Pod vodstvom proslavljenog Davora Dominikovića hrvatska U-21 rukometna reprezentacija je 2019. na SP-u osvojila srebrnu medalju. Redom su njegovi izabranici u skupini u španjolskoj Pontevedri tukli Kosovo, Brazil, Mađarsku, Bahrein i Portugal, a u nokaut-fazi Island, Tunis i ponovno Portugal, da bi tek u finalu pokleknuli od Francuza. Bila je to iznimna mlada generacija u kojoj je na kraju MVP turnira bio današnji kapetan A reprezentacije Ivan Martinović. Najboljim desnim krilom proglašen je Fran Mileta, a ovaj potonji je zajedno s Josipom Šarcem bio jedan od najboljih strijelaca: Martinović 53, a Mileta i Šarac po 42 (toliko je tada zabio i danas ponajbolji igrač svijeta Mathias Gidsel).
Nakon što se sljedeći juniorski SP zbog covida nije održao, na posljednja dva izdanja ovog natjecanja su Andrija Nikolić i Boris Dvoršek ostvarili osmu odnosno 12. poziciju... Zašto se prisjećamo ovih nastupa mladih hrvatskih rukometaša na posljednjim SP-ima? Radi usporedbe s onime što je na netom završenom U-20 Euru u Rumunjskoj ostvarila naša mlada reprezentacija, koja je poslije poraza od Danske i pobjeda nad Makedonijom i Norveškom u preliminarnoj skupini, te pobjedom nad Islandom i porazom od Španjolske završila u utješnoj borbi za 9.–16. mjesta. Nakon novih poraza od Austrije i Rumunjske te još jednog protiv Izraela, igrači koje je na Euro poveo Denis Špoljarić zauzeli su 16. mjesto, ono prvo koje ne vodi na sljedeće Svjetsko prvenstvo.
Generacija koja je obećavala u potpunosti je podbacila.
Očajan je to rezultat s kojim se nikako ne može podičiti zemlja čiji su seniori na posljednja dva velika natjecanja osvojili odličja (svjetsko srebro 2025. i europska bronca ove godine). Ako je momčad koju je okupio također proslavljeni Denis Špoljarić, desna ruka izbornika Dagura Sigurðssona, i ako je za pretpostaviti da je na raspolaganju imao ono najbolje što bi trebala biti budućnost hrvatskog rukometa, onda bismo ipak malo trebali biti zabrinuti.
Izostanak zapaženog rezultata, zapravo čisti podbačaj, može se „kamuflirati“ činjenicom da su, za razliku od seniora, naši juniori imali očajan ždrijeb te su u preliminarnoj skupini za protivnike imali dvije jake skandinavske momčadi, a u nastavku dvostruke uzastopne, sada već bivše prvake, Španjolce. Ipak, porazi od Austrije, Rumunjske i Izraela u play-offu nešto su što se ne bi smjelo događati. Na mala vrata i u posljednji čas mogao se, a nije, ostvariti plasman na sljedeći SP. Samo jedna pobjeda u bilo kojoj od tri zadnje utakmice bila bi dovoljna, a nije ostvarena te je konačna ocjena - "nedovoljan".
Premda se rezultati iz mlađih dobnih kategorija, kao u ogledalu, direktno ne preslikavaju na one koje ostvaruje A reprezentacija, od mladih hrvatskih rukometaša ipak se znatno više očekivalo. Posebno u svjetlu činjenice da su, primjerice, Matko Moslavac i Petar Šprem već dobili pozive i za A reprezentaciju, a mnogi ostali iz momčadi pomalo postaju ključne figure svojih klubova (Nexe, Sesvete, Gorica... koji su uz Zagreb vrh domaćeg klupskog rukometa).
Pokušat ćemo biti pozitivni i zaboraviti ovaj blijedi nastup te se nadati da je njihov nastup u Rumunjskoj posljedica nes(p)retnog spleta okolnosti te da će isti ti igrači u međuvremenu sazrijeti i u A reprezentaciji pružati bolje igre. Matko Moslavac svakako je jedno od imena (naš najbolji strijelac na turniru s 53 pogotka), a ponovit ćemo i spomenutog Šprema...
Da nije sve tako crno kako se na osnovi ovog nastupa može pomisliti, i iz one Dominikovićeve uspješne srebrne svjetske generacije u pravom su se smislu u A reprezentaciji probili Ivan Martinović, Zvonimir Srna, Halil Jaganjac, Josip Šarac... Iz ove ne tako uspješne Špoljarićeve postave valjda će do najvišeg nivoa također dogurati nekolicina najboljih.
Riskirajući da ogriješimo dušu prema mladim igračima koji tek stasaju (što nije baš najbolja pedagoška mjera, ali je to ipak nužno izreći i napisati), dobar dio krivnje za ovaj rezultat snose vratari koji nisu bili na nivou zadatka. Leo Branko Sunajko, Noa Klarić i Luka Capan stvarno su bili ispod nivoa kolega vratara na suprotnim stranama terena. U osam utakmica naši su vratari skupili kumulativno samo 60 obrana, a njihovi protivnici kumulativno na istim tim utakmicama 111 (Danska 3/10, Makedonija 10/12, Norveška 10/17, Island 10/12, Španjolska 7/11, Austrija 7/21 (!!!), Rumunjska 7/15, Izrael 6/13). Uz minimalnu pomoć vratara, bolje nije moglo. Naravno, tu se postavlja i logično pitanje obrane koja pomaže ili ne pomaže vratarima. Za nadati se da će biti bolje...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....