Hrvat zamijenio odbjeglu kukavicu pa bez stožera napravio čudo! ‘Svašta sam prošao, ali ovo...‘

Početkom siječnja mnogi su u Hrvatskoj bili spremni potpisati da odbojkašima Mladosti prijeti još jedna - druga u nizu - sezona bez trofeja. Argument koji su imali u rukama doista je bio bizaran, a iznimno jak. Mladostaši su tih dana i službeno ostali bez trenera Fernanda Beníteza Muñoza, koji je - pobjegao!?

Otišao je doma u Španjolsku uoči božićnih blagdana i više se nije vratio. Bez glasa ili poruke, jednostavno je nestao, a javio se tek nakon što se smjestio u novom klubu u Emiratima. Često znamo sporiti karaktere hrvatskih trenera, ali Muñoz ih je sve obilato nadmašio, dovevši svojim kukavičkim činom Mladost u tešku i neugodnu situaciju.

Šokirani čelnici Mladosti, predsjednik Miro Pavlović i sportski direktor Darko Antunović, morali su žurno pronaći trenera. Izbor je pao na Tonija Kovačevića (43), dotadašnjeg Muñozova pomoćnika, trenera bez dana samostalnog staža u seniorskoj odbojci.

- Igrači su bili ti koji su me odlučili predložiti za prvog trenera. Kapetan Timofej Žukovski me je pitao želim li biti njihov trener, da bi momčad potom izašla pred Pavlovića i Antunovića s tom idejom. Svidjelo im se kako smo radili ta tri tjedna čekajući da se Muñoz vrati. Svidjelo se i meni... - prisjeća se Kovačević.

Tri i pol mjeseca kasnije taj se odabir pokazao punim pogotkom. Mladost je najprije osvojila Kup, a u četvrtak i prvenstvo, pobijedivši u finalu doigravanja Mursu s ukupnih 3-1.

- Ne mogu vam opisati koliko sam sretan i ponosan te kakvo sam olakšanje osjetio nakon što smo vratili titulu prvaka u Dom odbojke. Bio sam igrač punih 20 godina, svašta sam prošao i vidio, ali takav pritisak još nisam osjetio.

Teško je biti trener?

- Kao igrač nikad nisam pomišljao da bih mogao postati trener, dapače, ta mi je ideja bila odbojna. Uvijek sam bio stava da je trenerski posao previše stresan, odgovoran i težak, a s druge strane iznimno podcijenjen.

Kako mislite, podcijenjen?

- U odbojkaškom svijetu tek nekoliko trenera zarađuje ozbiljan novac, nije to kao u nogometu. Tamo su treneri strahovito izloženi medijima, gledateljima i navijačima, ali barem znaju zašto.

Ipak ste nakon igračke karijere postali trener?

- Bivši suigrači su me nekako povukli, nagovorili da malo radim s djecom, što je uvijek lijepo. Potom je sve išlo samo od sebe, došao sam do statusa pomoćnog trenera prve momčadi te sam taj posao radio osam godina.

A koliko ste se premišljali nakon što ste prihvatili mjesto trenera Mladosti? Jeste li osjećali određeni strah?

- Jesam, svega je bilo u startu, od straha, nervoze, neizvjesnosti, nelagode... Preispitivao sam se jesam li doista sposoban odvesti ove dečke tamo gdje oni zaslužuju biti, a to je na vrhu hrvatske odbojke. Sezona je već bila odmakla, tek su nas čekale najteže utakmice, a ja nisam imao vremena za nikakvu pripremu koju bih odradio na neki svoj način. Na sreću, ubrzo su želje za pobjedama i sportski adrenalin nadjačali moje strahove...

Da se malo vratimo Muñozu, kakav je bio trener, u kakvim ste odnosima bili?

- Muñoz je profesionalac, ali maksimalno hladnokrvan, odmjeren i uvijek na velikoj distanci. Došao bi u dvoranu, odradio svoj posao i otišao, bez želje za nekim pričama ili druženjem. Takav mi je pristup bio čudan, a način na koji je otišao vjerojatno najbolje oslikava njegov karakter.

Jeste li u tih nekoliko mjeseci uspjeli od njega nešto i naučiti?

- Od svakog se trenera može nešto naučiti. Mladost je godinama na klupi imala prekaljene trenere, od Rade Malevića do Emanuelea Zaninija, jednog od najvećih trenerskih autoriteta u svijetu. Od svakog uzmeš ono što ti se svidi i prilagodiš svom pogledu na odbojku.

