Hrvatska rukometna reprezentacija je ponovo tamo gdje se dijele medalje, tamo gdje je od osamostaljenja prije ovog Eura bila 19 puta. Prvi put baš na Euru, i to onom prvom 1994. u Portugalu kad je osvojena i prva medalja, brončana. Sljedeće dvije godine su naši rukometaši uzeli svjetsko srebro i olimpijsko zlato u Atlanti, da bi se u polufinale jednog velikog natjecanja ponovo vratili u Portugalu 2003. i tamo osvojili svjetsko zlato. Sljedeće se godine pak igralo polufinale Eura u Sloveniji, ovaj put bez medalje, što je tog ljeta "naplaćeno s kamatama" jer smo se u Ateni 2004. ponovo popeli na olimpijski tron. Uslijedilo je potom svjetsko srebro 2005. u Tunisu.
Na svim tim natjecanjima u hrvatskoj reprezentaciji bio je - Irfan Smajlagić. Do 2000. kao igrač kojeg je Svjetska rukometna federacija (IHF) baš te godine proglasila najboljim desnim krilom 21. stoljeća, da bi od 2003. do 2005. radio kao trener u reprezentaciji koju je vodio Lino Červar. Teško je, dakle, naći boljeg sugovornika kad se priča o tome kako se osvajaju medalje, čemu aktualni svjetski viceprvaci teže i ovaj vikend u danskom Herningu...
- Došli smo tamo gdje smo po svim kriterijima, govorim o rejtinu, ali i ždrijebu, zapravo trebali biti - reći će Smajlagić koji pozorno prati ovogodišnji Euro.
- Realno je bilo nadati se plasmanu u polufinale jer se i prije turnira znalo, što se u konačnici ispostavilo, da će se u drugom krugu iz ove naše skupine polufinalisti tražiti u tercetu Švedska, Hrvatska i Island. Sve ostale reprezentacije imaju kvalitetu da zakopliciraju situaciju favoritima kao što su to napravili Švicarci protiv Islanda i Mađari protiv Švedske, ali u konačnici gotovo uvijek ispliva kvaliteta i širina rostera.
Hrvatska je u toj priči potvrdila svoju kvalitetu, kaže Pipe.
- Drugi krug smo stvarno odigrali u u dobrom ritmu. Nisu to bile lagane pobjede, ali dobili smo sve četiri utakmice. To je znak da, uz igračku kvalitetu, imamo i mentalnu stabilnost. Slično je bilo i prošle godine, nakon što smo se našli u situaciji da više nemamo pravo na kiks, dobili smo sve što smo trebali.
Što je najveća snaga ove naše reprezentacije?
- Svaku dobru momčad čini funkcionalna i emocionalna kohezija. Funkcionalna je da svaki igrač zna svoj zadatak i ulogu, ali to imaju sve vrhunske reprezentacije. Međutim, emocionalna kohezija koju ima Hrvatska, tu smo najjači. Povezanost među igračima, njihov međusobni odnos, to je iznijelo sve kritične trenutke u utakmicama, a u svakoj smo imali takve. Radi se o skupini igrača koji su generacijski povezani, imaju želju za uspjehom, poseban naboj s kojim igraju za reprezentaciju.
Kako se to gradi?
- Realno, u reprezentaciji za to nema vremena za stvarati, to se može graditi gradi u klubu, ovdje igrači s tim nabojem moraju doći, moraju ga imati. Kod nas je to vidljivo.
Kolika je u tome uloga izbornika Dagura Sigurdssona?
- Izbornik je premalo s njima da bi na to imao utjecaj, ali kad se postave pravila, onda dolazi do međusobnog respekta. Trenera pak definira rezultat, koji je Sigurdsson nakon kiksa na Olimpijskim igrama napravio na Svjetskom prvenstvu, da bi to sad ponovio. Znači da je napravio dobar posao, ispunio očekivanja koja su bila velika kad je doveden na klupu reprezentacije.
Polufinale Eura je veliki rezultat, ali Pipe tu razmišlja malo drukčije...
