‘Ponos Hrvatske‘ treba strepiti zbog istine koja se nekima ne sviđa. Zašto se to prešućuje?

Objava Josipa Glasnovića na društvenim mrežama iz Maroka gdje se nalazi hrvatska trap reprezentacija na prvom Svjetskom kupu ove sezone, zvuči pomalo nevjerojatno, posebno u okolnostima kojima smo svakodnevno okruženi. Ponovit ćemo je u originalu, uz male jezične zahvate:

‘Kako putuje najuspješniji sportaš Hrvatske, svjetski prvak i hrvatska reprezentacija na svjetski kup u Maroko?! Dana 27.3.2026. godine najtrofejnija reprezentacija hrvatskog streljačkog saveza u disciplini trap otputovala je iz Zagreba u 18:00 sati na Svjetski kup u Maroko. Nakon što smo sletjeli na aerodrom u Casablanci u 01:00 pred nama je još 350 km vožnje autobusom do Tangera, vozač je putem vožnje i dremuckao?Napokon smo došli u hotel (8:30), međutim SAVEZ NAM NIJE REZERVIRAO HOTELSKE SOBE sa jučerašnjim danom. Da, hotelske sobe rezervirane su tek od danas tako da nakon puta, vožnje avionom i 6 sati vožnje autobusom, u hotelske sobe možemo ući tek nakon 14h….a i nismo imali doručak….‘ Da se našalimo u ne baš smiješnoj situaciji – Josip Šojat rukometni trener bi nekad rekao ‘niš‘ se brinite, gladni štakori uvijek bolje plivaju‘. No, nažalost nema tu šale. I loše je zvučala rečenica ‘pišemo mailove, nitko ništa ne čuje ni reagira. Baš nas je izbacilo iz takta. Giovannija nikad nisma vidio tako ljutog, a znamo se godinama. Ali, što ćemo, idemo dalje za nas, sport i domovinu.

Neki će reći patetično, ali baš tako.

Dan kasnije Josip je na objavu dodao.

- Zvao je direktor reprezentacije Filip Zadravec našeg trenera Branka Pereglina. I objasnio kako je bilo, a mi smo nakon doručka zahvaljujući ljubaznom domaćinu uspjeli ući nešto ranije u hotel, ljuti, gladni i umorni.

Greške se događaju, one su sastavni dio života, ali najgore od svega je čuti da nije prvi put da im se ovakva stvar događa. Još žalosnije je čuti da moguće trebaju strepiti zbog toga što su izašli u javnost sa takvim detaljem koji će sigurno nekoga pogoditi i taj će im se nastojati osvetiti, valjda zato što su rekli istinu koja se nekom ne sviđa. No, zar nije u svemu tako, ne samo u sportu.

Ostaje pitanje ako se tako nešto i događalo, zašto je prešućeno i zašto nitko nije bio barem malo kriv, da ne upotrijebimo neku težu riječ. To je stvar sporta samog. No, kako sve, tako i to, streljaštvo kojeg malo tko vidi i gleda – pogotovo, ako nisu u pitanju trapaši, Maričić ili Gorša. Malo buke i to je to. Gorjet će društvene mreže i što će se dogoditi, sutra opet isto? Bilo je sto puta ‘prošla baba s kolačima‘, a bit će i 101. puta kako stvari stoje. Svi će gledati u njihove rezultate, ako budu dobri slikat će se s njima, pisati da su ponosni na njih. Ako ne budu dobri, bit će ‘zar je to uopće tema‘. I još bolje od svega, do prve sljedeće prilike.

Dakle, čisto informativno - Josip Glasnović i Giovanni Cernogoraz su ponos Hrvatske, oni su olimpijski pobjednici i svjetski prvaci u svojoj disciplini, a nemamo puno takvih. Oni su višestruki europski prvaci, ljudi koji su u svom sportu ostvarili apsolutne rekorde od 125/125 pogodaka. I Ante Glasnović koji je s njima dio tima, najboljeg tima na svijetu, isto tako.

U Maroku su na Svjetskom kupu, prvom ove zone. U utorak kreću s natjecanjem, tri serije, onda su u srijedu još dvije, te nakon njih finale osmorice najboljih. I nada u novo finale, medalju, novi timski uspjeh.

Jedno neobično pitanje smo postavili Josipu Glasnoviću, ako sport nekog uopće zanima. Kakva je forma i kakva su očekivanja uoči nastupa u Tangeru?

- Očekivanja su uvijek ulazak u finale, sada je osam strijelaca u finalu. Uvijek isto, kao i forma.

Sezona je na početku. Eto, ‘dobro‘ je krenula. Da ne bude zabune ni ostali se izuzevši trapaša ne mogu pohvaliti nečim puno boljim, a znate da imamo Maričića, Goršu… A nova natjecanja već stižu. Recimo samo za trap - u svibnju je Svjetski kup u Kazahstanu, pa u srpnju u Italiji i Kini, u rujnu u Grčkoj Europsko prvenstvo, a u studenom Svjetsko prvenstvo u Kataru na kojem će se prvi puta gađati za olimpijske kvote za Los Angeles 2028.

U glavnom, to što se dogodilo, po mnogima i ponovilo, ne ponovilo se. Zamislite da u olimpijskom finalu oni ne dođu na vatrenu liniju, nego se pojave dan kasnije. To se naravno, neće dogoditi niti se treba dogoditi. Ne treba moraliziranje, treba nešto učiniti da se takve stvari ne ponavljaju. Sport ne živi lako, proteklih dan vidjeli smo njegovu drugu stranu koja očito nije za zanemariti. U odnosu na uspjehe koje postiže i kada sve to vidite posljednjih dana, puno pitanja prolazi kroz glavu, a odgovora ni približno… Zbog njih sigurno nećemo imati dočeka. Ako je nešto sigurno.