Kad je prije 36 godina prvi put kročio u Umag, a bilo je to rano proljeće 1990., Goranu Ivaniševiću bilo je nepunih 19 godina. Samo pola sata prije nego što će Damir Džumhur i Daniel Merida zaigrati za naslov novog umaškog pobjednika, Goran Ivanišević je sjedio ispred novinara u utrobi stadiona koji se sada zove - Goran Ivanišević.
Vratio je film na početku baš na te dane, otprije 36 godina...
- Iskreno, znam da nisam čuo za ovaj turnir, niti sam htio doći. U isto se vrijeme igrao Rim, željeli smo biti tamo. Međutim, ATP nas je tada transferirao ne našom voljom u Umag. Na kraju mi je bilo drago da je tako ispalo, jest da sam izgubio od Prpića to prvo finale, ali ostala je neka posebna priča. Nisam tada imao neku posebnu sliku o tom turniru i svakako nisam mogao pojmiti u što će on izrasti. Taj prvi put bio je i moj jedini put da sam igrao Umag, a danas ni sam ne znam zašto je to bilo tako. Kao, bio sam u to vrijeme u Americi, a nikada niti jednom tom turniru u Americi ususret US Openu nisam odigrao dobro. Ne, nisam imao nikakvu predodžbu kako bi to moglo izgledati tridesetak godina kasnije...
Sad mu je na turniru, u parovima, zaigrao i sin Emanuel. Koji je tinejdžer, kao što je to nekada bio Goran...
- Bilo je u ono moje vrijeme nekako tužnije, bilo je rano proljeće, neko loše vrijeme. Sada je ovo ozbiljan event, puno je to više od samog turnira. Stadion je pun tko god da igra i ovo je postao jedan od omiljenih turnira u ATP kalendaru. Ljeto je, totalno je drugačiji moving...
Možda smo svi skupa malo nerealni. Nekada se trebamo zapitati - tko smo mi? Englezi više troše na lopte nego mi na igrače i trenere.
Usput, sin Emanuel odlazi u SAD na sveučilište, izbor je pao na Wake Forest...
- Bili smo 12 dana u SAD-u, nas dvojica skupa, i bilo je to jednih od boljih 12 dana u životu. Posjetili smo pet sveučilišta, ja sam bio uz njega, a on je birao. I super mi je drago da je to bilo tako. Uvjeti su savršeni, nevjerojatne su tu mogućnosti, treneri. Ja sam mu odmah rekao da će birati on, da ja ne budem kriv. Wake Forest je za tenis sjajan, imaju odličnu povijest, puno je tu bilo velikih imena. U posljednje tri, četiri godine jako puno igrača dolazi iz sveučilišne karijere i to su sve ozbiljni igrači. Preponosan sam kao otac da je on sam to izabrao, da je zavrijedio stipendiju i sasvim sam siguran da će se vratiti kao bolji čovjek. Sad, hoće li biti igrač, to ćemo vidjeti, ali sigurno će naučiti puno toga i ja sam jako ponosan.
Nekako s Emanuelom završava priča o nekim teniskim nadama. Naznačuje se rupa, nema naših igrača na juniorskim Grand Slamovima?
- Možda smo svi skupa i malo nerealni. Nekada se trebamo zapitati tko smo to mi? Ima nas tri i pol milijuna, Englezi troše više na lopte nego mi na igrače i trenere. I stalno se netko pojavi, a kad se dogodi mala rupa, očajavamo. Nije to baš tako, evo, imamo Petru Marčinko, tu je i dalje Donna, tu je i Ružić. Dino Prižmić se jako dobro razvija i bit će odličan igrač, a Luka Mikrut bi već sada bio u Top 100 da se nije ozljeđivao. I imamo neke klince od 12, 14 godina koji dolaze. Teško je imati stalno nove Čiliće, Ančiće, Ljubičiće...
Sebe nije spomenuo, ali jasno je što je htio reći...
