Stigao je i do Pule jer, kako kaže, gdje god išao, najljepše je uvijek vratiti se kući. U najvećem istarskom gradu Damir Kolec (51), između ostalog, ima i brata Dubravka, autoriteta u karateu, koji je bio i izbornik muške reprezentacije Hrvatske. Kako su im i roditelji bili sportskog duha, otac atletičar, majka u plivanju i skokovima u vodu, nije čudno da su braća krenula tim putem. I ostvarila velike uspjehe.

Damir Kolec, nakon što je zbog oca krenuo s atletikom, s 12 godina prebacio se na rukomet. I ostvario je, nakon RK Arene, karijeru u Medveščaku, Gorici, Umagu, a naposljetku je profesionalnu karijeru zaključio u španjolskom klubu Torrevieji. Život je već i u fazi rukometne karijere donosio druge izazove...

- Ha, nikad ne znate koji vas izazov čeka - kazao je Kolec dok se u jednom sunčanijem danu razgibavao na otvorenom.

- Čovjek je stvoren za kretanje, a priroda nudi bezbroj mogućnosti da se spoji korisno i zdravo. Kad sam učio na Kineziološkom fakultetu, uhvatio sam se u razmišljanju kako ću neke svoje poglede kroz vrijeme pretvoriti u metodu tih vježbanja na otvorenom.

Dakle, rukomet da, ali diploma kineziologa nametnula je neki drugi put?

- Pa, tako bi se moglo kazati. Kad sam zaključio igračku karijeru, posvetio sam se kvalitetnom napredovanju i usavršavanju u području kondicije i oporavka sportaš(ic)a. Imam i diplomu rukometnog trenera. No, slijedom okolnosti i ponuđene mi prilike još u Španjolskoj, točnije u ženskom odbojkaškom klubu Murciji, krenula je moja, ajmo reći, „specijalizacija” u novom sportu.

Struka se respektira

U proteklih 13 godina, nakon Španjolske, Turske (Fenerbahče), Azerbajdžana (Rabita Baku), iskoračili ste u ruskoj odbojci.

- Došao sam 2012. i nisam mislio da ću se toliko zadržati. Prije svega sam osam godina radio u moskovskom Dinamu, gdje sam imao prilike surađivati i s trofejnijim trenerom Zoranom Terzićem, s kojim radim i u Dinamu Kazanj, a imali smo i fazu u ruskoj reprezentaciji. Sada sam tri godine u Kazanju, gdje mi je, što se tiče posla, zbilja odlično.

Financijski?

- Pa i financijski, naravno, ali gdje god sam radio, tamo se respektira struka. Daju vam dobre ugovore i logično je da to morate opravdati. U Moskvi sam radio s najtrofejnijim klubom i, naravno, uvjeti za rad i u mojoj struci su vrhunski. No, i sada u Kazanju, koji je 90 minuta leta udaljen od Moskve, klub ima fantastične uvjete. Klupski kompleks je senzacionalan, kao da smo Real Madrid, dvije su dvorane, posebni prostori i sadržaji za rehabilitacijske procese, jednostavno svi uvjeti koji danas mogu postojati da biste mogli maksimalno potvrditi svoja znanja u korist sportaša i sportašica. U nekim stvarima mi je doista i bolje nego u Moskvi.

Trogodišnji ugovor uskoro ističe, što dalje?

Damir Kolec

PRIVATNA ARHIVA

- S njihove strane potvrđena je želja za nastavkom. S moje strane, s obzirom na godine i temeljne životne odrednice, a to je obitelj, vrijeme je promišljanja.

Osvojili ste gotovo najviše trofeja u trenerskom fahu, zaradili ste za mirnu egzistenciju, bili ste na dvjema olimpijskim igrama... Vuče vas povratak u domovinu?

- Iskreno rečeno, sve više razmišljam o tome, prioritetno zbog obitelji. Supruga Nataša Osmokrović (nekad vrhunska odbojkašica, op. a.) i kćerka Nora, kojoj je sada 11 godina, žive u Zagrebu. Stalno smo na putu, ili one ili ja, da bismo bili zajedno, a takav je život realno težak. Želim biti više uz moje cure, Nora sada ulazi u važnu životnu fazu odrastanja, supruga radi sjajno u njezinu odgoju, a ima i svoju tvrtku. Nije lako sve to pomiriti dok si rastrgan na više strana. Dobra je stvar što je Nataša prošla taj profesionalni život pa razumije moje ritmove. Naposljetku, nije da ću se žaliti, ali više nemam 30 godina, ulazim u fazu kad je tijelu sve teže odrađivati i posao i mnoštvo putovanja. Praktično radim 16-17 sati dnevno.

Treniraj poput šampiona

Što vas opterećuje u toj odluci?

- Imam razna promišljanja. Praktično sam 30-ak godina odsutan iz Pule, koja mi, uz prijatelje i sve blagodati koje nudi za mirniji obiteljski život, uvijek nedostaje. No, u inozemstvu sam stvorio nešto, uživam respekt u vrhunskim sportskim krugovima, radim na najvišim razinama uvjeta i gdje onda možeš objektivno pružiti najbolje od sebe. Ukoliko bih se vratio, s profesionalne strane postoje mi dvojbe koja je perspektiva u našim uvjetima, što bih mogao raditi, kako se ispuniti... Činjenica jest da me u Hrvatskoj malo poznaju, odnosno kudikamo manje respektiraju nego u inozemstvu. Evo, primjerice, napisao sam na temelju svih mojih iskustava i načina rada stručnu knjigu o metodici na 300-tinjak stranica Treniraj poput šampiona. Knjiga je jako tražena, između ostalog je i literatura za tečaje i dobivanje licenci, otkupili su je Francuzi i sada Amerikanci. U tim velesilama sporta u njoj su prepoznali važne smjernice. Kod nas nitko ni ne zna za tu građu, kao što se ne zna da imam i predavanja na prestižnom sveučilištu. Očito je da me se vani više cijeni, ali nije to samo moj slučaj...

Uvijek ima posla kod nas, ali svakako neće biti uvjeta kao što ste ih imali u inozemstvu. Ni infrastrukturnih ni financijskih, no opet, ako ste dosad solidno riješili egzistencijalna pitanja, uz obiteljsko ispunjenje, u Hrvatskoj možete prenijeti svoja znanja sportašima i sportašicama koji vape za stručnjacima vašeg tipa?

- Da, život s obitelji, u domovini, najjači je zov. Sada sam bio u Puli i Zagrebu te sam se maksimalno napunio dobrom energijom, uz obitelj, prijatelje na malom nogometu i padelu, uz kolege s KIF-a. Kad uđete u šesto desetljeće, definitivno vam te stvari život znače. Do kraja ove sezone donijet ću odluku - zaključio je Damir Kolec.