‘Hrvatskom sportu potreban je ozbiljan redizajn. Ako zaostajemo i u novcu i u znanju, to ne vodi dobrome‘

Vedran Šupuković predsjednik je Udruženja sportskih profesionalnih klubova i direktor rukometnog kluba Zagreb. Šupuković je zadnjih nekoliko godina iznimno aktivan u traženju strategije koja bi pomogla klubovima iz loptačkih sportova da nekako stanu na noge.

Kako plovi Udruga klubova kojoj ste predsjednik? Jeste li se, djelujući unutar Hrvatske gospodarske komore, uspjeli izboriti za određene benefite?

- Kroz Hrvatsku gospodarsku komoru zalagali smo se za porezno rasterećenje poduzetnika kako bi više ulagali u sport. Ideja je bila da klubovi i savezi ne ovise gotovo isključivo o javnom novcu, nego da imaju raznovrsnije izvore financiranja. Time bi se smanjili upravljački rizici i ojačala baza hrvatskog sporta.

Jesu li porezne olakšice za koje ste se uspjeli izboriti donijele određene pomake?

- Jesu. Iz perspektive Moga Zagreba mogu reći da jesu. Mi smo tako dobili velikog sponzora, a neki postojeći povećali su ulaganja. S novim zakonima ipak su više motivirani sponzorski ulagati u klubove. Međutim, kompletna ideja značajnijeg dotoka poduzetničkog novca u klubove ozbiljno je narušena aferama u hrvatskom sportu. Poduzetnici vrlo vode računa o reputaciji. Kada se sport povezuje s korupcijom i istragama, mnogi će radije svoj novac usmjeriti negdje drugdje. Zato učinci poreznih izmjena danas nisu ni približno onakvi kakvi su mogli biti.

Kako onda dalje, kako vratiti, odnosno privući sponzore?

- Hrvatskom sportu potreban je ozbiljan redizajn, i upravljački i sportski. S jedne strane država mora uspostaviti snažnije mehanizme kontrole javnog novca koji ulaže u sport. Država danas ulaže višestruko više nego prije desetak godina, a povećana su i ulaganja lokalnih zajednica, primjerice Grada Zagreba, kako kroz programe javnih potreba tako i kroz ulaganja u vrhunski sport i infrastrukturu. Međutim, veći novac sam po sebi nije dovoljan. Potrebni su ljudi koji znaju upravljati tim sustavom.

Želite reći da nemamo dovoljno stručnjaka koji bi mogli voditi klubove?

- Danas se vrhunski rezultati ne ostvaruju samo talentom. Sport je postao znanost. Klubovi moraju imati kvalitetnu analitiku, pratiti razvoj igrača, na vrijeme prepoznavati najveće talente i sustavno ulagati u njihov napredak. Bez toga teško možemo očekivati da ćemo ponovno imati klubove koji će biti konkurentni u europskom vrhu. Novca danas ima više nego prije deset godina, no to neće biti dovoljno ako ne uspostavimo odgovorno upravljanje, kvalitetnu kontrolu i dugoročnu sportsku strategiju.

Pričate o strategiji, a tko bi je trebao odrediti?

– Prije svega krovne sportske institucije. Hrvatski olimpijski odbor i nacionalni sportski savezi.

Vidite li među kandidatima za predsjednika HOO-a nekoga tko razmišlja u tom smjeru?

– S Josipom Varvodićem razgovarao sam prije nekoliko tjedana. Predstavio sam mu projekte na kojima sam radio kroz Hrvatsku gospodarsku komoru i rukomet – od poreznih izmjena kojima smo rasteretili ulaganja u sport, preko povećanja neoporezivih primitaka sportašima i trenerima, do inicijative za uvođenje novih zanimanja u Nacionalnu klasifikaciju, poput sportskih administratora i menadžera. Smatram da ljudi koji upravljaju klubovima i savezima moraju prolaziti kontinuiranu edukaciju i svojevrsno licenciranje, baš kao što to rade treneri. Sport se razvija velikom brzinom i oni koji donose odluke moraju pratiti te promjene.

Josip Varvodić kandidat je za novog predsjednika HOO-a

BOZO RADIC Cropix

Jeste li o tome razgovarali i s drugim kandidatom, Draganom Primorcem?

– Nisam. Varvodić me kontaktirao kao predsjednika Udruženja sportskih klubova Hrvatske gospodarske komore. U međuvremenu sam imenovan i za skupštinara HOO-a ispred Hrvatskog rukometnog saveza, koji je službeno podržao njegov program.

Što vam se u tom programu najviše svidjelo?

