Mjesec i pol dana nakon što je krenuo rat u Sarajevu, u drugoj polovici svibnja 1992., rodio se, kasnije će se ispostaviti, najbolji tenisač BiH. Maleni Damir Džumhur, međutim, odmah je napustio Sarajevo, u kojem je ostao otac Nerfid, kojega će kasnije Damir vidjeti tek kad mu bude godina dana. Kako je tata bio teniski zaljubljenik, već je 1994. vodio školu tenisa, a tu je krenuo, čim je mogao uhvatiti reket u ruke, i sin Damir.
Bilo je to vrijeme u kojem je Sarajevo živjelo postratno razdoblje, ali Damir je vrijedno trenirao, a kad mu je bilo 14 godina, imao je i zapaženu ulogu u jednom od najboljih postratnih filmova s ovih prostora, Grbavici Jasmile Žbanić.
No, juniorski dani bili su obećavajući i Džumhur je ubrzo postao dio Toura, ali i Grand Slam turnira. Na jednom od tih prvih nastupa na velikoj pozornici uhvatio sam meč koji je igrao protiv Rogera Federera, uz prijenos komentatora iz susjedstva. Federer je dobio jedan poen nakon što je lopta udarila u vrh mrežice i neobranjivo se spustila na Džumhurov dio terena, a komentator je lansirao nezaboravne rečenice: "Švajcarac je imao sreće. Što i nije čudno, jer da nije imao sreće, rodio bi se u Bosni, a ne u Švajcarskoj."
Damir Džumhur je, pak, naznačio ozbiljne stvari 2017. godine, kad je osvojio St. Petersburg i Moskvu, a godinu dana kasnije upisao i svoj ranking karijere, jer je tada bio 23. tenisač svijeta nakon osvajanja svog posljednjeg ATP turnira, Antalye.
I od tada do danas, Džumhur se drži pozicije unutar sto najboljih, vreba neki dobar rezultat, kao što se dogodilo lani s polufinalom Umaga. Kao što se to ponovilo i ove godine.
Pritom je za tako što morao srušiti rekord turnira koji postoji od 1990. godine, jer nitko nikada nije odigrao duži meč od onoga što su ponudili u četvrtfinalu Damir Džumhur i Matteo Arnaldi. Odigrali su tri tie-breaka, bili su na terenu službeno tri sata i 42 minute, nakon kojih je BiH tenisač, uz oduševljenje na tribinama Stadiona Gorana Ivaniševića, slavodobitno podigao ruke u zrak.
- Evo, ušli smo u povijest. Bar nešto. I neka sam pobijedio, jer da sam izgubio, ne bi mi to nešto pretjerano značilo. Nevjerojatan meč je to bio s obje strane. I ne mogu si zamjeriti što nisam okončao posao u drugom setu, kad sam imao set i 5:3. Čak ne mogu reći da sam bio pod pritiskom, slično je bilo i protiv Davidovicha Fokine na Roland Garrosu. Tada je čovjek opalio 15 winnera, nisam tu mogao ništa. Teško je kad igraš protiv čovjeka, kakav je sad Arnaldi, koji je mlađi od mene, fizički je bolji od mene jer je mlađi, iako sam i ja dobar, ali opet, on je bio u polufinalu Roland Garrosa, bio je tamo sto sati na terenu dok je dolazio do polufinala. I zna sve. Ali, dobar sam bio. I pomogao je Umag, neke stvari koje me inače prate, u Umagu su drugačije, ugođaj je sjajan, volim ovdje igrati - ispričao je u dahu Džumhur.
I, onda je otkrio...
- Nakon dugog vremena sam uživao u meču. U posljednje vrijeme sam, iskreno, razmišljao da na kraju sezone završim karijeru.
Ali, kod 6:5 u trećem setu, na izmjeni, sa zvučnika je krenuo Halid. I dok se "poljem širio miris ljiljana" i dok se pokojni pjevač spremao "umrijeti dušu na tvojim rukama", podiglo se nešto zemljaka na tribinama, a Damir Džumhur, iako je tada već patio na terenu tri i pol sata, počeo je uzbuđeno pljeskati u ritmu omiljene melodije i još dražih stihova...
- Naježio sam se. Evo, i sad sam se naježio. Ali, to je tako. Prvi put da mi se nešto ovako dogodilo na meču. I ta je pjesma nekako obilježila ovo ljeto, nastup reprezentacije BiH na SP-u. Ona scena iz Los Angelesa, gdje je gotovo cijeli stadion ispunjen našim navijačima pjevao tu pjesmu, to je nešto nevjerojatno. BiH je mala država koja nema mnogo uspjeha u sportu i svaki uspjeh je za nas velika stvar. Treba to podržati. A Halid Bešlić je obilježio generacije i generacije. Bio je veliki čovjek, veliki muzičar i ne znam nikoga da je ikada o njemu kazao ijednu lošu riječ. Njegova ostavština je velika i kada netko ode s ovoga svijeta, a o njemu se priča na ovaj način, onda je to dokaz koliko je uspio. I morao sam se naježiti, jer Halid je netko koga sam poznavao i osobno, čovjek je to koji je puno dao i muzici, ali i BiH. Nasmijao sam se i pjevao, bio bih valjda smrknut kod 6:5 u trećem setu, a ovo me je stvarno oraspoložilo i dalo mi dodatne motive za završiti meč - opet će u dahu Džumhur, već debelo shrvan emocijama.
Koje su doslovno pukle, pa je tu bilo i suza, kad ga je dočekalo posljednje pitanje. Pitanje o najboljoj mogućoj čestitci nakon pobjede, kad mu se u zagrljaju našao sin Luka...
- Imamo poseban odnos. Uvijek sam govorio kako bih volio da igram tenis dovoljno dugo da me može dijete gledati. I to je nešto najljepše što mi se dogodilo u životu. Znam koliko smo povezani, koliko je on vezan za mene i ja za njega. Iskreno, u nekim sam trenucima od toliko nervoze poželio i da nije ovdje, da me ne gleda kako sam nervozan. Ali, da dođe, da vidi taj zadnji poen, da osjeti tu pobjedu. To je nešto najljepše. Nema prilike da putujem stalno s njim, ali ovo je nešto najljepše...
I tu se Damir Džumhur posve slomio, rasplakao se. I svojom emocijom kupio i sve nas.
A to što je planirao kraj karijere? Ma kakav kraj karijere, nitko se ne oprašta nakon što u tri tie-breaka sruši polufinalista Roland Garrosa. S Halidom ili bez njega. Ali, svakako sa sinom Lukom...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....