nema Mišela, ne znam bih li gurala ovako dugo. Teško je uopće opisati koliko mi znači i neću se pretjerano ni truditi. Iako znam da u konačnici sve ovisi o meni jer ne može on uzeti koplje i baciti ga, fascinantno je koliko truda ulaže u sve ovo, poznaje me u dušu, puno toga je naučio u posljednje tri godine, predan je, fokusiran i iskren. Zahvalna sam što ga imam, tu se radi o međusobnom povjerenju.
Velika podrška su joj i majka Aleksandra, negdašnja rukometna vratarka, otac Mirko i brat Matija.
- Sve kreće od podrške obitelji, od roditelja koji te voze na prve treninge, čekaju dok završiš, guraju te dalje i kad ti ne vjeruješ. Zbog njih sam bolja osoba i bolji sportaš. Upravo zbog toga mi je četvrto mjesto iz Pariza bilo posebno jer tamo su me mama i tata prvi put gledali na Olimpijskim igrama.
Vratimo se za kraj Mediteranskim igrama i lovu na novu medalju, koji je čeka u utorak.
- Tu je sve ovo o čemu pričam, referirajući se na velika natjecanja, podignuto na još višu razinu. Tu su i predstavnici u drugim sportovima, svi smo kao jedno, čak i kad se ne znamo. Ima nešto u tome što dolazim iz ekipnog sporta, igrala sam rukomet, naučila što znači kad ne ovisiš samo o sebi. Doduše, upravo sam se zbog toga odlučila za atletiku, ali s obzirom na to da sam osjetila i jedno i drugo, zaista cijenim taj ekipni duh - zaključila je Sara Kolak.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....