Gibonni doslovce od rođenja živi s glazbom, a tijekom karijere promijenio je niz različitih glazbenih stilova, no godine na samom vrhu domaće estrade nisu ni najmanje umanjile “dobar vjetar u leđa” koji glazbenik ima na svakom novom albumu. Iznimka nije ni “Toleranca”, na kojoj je pjevač radio pune četiri godine. Recept za živopisne tekstove koji klize iz njegova pera je, kaže Gibonni, njegova moć uživljavanja u priče njemu bliskih ljudi i sposobnost da ih osjeti na vlastitoj koži.
• ‘Toleranca’ je nastajala prilično dugo. Na što ste potrošili najviše vremena?
- Kad mi je izašao posljednji album, to te ponese i dobiješ zalet za napisat nove stvari. Ali, taj proces otkad sam počeo pisati sadržaj, o čemu će pjesme govoriti, pa do tog trena kad smo sve izrealizirali kod mene je uvijek malo megalomanski, i to mi se ponekad zamjera. Ali to je kao kod filma, ima režisera minimalista i ima režisera što vole puno statista i velike bitke i kulise. Ja sam ovaj drugi, ali na kraju je ipak bitno je li dobro ili ne. Neke pjesme i otpadnu jer u studiju ne mogu postići tu iskrenost koju su imale na papiru.
• Je li ‘Toleranca’ ispunila vaša očekivanja?
- S ‘Tolerancom’ sam jako zadovoljan jer sam na tom albumu uspio pomiriti sve svoje osjećaje i teme koje me trenutno okupiraju. Postao sam tolerantniji i pomirljiviji. Ne mogu reći da sam bio bahat u svojoj prošlosti, ali trebali su mi jači impulsi da bih bio zadovoljan. Volim dane kad sam u ‘leru’. Kao kad moj stariji sin dođe iz škole i ja ga pitam kako je bilo, a on kaže: “Izvrsno, ništa me nisu pitali“. Isto tako i ja volim dane bez testova. Tom osjećaju pridonjeli su i mlađi ljudi koji su sa mnom radili na albumu i turneji. Oduševljen sam ekipom koja mi je radila animacije za turneju. To su Marcella Zanki te Filip, Zdenko i Emanuel koji su radili i Gulivera.
• Na turneji ste mogli napuniti i Arenu, ali ste se odlučili na manje prostore.
- Vjerujem da bih napunio Arenu jer sudeći po tiraži ljudi bi vjerojatno voljeli doći u veliki prostor, ali ja sam naučio, svirajući po manjim prostorima kad sam imao unplugged album ‘Akustik Elektrik’, koliko je lijepo kad odmah ljudima vidiš reakciju na licu. To je intimnije. U Ciboni pred pet i pol tisuća ljudi još uvijek možeš napraviti nekakvu prisnost kao da smo na rođendanu. Uspio sam se skoro sa svakim rukovat i skoro se sa svakim poljubit. Meni je dosta bitno da ljudi u najboljem obliku dobiju to s čime se ja bavim. Arena je velika stvar i ja čestitam svima koji su je napunili, ali ne želim se utrkivati. Kad postane pitanje hoće li netko neki prostor napuniti jednom, dvaput ili triput, onda se bavimo samo okvirom, a ne slikom i sadržajem. Popunjavanje Tvornice, Gavelle ili maksimirskog stadiona su nijanse za blagajnike i neke druge strukture i ljude.
• Kakva iskustva imate sa snimanja albuma u Londonu?
- Danas je sve postalo digitalno, pa odličan album možeš snimiti skoro i kući u podrumu. I sama ta fantastična tehnika koja je bila u Londonu nije me toliko fascinirala koliko suradnici. Znači, nisam bio toliko fasciniran kuhinjom koliko kuharima. Kad ti čovjek koji je nedavno radio album Jimmyja Pagea i Roberta Planta kaže što da se ne dira i gdje treba stišati, drugačijim očima gledaš svoju pjesmu, ali i kritiku. U susjedom studiju nekoliko je dana Ethan Johnson radio s Kings of Leon, mojim omiljenim rock bendom, i kad on kaže gdje treba ‘dignuti’ gitare, vjeruješ mu više nego nekome drugome. Nije tolika fama otići u London, koliko bi bilo sve njih dovesti ovdje, recimo u Solin ili možda na Brač kad jednom tamo napravim studio.
• Jesu li vam vlastita iskustva inspiracija?
- Inspiracija mi je život oko mene i to nije patetično, nego praktično. Kad mi neka bliska osoba priča o nedavnom problemu poput prekida s mužem, o ‘drami’ koju je napravio ili obrnuto, ja se u to jako uživim. Znam slušati ljude. Često me pitaju je li to moje iskustvo, a to je isto kao da pitate pisca, recimo Miljenka Jergovića, je li sve što piše njegovo iskustvo, a nije jer ako se radnja događa ‘43. nemoguće je. Ali, meni je to kompliment jer očito znam te stvari osjetiti na svojoj koži.
• Posvećujete li ljudima pjesme?
