Ovo je tjedan velikih nadmetanja. Radnici koji slažu scenu za dočeke, koncerte i ine javne događaje počeli su tjedan natjecanjem sa samim sobom. Prvo su postavili binu, pa je rastavili, onda opet sastavili, a iznova i rastavili. U manje od 24 sata. Palac gore, dečki! Gradovi po Lijepoj Našoj se nadmeću tko će napraviti veći i bolji doček. Red Zagreba, pa malo Zadra, Rijeke, a bit će nešto i u inozemstvu, u Ljubuškom.

E da, i dvojica čelnika izvršne vlasti, jedan na nacionalnoj odnosno hrvatskoj razini, a drugi na gradskoj ili zagrebačkoj se isto natječu. Tko je jači odnosno tko ima veći. Proračun za sport. Niste valjda nešto drugo pomislili.

Rekordi su doista postavljeni

Premijer Plenković je u ponedjeljak utvrdio kako "...ova Vlada izdvaja 190, zapravo zamalo pa 200 milijuna eura za sport". Gradonačelnik metropole Tomašević je prozborio sljedeće: "Grad Zagreb je osigurao 179 milijuna za sport, što je gotovo jednako koliko država izdvaja za cijelu Hrvatsku."

Obojica dužnosnika su blizu prave brojke, ali ono što je ipak istovjetno kod obojice, da su prigodno brojke mrvicu uvećali. Naime, uvidom u državni kao i gradski proračun, a što se može provjeriti u Narodnim novinama, kao i na mrežnoj stranici Grada Zagreba brojke su:

- Republika Hrvatska - 187.4 milijuna

- Grad Zagreb - 169 milijuna

Onaj državni će istina do konca godine gotovo je sigurno narasti za još kojih 6 milijuna eura, a na temelju tzv. prenesenih sredstava iz Hrvatske lutrije. To je priča svake godine manje-više ista.

Glede gradskog proračuna, na mrežnoj stranici Grada Zagreba su sami objavili 23. prosinca 2025. vijest pod naslovom - "Za 2026. rekordnih 169 milijuna za sport u Zagrebu".

Dobro, ne budimo i nismo maliciozni jer valja objektivno istaknuti ono što je nedvojbeno. Obje vlasti, središnja državna i lokalna gradska u hrvatskoj metropoli doista jesu postavili rekorde, te izdvajaju najveći iznos za sport u povijesti samostalne nam domovine.

Država 7 puta, Grad 3 puta

Činjenica je da je 2016., kada je Vlada RH na čelu s premijerom Andrejom Plenkovićem preuzela upravljanje državom, proračun za sport iznosio 28 milijuna eura. To je brojka koju je izjavio resorni ministar Tonči Glavina 26. siječnja, iako je šef mu odnosno predsjednik Vlade u nekoliko navrata spomenuo 26 milijuna. Nije da ih pozorno ne slušamo i pamtimo, zato i zapisujemo. U svakom slučaju kad od 26 ili 28 dođete do 187 ili 193, to je svakako povećanje od čak sedam puta. Svaka čast.

U Zagrebu su pak proračunska izdvajanja za sport uvećana triput za mandata trenutačnog gradonačelnika. Godine 2021. kada je Tomislav Tomašević preuzeo dužnost, za sport se u gradu podno Medvednice izdvajalo 59 milijuna eura, da bi se sad došlo do 169 ili gotovo trostruko više. Pohvala i ovoj strani.

Zanimljivije je možda staviti sportske proračune ili njihove iznose u kontekst ukupnog proračuna. Onih 187 milijuna eura u odnosu na državni proračun koji iznosi 35.7 milijardi iznosi - 0.5 posto. Gradskih pak 169 milijuna eura u odnosu na 3.1 milijardu koliko iznosi proračun Zagreba za 2026. je - 5.5 %.