- Sve je to do toga koliko se ulaže. Mi nemamo teniski centar, mi smo i dalje u tenisu oslonjeni na roditeljske projekte. Nije to puno različito od mog vremena, kreće se prema naprijed, ali puževim koracima, ili preciznije, kao da smo u puža stavili neki motor. Glupasto, ali tradicija je tu i uvijek će tu isplivati neki igrač, imat će tu pomoć Saveza...
Jesmo li nerealni u percepciji nogometnog SP-a?
- Mi smo nezahvalna nacija. Zaboravljamo da i drugi ulažu, da su i drugi talentirani, da igraju, nismo tu samo mi. Mi se kao iznenadimo kad vidimo da mogu i drugi. Evo, naši nogometaši naviknu da su drugi i treći na svijetu na dva SP-a uzastopno, u međuvremenu se kvalificiraju za sva natjecanja, budu drugi u Ligi nacija. I da, izgubimo od tog Portugala, od kojega se uvijek može izgubiti. Ovaj put zbog gela i kose, iako ne bih tu ulazio u teorije zavjere, ali da je to na kraju bilo malo čudno, jest, bilo je. Mi smo tu, blizu najboljih. Imamo taj naboj, postoji taj naš DNA, taj kult koji je ostao. Malo moramo biti umjereniji i veseliti se malim stvarima da bi se jednom dogodile i one velike.
Kako će biti u finalu u nedjelju?
- Navijam za Messija, a volio bih da dobije Španjolska. Dobro je da je tako, jer što god se dogodilo, neće mi biti krivo. Messi je čudo, 39 godina ima, a igra onako, čista poezija...
Da Goran Ivanišević nije imao ozbiljnih problema s ozljedom, možda bi i on trajao dugo. Kako uopće gleda na te velikane koji diraju četrdesetu, poput Messija, LeBrona Jamesa, Luke Modrića, Ronalda, pa i onoga kojemu je bio trener i koji dolazi iz njegovog sporta, na Novaka Đokovića?
- Čudesno, to su genijalci, nema ih puno. Ulažu puno, paze na sebe, paze na svaki detalj. Evo, Novak pazi na raspored igranja i na kraju pitanje je samo koliko će imati volje.
Poznavajući Novaka, on je u stanju izgurati do Igara u Los Angelesu. Dils je jedan od najvećih talenata, on je baš tip igrača s kakvim sam želio raditi
LeBron James je na kraju sezone kazao kako će igrati ako će shvatiti da je još uvijek zaljubljen u proces, u treninge, a ne u rezultat. Mora i dalje voljeti trenirati da bi igrao...
- Razlika je tu, jer LeBron ima još četvoricu uza sebe, Messi desetoricu. Novak mora sam sebe gurati, probijati limite, dolaziti na treninge i opet prolaziti kroz udarce koje je opalio osamdeset milijardi puta. I ponekad se mora postaviti pitanje, "koji mi to k.... treba". Opet te vuče, znaš da možeš, ali, kažem, lakše je u kolektivnom sportu.
Koliko će još trajati Novak Đoković?
- On govori kako će igrati do Igara u Los Angelesu, a tu govorimo o dvije godine. Iskreno, poznavajući ga, on je to u stanju izgurati s rasporedom u kojemu igra, s glavom koja je nevjerojatna, posebna. Moguće je. Na koncu, on je i danas odmah iza Sinnera, Alcaraza i Zvereva, ili, možemo i tako, njih četvorica su iznad svih ostalih, pa zašto ne?
A gdje je tu Goranov pulen, Arthur Fils?
- Super sam zadovoljan, on je baš tip igrača s kakvim sam želio raditi. Mlad je, jedan je od najvećih talenata, netko u čijoj se igri može uživati, atraktivan je, moćan. Šteta što je u trenutku kad je bio u formi imao probleme s ozljedama. Našli smo prave ljude koji to rješavaju. Odigrao je Wimbledon, moglo je to biti i bolje, ali bilo je super da je uopće igrao. Mislim da je do kraja godine sposoban ući u Top 10, a on je sigurno igrač za Top 5. Samo da bude zdrav.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....