- Da. Imam baš na ‘Toleranci’ šest, sedam pjesama uz koje sam stavio inicijale da se ljudi prepoznaju. Nevjerojatno, ali znalo mi se događati da napišem pjesme o konkretnim ljudima, a oni se u njima ne prepoznaju. Možda je u njima jak osjećaj samoobrane. Pustim im pjesmu i gledam reakciju, a ona potpuno izostane. Ali, nikad im ne kažem da je pjesma o njima. Ima puno meni bliskih ljudi koji ne znaju da su opjevani.
• Kako nastaju pjesme koje pišete za druge?
- Već godinama ne pišem za druge. Ponosan na soundtrack moje mladosti, na ono što sam radio s Dinom Dvornikom. Napravili smo 17 pjesama. Njih 12, 13 ljudi znaju, a s ovim ostalima se nismo baš proslavili. To je bila jedna ekstra ‘blitzkrieg’ suradnja. Znamo se od rođenja i bili smo dvije vruće naravi, dva lava na malo kvadrata. To je uvijek bilo jako euforično, jedan lunapark. Sve bi završilo ili grljenjem, ljubljenjem i skakanjem ili lupanjem vratima. Imali smo svojih perioda strašnih bliskosti ili strašnih udaljenosti. Od njega sam naučio biti hrabar i zato ga puno volim. Neću nabrajati sve ljude s kojima radio, ali jako sam ponosan i na suradnju s Oliverom jer tu je bilo jako dobrih pjesama koje su čak promijenile i neki pojam o tome što je dalmatinska šansona. Da budem pošten, ja tu nisam ništa izmislio. Sve je to izmislio Zdenko Runjić, ali sam taj neki od nove generacije koji je probao početkom ‘90-ih na šine vratiti stvari koje su bile najbolje.
• Kako ste od hard rocka došli do šansone?
- Nikad me nisu prihvatili radikalni ‘metalci’ jer sam imao i ljubavne tekstove, a i danas mislim da kritika podcjenjuje tu muziku. Mene je za tu glazbu najviše vezivalo to što se ti bendovi daju bespoštedno i nikad ne dolaze na pozornicu da bi bili strašno pametni, već dođu izgorit. Akademski izlazak na scenu nikad mi nije ležao. Moji ljudi su oni koji izađu na scenu i smršave tri kile. Mogao sam se, po pitanju glazbe, mijenjati i u obrnutom smjeru. Ja sam iz kuće čovjeka koji je oduvijek najznačajniji etnomuzikolog mog zavičaja i jednog će dana netko podvući crtu i napraviti inventuru. Rastao sam uz silne narodne pjesme spašene od zaborava i ne mogu reći da to nije dio mene. Nema glazbe prema kojoj sam imao otpor i koju nisam dotaknuo i upoznao. Nikad nisam ništa stavljao u ladice, ali ne mogu pobjeći od melodije koja mi je u krvi, u genima, u kući i možda u odgoju. Jedan dio života svirao sam klasičnu glazbu i išao u muzičku školu, a imao sam i kratku fazu punka. Ustvari sam pop-pjevač sa srcem koje ide prema rocku i energičnim ljudima.
Mislim da je pravi roditelj moja Sanja
• Kakav ste otac?
- Mislim da im dosta nedostajem, a oni meni još više. Kad me nema par dana kući i kad se vratim, ne mogu prvi dan biti žandar pa popuštam možda i kad bi trebao nešto reći. Kad sam duže kući, sve se vrati u normalu i bude lijepo, ali onda opet idem na put. Zato mislim da je onaj pravi roditelj moja Sanja. Ja sam kao neki lunapark. Supruga mi je velika podrška.
• Putuju li i oni katkad s vama?
- Na neke svirke idu. Nisam neki tip koji robuje pohlepi, sviram malo, kvalitetno i u lijepu satnicu. Nema više nekih koncerata koji bi počeli u dva ujutro. Ali, to može svatko, samo to mora odlučiti, da bude zadovoljan s manje, a da su stvari normalne. To je moj izbor.
Mislim da u mom djetinjstvu nije bilo toliko puno nasilja
• Koliko vremena posvećujete radu za UNICEF, čiji ste ambasador?
- Puno smo stvari napravili. Znali smo i prebaciti plan za više od 200 posto, ali ja sam tu samo vojnik. Uspjeli smo u 400-tinjak škola smanjiti nasilje za pola. Na papiru su to sjajni rezultati, ali kad u crnoj kronici vidim što rade djeca u osnovnim i srednjim školama, život nam demantira sve uspjehe i da smo išta učinili.
• Mislite li da je u vašem djetinjstvu bilo bolje?
- Mislim, iako nisam stručnjak i mogu reći samo ono što kaže teren. Prije se brinulo o slobodnom vremenu djece bez obzira na to radi li se o školskim aktivnostima, klubovima gdje su se nalazili mladi bendovi i svirali i omogućili nam neke matineje ili likovne radionice. Čak je i uz crkve bilo košarkaško i nogometno igralište ili stolni tenis. Kad ti netko da puno mogućnosti da se razviješ i kad imaš što izgubiti i što dobiti, trudit ćeš se oko toga. Ne može se ponuditi samo represija, nego i nešto u zamjenu.