U 67. godini, u Dubrovniku, nas je nakon duge i teške bolesti napustio jedan od najvećih hrvatskih vaterpolista, sportaša općenito, svjetski prvak i olimpijski pobjednik - Goran Sukno.
Jedna od istinskih ikona vaterpola, a poglavito njegova Juga, u kojem je blistao kao igrač, ali i kasnije kao sportski direktor, uzdigao je iznova taj klub do visina na kojima je i danas.
U obrani je bio igrač zadatka, opasan u napadu. Milimetarski precizan. Za sve trenere bio je „igrač kakav se samo poželjeti može“.
Goran Sukno, prvi izdanak moćne i trofejno grandiozne vaterpolske obitelji Sukno, rođen je 6. travnja 1959. u Cavtatu. Ondje je prvi put zaplivao, učinio prve vaterpolske zaveslaje, a u konačnici i igrao za Cavtat od 1971. do 1976., kada prelazi u Jug. Sljedećih će punih deset godina ondje provesti, do 1986. Doba u kojem će jugaše odvesti i do vrha Europe.
Goran Sukno je bio tip vaterpolista koji bi uvijek čuvao najopasnijeg suparničkog igrača. U obrani je bio igrač zadatka, opasan u napadu. Milimetarski precizan. Za sve trenere bio je „igrač kakav se samo poželjeti može“.
Goran je bio kontraš, reklo bi se, silno brz. U Ljubljani, krajem 1980. godine, u utakmici za Superkup Europe protiv moskovskog CSKA, svom je Jugu osigurao prvi napad u svakoj četvrtini te u sva četiri produžetka, osvajajući svaki put nakon plivanja loptu.
Još deset godina nakon što je zaključio igračku karijeru (konac je bio 1994. u talijanskom Salernu), njegovi suigrači i treneri isticali su:
– Goran je početkom 80-ih igrao vaterpolo koji se igra danas, 20 godina poslije.
Gospodin u plivalištu i izvan njega. Jugaši, suigrači, cijenili su ga silno. Vaterpolo je počeo igrati u Cavtatu, gdje je i odrastao. Imao je dvanaest godina kad je odradio prvi trening. Sa 17 je na njegovu adresu stigao poziv iz Juga. Profesor Milivoj Petković odlučio je napraviti smjenu generacije, složiti momčad koja će 1980., nakon 29 godina, vratiti naslov prvaka države u Grad, te donijeti klubu prvi izlazak u europske kupove, u kojem su jugaši otišli do kraja, slaveći na finalnom turniru Kupa prvaka Europe u Kuparima 1980.
Prije toga, 1979., zaigrao je za seniorsku reprezentaciju na Univerzijadi u Meksiku. U Moskvu, na Olimpijske igre 1980., putovalo je jedanaest igrača. Goran je bio prekobrojan, dvanaesti. Otpao je u posljednji trenutak. No zato s dubrovačkim Jugom nastavlja nizati trofeje. Godine 1981. uzeo je oba domaća natjecanja, prvenstvo i kup. Sljedeće sezone opet je prvak te standardni član A reprezentacije.
Zlato na Mediteranskim igrama u Casablanci 1983. bilo je uvod u „život na pobjedničkom postolju“. Sljedeće godine ponovno je zlatni, ali sad na najvećoj sceni – na Olimpijskim igrama u Los Angelesu 1984. Zatim osvaja srebro na Europskom prvenstvu u Sofiji 1985., pa zlato na Svjetskom prvenstvu u Madridu 1986. godine, u ludom finalu koje je završilo iza ponoći, koliko je produžetaka odigrano. Bio je kapetan svjetskih prvaka, a tu je bio kraj reprezentativnoj karijeri, budući da je napustio Jug te otišao u Italiju, u Salerno.
U ljeto 1994. uslijedio je povratak kući. Goran Sukno sjeo je u stolicu sportskog direktora Juga, u kojoj je ostavio silan trag. S njegovim ustoličenjem poklapa se i era novog uzdizanja Juga koja traje do danas. Te 1994. godine, tek dva mjeseca od Suknova povratka u Gruž, Jug je osvojio Kup Hrvatske, prvi trofej Dubrovčana u samostalnoj Hrvatskoj. Dvije godine potom osvojen je novi nacionalni kup, a od 2000. nema godine bez trofeja. Prvi put u svojoj povijesti Jug je osvojio tri trofeja u jednoj kalendarskoj godini (2001.). Pet godina kasnije (2006.) rade korak naprijed. Čak četiri nova trofeja su u Gružu. Dakako, ostvarenja su to perfektnih generacija igrača, klasnih zvijezda, briljantnih trenera, kao i rada cijele klupske uprave, ali Goran Sukno kao sportski direktor Juga bio je onaj ključni kamenčić u mozaiku, kormilar Jugova broda.
Međutim, značajna je i Goranova uloga u kasnu jesen 2004. i na nacionalnom vaterpolskom planu, kada je zajedno sa suigračima iz natjecateljskih dana (Bukić, Bebić, Roje…) uložio sve snage ne bi li se u Hrvatsku vratio Ratko Rudić, obnovio kult reprezentacije i počela graditi uspješna hrvatska vaterpolska priča na zdravim temeljima. U konačnici, dugi je niz godina bio i dopredsjednik Hrvatskog vaterpolskog saveza.
Goran Sukno bio je i sportaš grada Dubrovnika, dobitnik je Državne nagrade za sport „Dr. Franjo Bučar“, te nositelj više državnih odlikovanja.
Kao da ni to nije dovoljno, čak je i u privatnom životu Goran dao nemjerljiv doprinos – i opet vaterpolu. Obojica sinova, Ivan i Sandro Sukno, otisnuli su se u vaterpolske vode, u Jug dakako, a Sandro je izrastao u najboljeg vaterpolista svijeta, danas vrhunskog trenera.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....