Laik bi možda na temelju ovih brojki zaključio kako je Grad Zagreb nemjerljivo izdašniji, ali tu bi se grubo pogriješilo jer ne valja smetnuti s uma kako država, sasvim logično, ima neke rashode koji su izvanredno veliki, životno bitni u djelatnostima koje nisu, niti mogu biti profitabilne. Neke koje niti jedna lokalna uprava nema. To su primarno vojska i policija, zatim diplomacija, a u konačnici i zdravstvo. U Zagrebu je velika gradska bolnica samo jedna (Sveti Duh), dok su ostale velike u državnom vlasništvu (Rebro, Dubrava, Merkur, Sestre milosrdnice). Ne zastupamo ni jednu stranu, nikoga ne omalovažavamo, a drugog veličamo, već se samo vodimo brojkama, podacima, činjenicama.

Puno novca ide u kredite, održavanje, kupnju opreme...

Pitanje koje će možda neki postaviti - koliko tog novca ide u sport - jest legitimno, ali je i odgovor uvijek isti i načelno točan. Sve! Održavanje ili izgradnja neke atletske staze, dvorane služi sportu, sportašima. Kupnja opreme, a da ne govorimo "pokrivanje" troškova većine putovanja, nastupa na međunarodnim natjecanjima...

Nadalje, dio trenera u školama klubova je na plaći proračuna. Ne govorimo o iznosimo, ali plaću daju bilo grad ili država. Nadalje, niti jedno imalo veće međunarodno natjecanje u cijeloj Hrvatskoj, pa tako i u Zagrebu se ne bi održali bez proračunskog novca, s tim da tu je tu država daleko izdašnija.

Bez proračuna nema teorije da bismo ikada organizirali svjetska ili europska prvenstva u rukometu, vaterpolu, gimnastici, utrke biciklističke ili relije i da ne nabrajamo dalje. Budimo iskreni, Hrvatska je država tržišnog gospodarstva i za to smo se opredijelili, ali tržišta u nas kad pričamo o sportu skoro pa nema, slabašno je. U takvim uvjetima sport ovisi o proračunu središnje i/ili lokalne vlasti. Osim toga, nikako ne valja smetnuti s uma jednog od najvećih sponzora sporta u Hrvatskoj. Javna, dakle državna poduzeća. Dovoljno je spomenuti samo jedno, HEP. Oni doslovno "daju struju" hrvatskom sportu.

Klubovi na kraju malo dobiju

Ima li ipak i nekih nelogičnosti? Ima. Prva nam na pamet padaju arene, sportske dvorane u Zagrebu, Splitu i Varaždinu. Objekti koji su najmanje sportski, u njima se održavaju koncerti, kazališne predstave, sajmovi, različiti skupovi, ali trošak izgradnje se otplaćuje samo s razine sporta. U zagrebačkom slučaju, na temelju sporazuma Grada i Vlade od 14. lipnja 2007. Sve do 2035. godine, punih 28 godina, država i Grad isplaćuju za Arenu ukupno cca 10 milijuna eura. Na ime i u ime sporta! To nije pošteno.

Nadalje, Vlada HR izravno nacionalnim sportskim savezima uplaćuje novac preko HOO-a, točno 52.5 milijuna. Grad Zagreb, pak, lokalnim savezima i klubovima novac uplaćuje preko Sportskog saveza Grada Zagreba - 42.7 milijuna, uz još 5 milijuna za klubove nositelje kvalitete. Pitanje je koliko zapravo tog novca dođe u klubove, a igrače stvaramo isključivo u klubovima. Ono što su škole učenicima, to su klubovi djeci koja žele postati sportaši.

Ono na čemu bi mogle poraditi za sport i Grad i Vlada RH, je omogućavanje djeci besplatne članarine u sportskim klubovima. Jednako kao i osiguranje uvjeta za treniranje u primjereno doba dana, a ne iza 21.00 sat navečer. To su problemi i oni se daju, pa i moraju riješiti. Jer novca ima, ma koliko god kukali, on postoji samo ga valja malo bolje prerasporediti, pogledati je li možda negdje odveć administracije.