Imam 82 godine, član sam Veslačkog kluba Trešnjevka i više od 60 godina sam u veslanju. Najstariji sam aktivni veslač u Hrvatskoj.
Priča nam to ponosno Marijan Kalan, u veslačkom kombinezonu, dok mu brk radosno poskakuje, a sunce se bori s vjetrom kako bi održalo temperaturu podnošljivom. I nakon uvodnog predstavljanja pojasnio nam je što to znači da je najstariji aktivni veslač:
- Znači da regatno treniram. Ne rekreativno dvaput tjedno, nego svakodnevno jer se pripremam za regate, u Hrvatskoj i inozemstvu. Svaki dan! Odnosno, kad je lošije vrijeme pet puta tjedno, a kad je lijepo i možemo na Jarun, onda i vikendom. I tako 60 godina...
I ne samo da je u tom ‘režimu‘ 60 godina, nego i nakon teških bolesti i životnih bitaka. Njegova priča doista zvuči nevjerojatno. Ili inspirativno, kako vam draže. U svakom slučaju, veslanje kotira kao jedan od fizički najzahtjevnijih sportova, gdje sportaši svoj organizam dovode do ekstremnih napora. I vrhunski veslači spadaju među tjelesno najspremnije sportaše.
- Imao sam ružne operacije i kažu da sam prirodni fenomen - otkriva Kalan pa pojašnjava:
- Godine 1965. dobio sam perforacije slijepog crijeva, prije 15 godina karcinom debelog crijeva, a prije tri godine karcinom pluća. Eto, liječnici govore da treba živjeti zdravo, a ja sam u životu popušio desetak cigareta, kao klinac, cijeli život treniram i svejedno dobijem tu bolest - uzdahnuo je pa otkrio:
- Dio pluća mi fali, odstranili su mi skoro pola! I još sam prije dvije godine imao plućnu emboliju.
Samo malo... Veslate svaki dan, a liječnici su vam odstranili pola pluća?!
- Da... Veslanje je zahtjevno, teško, i ovako doći do zraka mi nije lako kad mi fali dio pluća, a kamoli nakon veslačke utrke.
Pa kako uspijete?
- Naučio sam se, dišem na škrge - nasmijao se pa nastavio:
- Na kraće dionice mi je i teže veslati, više mi odgovaraju daljinske regate, dobijem više zraka. Na simulatoru mi je bilo jako teško, to je samo 500 metara, ali skoro sam odustao. A vani mogu i nakon neke daljinske utrke još valjda četiri kilometra odveslati.
Što vam kažu liječnici?
- Pa, brane mi, govore da ne bih smio. Ali imamo liječnički pregled dvaput godišnje i prođem ga. Da, znam da bih trebao prestati, ali ja sam ‘svoga tela gospodar‘! I kad osjetim da ne ide, stanem. Ali osjećam da ide.
Utrke su mu poseban motiv. I kamo god dođe, svi ga poznaju i dive mu se.
- Evo, sad sam odvezao šest kilometara i stojim, dišem... I guštam - priča nam nakon izlaska iz čamca.
Pa opet ubacuje dosjetku:
- Iako me neki uzmu u čamac samo kako bih im povisio prosjek godina pa uđu u višu kategoriju, sa starijima, gdje je lakše pobijediti, haha.
Jeste li se ikad uplašili da ćete morati prestati veslati?
- Jesam, bojao sam se, nakon bolesti. Govorili su mi "nemoj više". Nisam ih poslušao. Toliko volim veslanje, taj osjećaj sjedanja u čamac, svakog zaveslaja, pa i druženja nakon utrka da mi čak i liječnik sportske medicine u šali govori "Bolje da odeš u čamcu nego u krevetu". Kad stvarno neću moći, onda ću rekreativno nastaviti veslati, ali dok god mogu odvoziti utrku...
Uspomena je, dakako, mnogo. Gdje vam je bilo najupečatljivije veslati?
- Bilo je teško postati prvak Jugoslavije, nikad to nisam uspio, ali bio sam 1995. viceprvak Hrvatske u četvercu i osmercu. A sad, u veteranskim godinama, proživljavam drugu mladost i osvajam niz medalja. Inače sam vozio u samcu, sad mi je ljepše u društvu pa veslam u dvojcu na pariće, četvercu, osmercu..., mogu sve, kamo god me pozovu - fakinski se nasmijao.
Pa istaknuo na što je posebno ponosan:
- Cijene me sportaši, vole da sam među njima. Sinković mi kaže "Marjanček, vi ste meni uzor! Ako ću u tim godinama moći što vi možete..." Eto, što drugo reći kad ti najbolji na svijetu tako govori.
Tad mu je već i glas podrhtao...
- Bio sam i na raznim funkcijama u klubu, od tajnika do člana raznih komisija, i sad pomažem klubu koliko mogu i kada im zatreba. Ovo mi je druga mladost. Znam Sinkoviće još kao klince. Kad netko takav kaže da sam mu ja idol... Ne treba ti veći kompliment.
U ‘radnu obvezu‘ svakog veslača, osim nekoliko kilometara veslanja, ide i nošenje opreme. Čamac na rame i u vodu, pa nakon utrke čamac na rame i iz vode.
- Da, uredno nosim čamac, veslam, a i kada nisu uvjeti za veslati na otvorenom, cijelu zimu proveo sam u veslaonici. Iako baš ne volim simulator...
U travnju je nastupio na Prvenstvu Hrvatske. I vratio se, dakako, s medaljama.
- Osvojio sam zlato u osmercu i u dvojcu na pariće. Nakon toga veslao sam na regati u Budimpešti, četiri kilometra, i pobijedio neke osjetno mlađe veslače - ponosno priča, ali i priznaje:
- Nakon utrke nisam mogao izaći iz čamca. Osjećao sam se kao da su mi noge otkazale. Svi oko mene mislili su da ih zafrkavam, jer se volim šaliti, trebalo je malo da shvate da nije šala, da doista ne mogu, pa su mi uskočili pomoći. Baš mi je bilo naporno.
Ali liječnički je pregled prošao bez problema.
- I to ovaj novi, nakon što su promijenili zakon pa je pregled temeljitiji, skuplji i dozvola za bavljenje sportom vrijedi godinu dana. Mnogi mlađi nisu prošli, čak i jedan koji je 30 godina mlađi. A kod mene je bilo sve u redu. I spirometriju sam odradio, kapacitet pluća sasvim je zadovoljavajući - otkrio je.
A karijera ga je odvela na brojne atraktivne lokacije.
- U Limskom kanalu veslao sam nekad prvenstvene utrke bivše države, a sad u veteranskoj dobi opet vozim ondje. Ne znam gdje nisam veslao, a jedna od najljepših staza mi je u Klagenfurtu, na jezeru, sat i pol veslaš. Bio sam u Poljskoj, Beču, Budimpešti..., ali najljepše su mi naše regate: Metković, Zadar, Limski kanal, Pula, Rijeka...
Još si je postavio jedan cilj:
- Čekam medalju s Bleda sa Svjetskog prvenstva u rujnu, gdje je dobiju svi stariji od 80 godina, bez obzira na uspjeh. Čekam to i tad mogu u mirovinu. To je nekakva životna nagrada veslačima.
Iako...
- Iako neću mirovati ni tada.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....