Ana Marija Žužul, glumica: Tri mjeseca sam spavala u trenirci. Nisam mogla zaspati u mraku
Najgori dio svega je neizvjesnost, da ne možeš predvidjeti kada će se dogoditi - novi potres se može dogoditi uvijek. To mi je u ovih pola godine bio najveći strah. Od šest popodne bi me lovila anksioznost jer idem spavati. U tom periodu bih često bila na internetu, gledala na Youtubeu videoklipove o potresima, čitala intervjue sa seizmolozima, proučavala razne alternativne metode pokušaja da se potres predvidi. Počela sam intenzivno istraživati potrese. Učlanila sam se u sve moguće grupe o potresima i pročitala brojne članke. Tražim neku kontrolu u tome, pokušaj da znam što će se dogoditi, način da se pretpostave potresi, kako funkcionira Mercallijeva ljestvica, kako Richterova. Negdje sam pročitala da je najjači potres koji uopće može biti u Zagrebu 6.6, a to bi bilo puno jače od ovog. Tražila sam kontrolu u svim tim informacijama, a pronašla sam samo veći strah. Neizvjesnost i gubitak kontrole najviše straši svakog čovjeka.
Jer kad se dogodio, bila sam u potpunom mraku, i sve se počelo tresti, ljuljati. Mislila sam da je san. A onda da je apokalipsa, bomba, smak svijeta. Veliki dio straha je bio to da ne znam što se događa, a zvuk je bio jako glasan. Mislila sam da ću u tom trenutku umrijeti i da će se sve srušiti. Odmah nakon toga je bila dilema; izaći ili ne? Što se radi kada potres završi, je li uopće završio ili dolazi novi, još jači? Najgore je bilo prva dva sata nakon potresa jer sam ga provela u iščekivanju i strahu od novog, puno razornijeg. Prije potresa nisam mogla zaspati ako sve nije zamračeno, a dugo nakon potresa nisam mogla spavati bez svjetla. Bilo mi je teško uopće zaspati nekoliko mjeseci, jer sam se bojala da me potres opet ne probudi kao tog jutra. Nekoliko mjeseci sam imala kofer s vodom, toplom odjećom, kruhom i rezervnim punjačem u autu, ali i još jednu kod izlaza iz kuće. Spavala sam u trenirci i čarapama tri mjeseca. Kao svaki strah, traje. Treba proći vrijeme da se zaboravi i treba proći dovoljno noći da se potres ne dogodi kako bi se steklo povjerenje i neku sigurnost. Kad odem iz Zagreba, sretna sam jer ne moram biti ovdje ako se dogodi potres. U Zagrebu još osjećam stres i napetost i očekivanje novog potresa. Svjesna sam da ćemo posljedice potresa u ožujku tek vidjeti. Materijalne posljedice za neke ljude će ostati. Pitam se hoće li se sve uspjeti zaista obnoviti kako bi sljedeći put spremni dočekali potres. Može li se to uopće?
Vesna Mimica, koregrafkinja: Sve je spremno za brzi izlazak iz kuće, torba je još uvijek spakirana
Ima nešto u instinktu. Probudila sam se sekundu prije samog potresa zbog zvuka koji mi je bio sasvim nepoznat i izgledalo je kao da se nešto ruši oko mene. Izletjela sam iz kreveta u svojoj zelenoj piđamici sa sovama koje svijetle u mraku i u sekundi bila u tenisicama lupajući na susjedina vrata. Starija je žena pa sam je htjela probuditi. Ona je, naravno, odavno bila budna. Dok sam ja vikala da se spremi i izađe, potres je prošao.
Dan poslije sam vidjela razmjere štete koja nije bila velika. Počela sam opsesivno čistiti i instinktivno se pripremati za neki drugi potres. Sve sam očistila, spremila na mjesto. Od tog trenutka do danas opsesivno ponavljam istu radnju. Sve je spremno za brzi izlazak, stan je djelomično saniran, torba je još i sad spakirana.