- Na kraju dana se pamte samo medalje i kada dođeš u priliku za osvojiti, onda to treba iskoristiti. Hrvatska još nikad nije bila europski prvak i to je ono što nam treba biti cilj u Herningu. Uostalom, da nije lako osvojiti europsko zlato pokazuje i činjenica da ga Danska čeka 14 godina. Nas pak šest godina nije bilo u polufinalu Eura, što znači da se te prilike ne ukazuju često. Zato uvijek treba težiti tome da se prilika iskoristi.
Može li ova naša reprezentacija u Herningu otići do kraja?
- Mi možemo dobiti sve iz svjetskog vrha, ali tek treba vidjeti možemo li dobiti dvije takve utakmice zaredom.
U polufinalu nas čeka Njemačka od koje smo prije nekoliko tjedana upisali dva poraza u pripremama. Ima li to nekakav značaj?
- Nijemcima to može dignuti samopouzdanje, a nama motiv. Opet, radilo se o pripremnim utakmicama, oba izbornika su puno rotirala, tražila su se rješenja i u tim utakmicama rezultat nije bio u prvom planu. Puno važnije je ono što smo vidjeli na ovom turniru na kojem je Njemačka također pokazala visoku motiviranost, što se kod njih ne vidi često. Imali su tu pozitivnu energiju, pogotovo u utakmicama drugog kruga. Neupitno je da imaju momčad za dobar rezultat, pokazali su konstantu u onoj "skupini smrti". Igraju dosta jaku, agresivnu obranu s fantastičnim golmanom Wolffom. Međutim, kako natjecanje odmiče, sve manje golova se postiže iz tranzicije, dok su oni punu zonu korektni, ali postoji način kako ih se može zaustaviti. Naša obrana 5-1 neće im odgovarati.
Koliki je hendikep ozljeda Zvonimira Srne?
- Zdravstveni bilten je bitan, ali to su okolnosti na koje ne možeš utjecati. Svi igrači su s razlogom u reprezentaciji i kad jedan otpadne, onda ima drugih koji moraju iskoristiti priliku. Mi tu imamo Lučina, koji ima potencijal biti igrač na top razini, govorim općenito, ali još uvijek nije dosegao svoj limit. Lučin je "killer", voli zabijati, ali ima strahovitog prostora za napredak, mora raditi na sebi, dovesti tijelo na razinu na kojoj treba biti.
Nije tajna da Luka Cindrić i kapetan Ivan Martinović ključni ljudi naše reprezentacije i da njih dvojica moraju biti na visokoj razini kako bismo se mogli nadati uspjehu.
- Cindrić nam je strašno bitan jer se radi o našem najkretivnijem igraču koji mora imati kontrolu utakmice, donositi prave odluke. On daje ton našoj igri, određuje dinamiku napada, njegove procjene utječu na ishod rezultata. Martinović je drugi tip igrača, više kreira za sebe, svoj šut, dok Cindrić uključuje sve ostale na terenu. Pritom su nam obojica po svojim profilima potrebni u pojedinim fazama utakmice.
U drugom polufinalu susreću se Danska i Island, dok se kao ključno pitanje nameće jesu li Danci zaista nepobjedivi kako se priča.
- Danska je na ovom turniru izgubila jednu utakmicu, dobio ih je Portugal i to znači da su pobjedivi. Sad, teško je povjerovati da mogu izgubiti više od te jedne jer imaju kvalitetu kojoj je teško parirati. Njihova funkcionalna kohezija je na najvišoj razini, dok su pritom domaćini koji dugo čekaju europsko zlato pa stoga ni motiv nije upitan. Dalje, Matthias Gidsel je uistinu fantastičan, igra s takvom lakoćom da imaš dojam kako je u stanju odigrati tri utakmice zaredom. Dance će definitivno biti teško zaustaviti na putu do zlata.
A kakvi su Islanđani?
- To je ekipa koja u idealnom stanju može odigrati vrhunski, ali nisu u idealnom stanju, nemaju klasičnog lijevog beka. Ali i takvi kakvi jesu su sjajni, divota ih je gledati. Imaju šest top igrača, dok im širina rostera limitira agresivnost, onemogućava igru u najvišem ritmu 60 minuta - zaključio je Irfan Smajlagić.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....