– Velik dio njegovih ideja podudara se s onime što i sam zagovaram. Prije svega, potrebno je profesionalizirati upravljanje sportom, decentralizirati dio odlučivanja, ali istodobno centralizirati kontrolu trošenja javnog novca. Ako država ulaže sve više sredstava, mora postojati jasan sustav praćenja kako se taj novac troši i kakve rezultate donosi. Jednako je važno definirati dugoročnu strategiju razvoja sporta. Danas vrhunski sport bez analitike, znanosti i kvalitetnog planiranja više ne može funkcionirati.

Vodite i rukometni klub Zagreb, koji se često ističe kao primjer dobre organizacije. Po čemu?

– Prije svega po tome što smo potpuno promijenili način razmišljanja u omladinskom pogonu. Nama nije cilj biti prvak Hrvatske u svakoj mlađoj kategoriji. Cilj nam je razvijati igrače. Prošle godine ukinuli smo članarine, pa roditelji više nemaju nikakvih troškova. Smatramo da sport treba biti što dostupniji djeci, a ne financijsko opterećenje obiteljima. Istodobno smo trenerima osigurali bolje plaće kako bi se mogli potpuno posvetiti razvoju igrača.

Je li se taj model pokazao uspješnim?

– Rekao bih da dobro funkcionira. Zadovoljni treneri, roditelji i djeca stvaraju zdrav sustav, a iz takvog sustava puno je veća šansa da će izaći vrhunski igrači. To se već vidi na primjerima poput Srne, Mandića, Klarice i drugih igrača koje smo prepoznali vrlo rano, doveli ih dok još nisu bili poznati široj javnosti i razvili ih do reprezentativne razine. Naša je filozofija jednostavna – talent treba prepoznati prije nego što postane skup. Kada igrač već eksplodira, tada se za njega bore najveći europski klubovi i više ga nije moguće dovesti. Zato je ključ uspjeha kvalitetna skautska mreža, strpljiv razvoj i dugoročno planiranje.

Europa nam je u međuvremenu jako odmakla.

- Sport je danas dio globalnog tržišta. U rukometu, primjerice, naši konkurenti u Ligi prvaka raspolažu proračunima od 20 milijuna eura i više. Takvu financijsku utrku Hrvatska objektivno ne može pratiti. Nemamo gospodarstvo koje to može financirati i zato moramo biti bolji u onome što je oduvijek bila naša prednost – u stvaranju igrača. To znači da moramo znati kako razvijati djecu, kako prepoznati talent, kako koristiti sportsku znanost, analitiku i moderne metode rada. Ako u tome budemo među najboljima, možemo barem djelomično nadoknaditi financijski zaostatak. Ali ako zaostajemo i u novcu i u znanju, teško ćemo ostati konkurentni.

Jesu li očekivanja javnosti i navijača pritom nerealna?

– Hrvatska je naviknula na velike rezultate. Ljudi očekuju da se nogometna reprezentacija ponovno bori za finale Svjetskog prvenstva, da rukomet osvaja medalje, da budemo među najboljima. To je lijepo, ali moramo biti svjesni stvarnog stanja. Zato hrvatskom sportu treba jasna nacionalna strategija. Moramo odgovoriti na pitanja kako ćemo prepoznavati talente, tko će ih razvijati, kakva će biti uloga školskog sporta, a kakva klubova. Moramo povećati broj djece u sportu jer bez široke baze nema ni vrhunskih rezultata. To znači da dijete mora imati jednake mogućnosti trenirati u Iloku, Gospiću, Novalji ili Zagrebu. Danas to nije slučaj. Zato država mora pronaći modele kojima će sport učiniti dostupnijim, bilo kroz potpore, oslobađanje članarina ili dodatno ulaganje u školski sport.

Što bi, po vama, trebala biti glavna zadaća budućeg vodstva HOO-a?

– Prije svega postaviti jasne ciljeve i mjeriti rezultate. Nije dovoljno govoriti o razvoju sporta, nego treba definirati što želimo postići za pet ili deset godina i pratiti ostvarujemo li te ciljeve. Jednako je važno da sustav jednako brine o svim sportovima. Ne smije biti privilegiranih i zapostavljenih. Sportaši i treneri moraju biti u središtu sustava, bez obzira dolaze li iz rukometa, atletike, streljaštva ili bilo kojeg drugog sporta. Zato ove izbore u Hrvatskom olimpijskom odboru ne doživljavam kao obračun pojedinaca ili interesnih skupina. Oni bi trebali biti prilika da hrvatski sport dobije moderniji, transparentniji i učinkovitiji sustav upravljanja. Uz jasnu kontrolu javnog novca i dugoročnu strategiju razvoja, vjerujem da hrvatski sport može ponovno napraviti iskorak. Bez toga ćemo samo povećavati zaostatak za Europom.