U svjesnom stanju znam da se sve ovo može ponoviti strašnije i jače, isto tako ne mora nikada, bar za mog života.
Potres je totalni gubitak kontrole. Naravno da u tom trenutku pročitate sve o potresim. Sami počinjete donositi neke procjene koje za vas nisu najbolje…ali takav je trenutak.
Tada su mi kroz glavu prošle dvije misli.
Ovo je sve što imam. Ako se sruši kuća, nemam gdje biti. Ne postoji osiguranje koje bi vam to nadoknadilo.
Ako me zatrpa šuta ili mi polica padne na glavu, hoću li umrijeti odmah ili ću čuti glasove ljudi koji traže unesrećene, a neću ih moći dozvati.
Kažu psiholozi da se PTSP nakon nekog događaja razvije u četiri do sedam tjedana. Moj se razvio i traje. Iako, radim normalno, možda sam malo popustila i ne pakiram stvari svaki dan za “brzi izlaz”, a i vratila sam se u spavaću sobu. To je veliki uspjeh.
Ipak, potres je promijenio moje gledanje na svakodnevicu. Bilo što se može dogoditi. Bilo kako možeš stradati. Uvijek ostati bez svega. I iako znam da je realno očekivati razne nedaće, ne samo potres, on mi je nekako najveća prijetnja.
Nakon prvog šoka organizirala sam život. Bio je lockdown i lunjala sam okolo romobilom. To mi je pomoglo da udišem zrak. Punih mjesec dana sam spavala na dvosjedu totalno spremna za bijeg. Na mojem ruksaku je i danas zviždaljka. To mi je davno preporučila jedna naša starija glumica, Đurđica Dević. “Fućkaljku” moraš uvijek nositi sa sobom jer glasnim fućkanjem odbijaš napadača, a u potresu te čuju oni koji te traže pod ruševinama. Nisam je nikada pitala je li se sve to njoj dogodilo. Ne znam ni zašto sam samo to zapamtila od svakojakih divnih priča koje mi je ispričala. Ali znam sigurno da će “fućkaljka” uvijek biti na mom ruksaku.
Vladimir Šagadin, ilustrator i urednik: Paničarim i izbezumljujem se. Djeca me smiruju... Zakazao sam.
Ja sam bio potpuno van sebe i izbezumljen preko svake mjere u onu prokletu nedjelju, u zoru. Zatreslo je jednom, a ubrzo i drugi put.
Obitelj i ja smo odmah napustili kuću i izašli na ulicu, a prva stvar na umu je bila nazvati mamu. Jer vidite... tu se stvari malo kompliciraju. Naime, moja je familija iz Banje Luke i u Zagreb smo se doselili ratne ’92. Roditelji i rodbina doživjeli su onaj strašni potres 1969. i odrastao sam uz priče starijih o njemu i strahotama koje je prouzročio.
Mama je bila zatrpana u Gospodskoj ulici i na nju je pao onaj šiljati krov od pivnice koji je svatko zamijetio ako je jednom prošao tom glavnom “šetačkom” ulicom u Banjoj Luci. Ostala je zatrpana u ruševinama, doživjela kliničku smrt, ali je srećom spašena. Otac je pričao o šatorskim naseljima i danima koji su uslijedili nakon velikog potresa, a poznata je priča da je godinu poslije djed Ukrajinac preminuo nepovratno načetog srca upravo zbog jakog zemljotresa. Dakle, odrastao sam okružen takvim pričama, a obiteljski karakter se gradi upravo kroz traume. Osobno sam doživio i jaki zemljotres 1981. i pamtim da je bila noć i da smo svi bili na ulici. I da su nas djecu, kao i žene, odmah ujutro potrpali u auto i poslali babi u Hercegovinu.
