Na XXV. Zimskim olimpijskim igrama u Milanu i Cortini d‘Ampezzo Hrvatsku je u jubilarnom desetom samostalnom nastupu predstavljalo 14 sportašica i sportaša u četiri sporta. U alpskom skijanju, najbrojnijem sportskom izaslanstvu (s tri ženske i tri muške kvote), hrvatski olimpijci bili su Zrinka Ljutić, Leona Popović i Pia Vučinić te Samuel Kolega, Istok Rodeš i Filip Zubčić. Predstavnici u nordijskoj inačici skijanja bili su Tena Hadžić, Ema Sobol i Marko Skender (skijaško trčanje). Hrvatske boje branilo je i troje biatlonaca: Matija Legović, Anika Kožica i Krešimir Crnković. Dvije predstavnice, Valentina Aščić i Katarina Burić imale su olimpijske nastupe u brzom klizanju na kratkim stazama.
Nažalost, „delegacija“ koja je u Italiji predstavljala hrvatske zimske sportove nije se proslavila posebno dobrim rezultatima, ali uvijek možemo reći - „važno je sudjelovati“.
Što je sve - osim, ovaj put, ne baš zapaženih rezultata - zajedničko svim spomenutim našim sportašima koji su na Igrama predstavljali „Lijepu našu“?
Nažalost, konstantni nedostatak financijskih sredstava, koja bi zadovoljila potrebe spremanja za vrhunske rezultate, a s tim u vezi i apsolutni manjak infrastrukturnih uvjeta koji do istih mogu dovesti. Velika većina, a zapravo svi naši sportaši koji su nastupili u Milanu i Cortini d‘Ampezzo, osuđeni su na improvizaciju i rad po principu „snađi se, druže“. Premda se HOO, kao krovna nacionalna sportska organizacija, svesrdno trudi omogućiti kakve-takve uvjete u situaciji u kojoj kronično nedostaju sponzori, kroz ne baš idealni sustav financiranja ipak su pokriveni troškovi nastupa najboljih sportaša na velikim natjecanjima, tako i na upravo završenim ZOI.
Dijelom se kroz taj sustav pokrivaju i ostali „troškovi“, ali je cijela priča jako daleko od idealne te se, bez obzira na generalno velike sportske uspjehe, većina sportaša u Hrvatskoj suočava s nemogućnošću profesionalnog bavljenja sportom kao primarnim izvorom prihoda. Bez podrške države i lokalnih zajednica, koje ipak ne izdvajaju onoliko koliko je potrebno za rastuće troškove, ni ovi minimalni uvjeti ne bi bili ispunjeni.
Kako je sport posljednjih desetljeća, nažalost, postao prvenstveno biznis, logično je da su nužna i enormna ulaganja koja u pravilu izostaju, osim u nogometu i još nekoliko vrhunskih profesionalnih sportskih disciplina. Uglavnom, većini sportaša teško je ili gotovo nemoguće osigurati egzistenciju, što u brojnim slučajevima dovodi do prestanka treniranja i bavljenja vrhunskim sportom.
Financijska nesigurnost ta je koja tjera sportaše na odustajanje ili potragu za drugim poslovima, čime se zapravo ograničava razvoj sporta. Iz tog razloga mnogi talentirani sportaši u potpunosti napuštaju sport ili pak odlaze u inozemstvo da bi nastavili karijeru u puno uređenijim sustavima, koji im omogućuju bolji razvoj i postizanje boljih rezultata. Tu je riječ o tzv. „odljevu mozgova“ u sportu.
Rijetke su iznimke nogomet, dijelom košarka, rukomet i vaterpolo, momčadski (ekipni) sportovi koji su u Hrvatskoj najpopularniji i samim time najuspješniji. U njima se sportašima ipak nude nešto bolji uvjeti, ali i u njima su profesionalizacija, a samim time i osiguravanje adekvatnih uvjeta, ograničeni i svedeni samo na najviše razine natjecanja, dok su ostali osuđeni na klasični amaterizam. Da ponovimo, iako Hrvatska, kao jako mala zemlja, postiže vrhunske rezultate, baza profesionalnih sportaša koji žive isključivo od sporta vrlo je mala.