Nevjerojatno je da ste sve ovo vrijeme bili sami na klupi, bez pomoćnog trenera. U odbojci su stožeri odavno kompletirani s pregršt ljudi, a vi nikoga niste imali?

- Nije ni da nisam želio pomoćnika, ali nisam ga uspio pronaći. Već je bio siječanj, svi koje sam želio već su imali posao, a nisam želio dovesti nekoga koga neću slušati, kome neću vjerovati, nego da mi tu bude samo da skuplja lopte i tapša igrače. Recimo, izbornik naših odbojkašica Igor Arbutina preuzeo je odbojkašice Ribola Kaštela, a njegov stožer broji osam ljudi. Jedan mi je dečko iz Mladosti rekao da ne može vjerovati kako sam potpuno sam izgurao sezonu.

Na ljeto ćete valjda pronaći pomoćnika?

- Svakako hoću, neka imena već imam u glavi, ali polako, imam dovoljno vremena. Nije upitno da ćemo imati pravi stožer, jer je to jedino normalno.

Dobro, sad ste okusili trenerski kruh, očito vam se svidio. Jeste li i sebe uspjeli uvjeriti da ste spremni za taj toliko stresan, a podcijenjen posao?

- Uživao sam radeći s ovom momčadi, a rezultati su ti koji uvijek sude treneru. Ako ćemo po rezultatu, onda mogu reći da sam ja taj. Prošle sezone Mladost je izgubila i prvenstvo i Kup, zato smo imali dodatni pritisak, jer novi podbačaj bio bi doista ogroman udarac klubu. I s te strane mogu reći da sam se dokazao, da sam spoznao da se mogu nositi s takvim pritiskom. Da nisam osvojio ništa, tko bi rekao da sam dobar trener? Možda bih već i odustao od samostalne karijere te se vratio ulozi pomoćnika. To je sport, često vrlo nemilosrdan.

A što sad kažu vaši igrači?

- To morate njih pitati. Međutim, oni su doista vrhunska ekipa, iskusna, posebno kad gledamo našu prvu postavu. Kraj takvih igrača pomoćnik mi i nije trebao za tih nekoliko mjeseci.

I što sad, kakvi su planovi za novu sezonu?

- Tek trebamo sjesti, jer nije imalo smisla planirati sljedeću sezonu dok ne znaš za što ćeš se u njoj boriti. Nas čekaju kvalifikacije za Ligu prvaka, što je najveći mogući izazov. Naravno da ćemo trebati pojačanja, ali tek trebamo sjesti i vidjeti koje igrače eventualno možemo dovesti i koliko bi ih ukupno bilo.

Planirate složiti konkurentnu momčad?

- Apsolutno, to smo već dogovorili. Zna se da posljednje, treće pretkolo donosi snažnog europskog suparnika kojeg možeš proći samo sa snažnom momčadi. Na toj razini se svaka iskazana slabost odmah kažnjava.

U Mladosti ste počeli igrati odbojku, u njoj ste skoro pa cijeli život. Kakva je današnja Mladost kao klub?

- Predsjednik Pavlović i direktor Antunović daleko su najvažniji ljudi kluba, bez njih ništa od ovoga što radimo i planiramo ne bi bilo moguće ostvariti. To je jedina istina. Pamtim ja sjajne dane Mladosti kad smo 90-ih igrali Ligu prvaka, ali pamtim i dno na kojem smo ležali godinama. Pavlović i Antunović su ulaskom u klub to skoro pa preko noći promijenili, sanirali uz milijunske dugove i osovili ga na zdrave noge. Milina je raditi u današnjoj Mladosti.

Na kraju vas moram pitati - koliko ste danas bolji trener nego što ste bili prije tri i pol mjeseca?

- Teoretski vjerojatno nisam nešto puno bolji, jer u odbojci sam više od 30 godina. Međutim, daleko sam kompletniji trener, jer kad uđeš u taj žrvanj, onda moraš brzo učiti i korigirati se. Kao što klase igrače otkrivaju velike utakmice, kada su pod punim pritiskom i suočeni s najjačim suparnikom, tako i trenere možeš do kraja spoznati samo u takvim utakmicama. Neka sitna taktička ideja, pa čak i promijenjeni termin doručka za igrače, mirnoća da kvalitetno spoznaš što trebaš napraviti... Sve to može imati jako važnu ulogu u utakmici koja ti može odrediti sudbinu...

Toni Kovačević čvrsto je zagrabio priliku koju je dobio. Dva trofeja debitantski su start iz snova. Trenerski gen očito ima, pokazao je da ima i karakter. Bit će ga zanimljivo pratiti...