I usprkos svim tim pričama, interesantno je da se nikad ne mogu naviknuti na potres. Dapače, tek u ovom razdoblju sam postao svjestan koliko je tjeskobe u meni naraslo u proteklih pola godine. Jer, hajde, ljudi različito reagiraju na takve stvari, ali s vremenom mi je postalo čudno zašto mahinalno mjerim puls na vratu osluškujući lupanje srca, a i djeca me redovito smiruju nakon manjih trešnji tla koje su uslijedile. Trebalo mi je neko vrijeme da shvatim.
Naprosto, mene potres izbija iz cipela, više nego što bih želio i više nego što si kao roditelj mogu priuštiti.
Najveći problem mi je bio što su se prilike tako posložile da sam s obitelji sve vrijeme bio u kući, u gornjoj Dubravi, na katu i da se nekoliko tjedana nismo odvajali jedni od drugih, pokušavajući uspostaviti sigurnost. Nije trebalo puno da posumnjam u vlastitu roditeljsku sposobnost. Zaboga, od svih u kući, ja najviše paničarim i izbezumljujem se. Čak je i pas smireniji. Zakazao sam.
Početkom lipnja počeo sam se osjećati anksiozno, depresivno i nekreativno. Dakle, nešto na što nisam navikao. I tek tamo krajem srpnja, na trajektu koji me vozio na otok Vis, u trenucima kad sam zaplakao na prvi prizor mog najdražeg otoka, shvatio sam koliko me je opteretio prokleti potres.
Koliko je u meni nabujalo tjeskobe.
Osjećam da taj strah polako blijedi iako nije sasvim prošao. Po svoj prilici, zaboravit ću na njega u dogledno vrijeme. Raspakirati onu torbu s “najnužnijim potrepštinama, odjećom i dokumentima”. Onu bocu rakije s terase, “za prvu pomoć”, opet unijeti u kuću, u šank, gdje joj je mjesto.
Suzana Krhen, grafičarka: U par sekundi ostali smo bez svega. Moj sin i ja, beskućnici
Moja kuća, tu u Markuševcu, pukla je popola. Školski. Tako su mi rekli statičari. Nisam odmah shvatila što se zapravo dogodilo. Kad je počelo tresti, vidjela sam kako se stvaraju crte po zidu, kako pada žbuka. Istrčala sam van i počela dozivati sina. Ja živim u prizemlju, on u tavanskom stanu. Nije se spuštao. Noć prije je kasno došao s posla. Mislila sam da ne čuje. Nisam bila pri sebi. Stisnuli su me susjed Krešo i njegova žena. Nekoliko minuta kasnije Karlo je izašao bos, samo u boksericama, i sav u šoku vikao: “Mama, više nemam stan”. Zagrlila sam ga: ne govori gluposti.
Kad smo nekoliko minuta kasnije vidjeli u kakvom je stanju naša kuća, bili smo sretni što smo uopće živi. Od naše kuće ostale su ruševine. Cijeli taj dan sa susjedima smo zbrajali štetu i tješili jedni druge. Predvečer me moj sin zagrlio i rekao: “Mama, a di bumo mi spavali? U autu?” Počela sam plakati. Tek sam tada shvatila: pa mi smo beskućnici.
Od 22. ožujka nas dvoje se seljakamo. Hvala Bogu na divnim susjedima i prijateljima koji su nam pomagali. Bili smo nekoliko dana kod mog bratića, potom nekoliko mjeseci kod kuma, neko vrijeme na Cvjetnom. No, ipak smo se vratili. Kuću nismo imali, ali u međuvremenu su nam dovezli kontejnere. Susjedi su mi prije par tjedana pomogli da uredim garažu, koja jedina nije stradala u potresu. Uredila sam sobicu, kupaonicu i kuhinju. Bar nisam na ulici. Tu spavam s roditeljima. I moji starci su izgubili svoj stan, samo nekoliko kilometara dalje od nas. Tata ima 81, mama 78. Nemaju gdje. Prestrašeni. Izbezumljeni. Karlo spava u kontejneru. A samo mjesec dana prije potresa uredio je stan. Digao je kredit od 100.000 kuna na deset godina. Za Uskrs smo kod njega trebali imati prvi zajednički svečani ručak. Sad nema ništa. Ništa. A tko te šta pita? Kredit moraš platiti. Cijeli naš život nestao je u nekoliko sekundi. Ponekad još uvijek ne vjerujem. Izađem van i pogledam kuću. Srce me stegne. Tu sam živjela 34 godine, tu sam muža sahranila.