Sportaši u manje komercijalnim disciplinama, kao što su borilački sportovi, gimnastika, streljaštvo... (zapravo većina pojedinačnih sportova), ovise o državi i lokalnim zajednicama (stipendijama i državnim nagradama), što nije dovoljno za dugoročnu sigurnost.
Sustav financiranja oslanja se na lokalne proračune i javne potrebe u sportu, a jedine svijetle točke su trajne naknade (tzv. sportske mirovine) za osvajače olimpijskih medalja i medalja sa SP-a, što je mjera kojom država pokušava ublažiti ovaj problem, premda ga uopće ne rješava, jer je i ona usmjerena samo na one najbolje, koji su ionako relativno zbrinuti nakon vrhunskih rezultata.
Financiranje sporta u Hrvatskoj temelji se na mješovitom modelu koji kombinira proračunska sredstva (državna i lokalna), prihode od igara na sreću te privatna ulaganja, koja su u potpunosti nedostatna. Iako je Vlada RH značajno povećala ulaganja (HOO je za 2025. raspolagao proračunom od 53,8 milijuna eura), a isto je napravljeno i na lokalnim razinama, sve je to i dalje kap u moru. Gradovi i županije i inače snose najveći teret bazičnog sporta te je, primjerice, Grad Zagreb za 2026. osigurao rekordnih 169 milijuna eura za sportsku infrastrukturu i programe.
Značajan dio javnog novca za sport dolazi od naknada koje plaćaju priređivači igara na sreću, pa se u 2025. iz ovog izvora u proračun slilo oko 388 milijuna eura. Dio tih sredstava raspoređuje se putem Uredbe o kriterijima za raspodjelu prihoda od igara na sreću za programe nacionalnih sportskih saveza i lokalni sport.
Nadalje, uvedene su nove porezne olakšice za privatni sektor da bi se potaknulo financiranje klubova, uvedene su važne izmjene u Zakonu o porezu na dobit te će ubuduće sponzorstva u cijelosti biti porezno priznati rashod. U kojoj će to mjeri popraviti uvjete za rad (treniranje) sportaša kao što su Tena Hadžić, Ema Sobol, Marko Skender, Matija Legović, Anika Kožica, Krešimir Crnković, Valentina Aščić, Katarina Burić?
Nimalo ili jako malo. Oni će i dalje ostati oslonjeni samo na nedovoljna proračunska sredstva. O snazi njihove ljubavi prema sportu kojim se bave i o pojedinačnim financijskim uvjetima njihovih obitelji ovisit će koliko će se dugo i koliko uspješno baviti sportom. Oni će i dalje tavoriti u anonimnosti kompletne javnosti iz koje će izlaziti samo u rijetkim trenucima kada nastupaju na globalnim natjecanjima, kao što su bile upravo završene ZOI.
Riječi Valentine Aščić, koja je na Igrama nosila hrvatsku zastavu, tu su znakovite, a slično se odnosi i na sve njezine kolege:
- Obitelj je moja najveća podrška, roditelji koji od samih početaka sufinanciraju svu opremu i odlaske na natjecanja, mlađe sestre i mlađa braća kao najveći navijači. Tu je i dečko Ivan Martinić, koji je također reprezentativac u brzom klizanju, zna puno o ovome sportu i puno pomaže. Zimski su sportovi tu još u goroj poziciji od ostalih, primjerenijih našem podneblju. Tena, Ema, Marko, Matija, Anika, Krešimir, Valentina, Katarina... u Hrvatskoj nemaju ni jednu ozbiljnu skijašku stazu, biatlonski „poligon“ ili klizačku pistu...
„With a Little Help from My Friends“, napisali su i pjevali davno Lennon i McCartney. Na tom su tragu i mali sportovi u Hrvatskoj, nažalost...
Dok je tome tako i dok je sve bazirano na entuzijazmu i svojevrsnom „ludilu“ pojedinaca i njihovih obitelji koje ih podržavaju, boljitka na sportskom planu neće biti. Oni će i dalje paralelno trenirati i studirati ili trenirati i raditi neki drugi posao. Čistu financijsku dobit od rezultata u „malim sportovima“ kojima se bave nikad neće doživjeti. Niti osiguranu budućnost, naravno...
Janica i Ivica Kostelić ostat će zauvijek samo iznimke koje potvrđuju pravilo...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....