I stalno trese. Ne prestaje.
Svaki novi potres je novi šok. Poludjet ćemo. Meni je doktor propisao tablete za smirenje. Pomažu mi. Srce mi počne lupati, imam pritisak u prsima. Navečer ih popijem, moram, jer inače ne bih mogla funkcionirati. A znate gdje radim? U Muzeju za umjetnost i obrt. I moj muzej je strašno stradao, pa vidjeli ste. Strašno.
Svašta sam prošla u životu, a ni moj Karlo nije neki strašljivac. Ali, evo, prošle nedjelje, kad je bio onaj u pola dvanaest... On je bio u kontejneru, ja sam spavala u garaži. Prestrašilo me Karlovo vikanje: “Mama, mama! Izlazi!” Tresao se sav. “To je bio tako odvratan zvuk, krov je počeo škripati. Mama, mislio sam da će te zatrpati.”
Maja Kljajić, fotografkinja: U centru se više ne osjećam sigurno, morat ću ga napustiti
Uglavnom spavam, ali se ipak često pitam: što ako? Moj PTSP seže u ljeto 2017. Kvarner, tridesetak potresa, spavanje u vrtu, otprilike sve ovo što je Zagreb proživio sada. Tada nisam spavala u sobi danima, nego pod vedrim nebom, pa sam molila Boga da ne padne kiša. Jedino tako sam barem malo sklopila oči znajući da sam “safe”. Vođena iskustvom tog ljeta, 22. ožujka sam potres dočekala u sekundi spremna. Zapažanje - procesuiranje - akcija... U automatizmu sam odmah pronašla put do sigurnog mjesta. Svejedno, zašto se toliko bojim iako sam bila spremna za potres? Potpun osjećaj bespomoćnosti, jadna i malena ispod tog nosivog zida i samo se nadaš da podrhtavanje što prije prestane kako bi mogla što prije izletjeti iz zgrade.
Najteži trenuci ovakvog iskustva su potpuni gubitak kontrole koji neke ljude paralizira, a neki se u takvim kriznim situacijama dodatno aktiviraju. Bogu hvala, ja sam ova druga skupina. To je bio prvi šok. Dozivala sam pse koji su uznemireni donekle shvaćali da se nešto događa, ali jednostvno, zato što su psi, nisu mogli racionalizirati situaciju dokraja pa nisu dolazili na moj poziv da dođu uz mene na sigurno. Stojiš tamo i pitaš se: Koliko može ovo gdje sam uopće biti sigurno, kad ne znam što će se dogoditi u sljedećoj sekundi?! Skočili su i ostali stajati na krevetu, a nadala sam se samo da se neće ništa urušiti na njih. Drugi šok sam doživjela kad sam pogledala kroz prozor u dvorište nakon što je prestalo tresti: naime, nisam vidjela ništa. Bila sam u bež oblaku poput onih u pustinjskoj oluji i u tom trenutku, iako sam znala da je bilo urušavanja zbog količine lebdeće prašine, pojma nisam imala što je i koliko toga nastradalo. I danas prilikom svake trešnje osjećam strah.
Kad sam pobjegla iz Zagreba, nisam imala torbu za bijeg. Zgrabila sam samo četiri najbitnije stvari i dokumente. U tom je trenutku jedini cilj bio spasiti živu glavu i u toj emociji ostavljaš sve što je materijalno, a što ti zapravo uopće ne može dati neku sigurnost. Sada, kao i većina Zagrepčana, torbu za bijeg imam spremnu na hodniku. Ne mogu zamisliti život u neboderu ili višem katu iako znam da su takve zgrade novije gradnje vjerojatno sigurnije od mog starogradskog stana koji sam do potresa obožavala. Sad ozbiljno razmišljam o preseljenju iz centra. Taj potres mi je nekako odrezao emocionalnu povezanost s ovim dijelom grada. Volim ga, ja sam dijete iz Lenucijeve potkove, ali ne osjećam se sigurno, a to je razlog zašto ga mogu napustiti. Najbolje se osjećam kad sam na otvorenom i na moru. Puno je više otvorenog prostora. Što za bijeg iz kuće, što zbog toga što je more - more. Iako, čim sam nakon potresa stigla na Kvarner, lupilo je i ovdje. Kao da me prate...
Biserka Tkalčec, doktorica znanosti: Stalno osjećam tjeskobu, svaki drhtaj tla me izbezumi
Kad sam prvu noć nakon dva i pol mjeseca izbivanja spavala u stanu, bila sam strašno uznemirena. Moja podsvjest je onu tutnjavu zabilježila. U noći sam čula neki zvuk. Ne mogu opisati kakvu sam stravu osjetila. Racionalno znam da sad nije potres, ali ne mogu nikako suzbiti taj osjećaj. Kao da mi iz utrobe ide strašna nelagoda i tjeskoba. Kasnije sam otkrila da to turiraju motori na početku moje ulice. Ja ne bih rekla da stalno živim u strahu, ali bilo koji povod me izbezumi.
Razmišljala sam o potresu i prije tog nesretnog 22. ožujka. Još 2008. godine osigurala sam svoj stan od potresa. Ne sjećam se zašto, ali nešto me je očito potaknulo.
Mi znamo da živimo na trusnom području. Nije bilo pitanje hoće li biti ili ne, bilo je jasno da hoće, samo nije bilo jasno kada. Potres je počeo dok sam bila u dubokom snu. Nisam se tad pretjerano preplašila. Ja sam inače noćna ptica i legla sam tek u 4 ujutro. Nisam čula onu tutnjavu koja je sve prestravila. Digla sam se na noge, upalila svjetlo. Vidjela sam da je luster razbijen, neki prozori su bili razbijeni, zidovi popucali. Kćeri su me odmah nazvale i rekle mi da se obučem i odem brzo van.
Jedina misao mi je bila da moram doći na Tomislavac, koji je, znala sam to, zbirno mjesto za moj dio grada.
To sam pročitala na letku o potresu koji su nam poslali nekoliko godina prije. Možda zvuči čudno, ali ja sam kraj sebe na krevetu imala godinama spremljenu fućkalicu; ako te zatrpa, da te mogu čuti. Dugo sam imala i flašu vode, ali kako je puno godina prošlo, vodu sam potrošila za zalijevanje cvijeća.
Taj dan otišla sam živjeti kod starije kćeri. Savjetovali su mi da bi bilo bolje da dva-tri mjeseca ne budem u stanu jer je tad najveća vjerojatnost da se desi jači potres.
Kada sam se vratila u svoj stan, pomislila sam si: Majko moja, 74 godine imam, ušla sam u jesen života, vidim se s prijateljicama, idem na koncerte, mirno živim. Nije mi bilo ni na kraj pameti da ću se u ovim godinama morati upuštati u građevinske radove.
I nakon pola godine osjećam u sebi neku tjeskobu. Normalno živim, idem van, ali svejedno, mislim da imam PTSP.
Već nakon dva-tri dana od potresa shvatila sam da nema apsolutno nikakvog scenarija, da nema nikakvog hodograma, plana što koja služba treba raditi. Da je bio još jači potres, da je bilo mrtvih, mislim da bi to bilo strašno. To je mene zapravo još više bacilo u depresiju.
Na televiziji sve kao da je brzo zaboravljeno. Svi su samo drvili po koroni, non-stop korona stožer, a o potresu ni a ni b. Pomogla mi je grupa na Facebooku u kojoj su se okupili građani koji su doživjeli slično kao i ja. Novi potres? Nadam se da se ipak neće dogoditi. Ali to nitko ne zna.