NIJE FER, VACLAVE

Čeh nam je dao svjetlo, a sad nam brani ulazak u EU

Vaclav Klaus

Češki predsjednik Václav Klaus zadnji je europski vođa koji nije potpisao Lisabonski sporazum što otvara mogućnost proširenja EU. Zaboravio je Václav da su Prag i Zagreb stoljećima dobri prijatelji

ZAGREB - Uvijek je imala dvije domovine. Češku, u kojoj je odrasla, i Hrvatsku, u koju se doselila za svojim životnim suputnikom.

Nije zaboravila materinski jezik, štoviše, četiri je generacije djece naučila pričati i pisati češki, a njen unučić Stjepan, dok se skrivao pod skutima Marije Dvorakove, zvao ju je babička, nikada baka.

A da nije bilo te odane i hrabre žene koja je ranom zorom ustajala kako bi suprugu, Stjepanu Radiću, čitala novine i pomagala pisati pisma, možda niti Hrvatska seljačka stranka ne bi požela takav povijesni uspjeh, niti bi njen osnivač na koncu stradao od metka ozloglašenog Puniše Račića.

- I ja danas govorim češki, babička me sve naučila - s ponosom kaže unuk Stjepana Radića i Marije Dvorakove.

E sad, da je Dvorakova bila jedina Čehinja koja je zadužila Hrvate, ne bi čovjek toliko zamjerao tom Václavu Klausu.

Što sad neće potpisati taj Lisabonski sporazum pa da i Hrvati jednoga dana postanu dio te Europske unije?

Ali zaboravio je Klaus, ili možda nikada nije niti znao, da su Česi i Hrvati - oduvijek bili dobri. Pa kad su nas već tako zadužili, što će sad piriti vatru oko tih povijesnih veza Zagreba i Praga pa cijelu prošlost dobrosusjedskih odnosa baciti u sjenu zbog potpisa na papiru?

Jer Čeh je Hrvatu podario svjetlo!

Podne uz prasak

Davno je to bilo kada je Ivan Stožir koračao centrom grada pa tamo negdje blizu Frankopanske ulice Zagrepčanima podario prvu uličnu rasvjetu. Meteorolog po struci, danas ga najviše pamte kao osnivača Državnog hidrometeorološkog zavoda. Zanimljivog životopisa, prisjeća se poznati meteorolog Milan Sijerković.

- A nije li on bio Slovenac - pita.

- Jest po rođenju, ali podrijetlom Čeh - kažemo.

- Eto vidite, ja ga pamtim kao Slovenca. Ali sad kada to pitate, sjećam se da su me jednom tražili iz neke udruge manjina da napišem riječ, dvije o Stožiru. I sad se više ne sjećam pa mislim: možda su me to tražili Česi... Tko bi znao. No, nema što, velik je to bio čovjek - kaže Sijerković.

Ne sjeća se točno koja je to ulica bila u kojoj je Stožir viknuo “Eureka” pa na omanju uličnu lampu zašarafio prvu žarulju. Ali da je zadužio Hrvate, osporiti neće nitko.

Postavio je prvi meteorološki stup, brinuo se o rasvjeti tijekom predstava u HNK, a najviše ga se Sijerković sjeti kada centrom grada zaori grički top.

Jer upravo je Stožir u metropolu uveo praksu javnog objavljivanja podneva, i to pucnjem s južnog prozora meteorološke postaje na Griču, što će do danas ostati posebnost Zagreba. Tek će se 1927. top s Griča preseliti u kulu Lotrščak.

- Bio je to, valjda, jedan od rijetkih Čeha u Zavodu. Sjećam se još samo kako je u Petrinji prvi meteorološki stup postavio stanoviti doktor Čoh. Eto, on nije bio Hrvat, nego Slovak ili Čeh. Ne znam točno koji od te dvojice, a to vam je velika razlika - govori Sijerković.

Nešto je manje maglovito češko podrijetlo prvih zagrebačkih sveučilišnih profesora. I današnji rektor, Aleksa Bjeliš, s veseljem priznaje da je fizika u Hrvatsku stigla upravo zahvaljujući Česima.

- Tako je. Profesor Vinko Dvorák kod nas je osnovao prvi kabinet iz fizike - objašnjava Bjeliš.

Proučavao riječ Hrvat

Koliko je značajan bio najbolje znaju fizičari, kojima pojmovi Dvorákove rotacijske sprave, Dvorákova kola, Dvorákova zvukomjera i Dvorákove stereokinetske pojave ipak znače više nego prosječnom Hrvatu.

Kada je moderno Kraljevsko sveučilište Franje Josipa I. u Zagrebu raspisalo natječaj za popunjavanje radnih mjesta, biografije tadašnjih hrvatskih srednjoškolskih profesora nisu bile dovoljno bogate kako bi nastavnici svoje školske klupe zamijenili sveučilišnom katedrom.

Kandidate za profesore moralo se tražiti među strancima, a iako je većina prijavljenih Čeha bila mlađa od 30 godina, imali su dovoljno iskustva i objavljenih radova. Bili su među prvim sveučilišnim profesorima u Zagrebu, a jedan omanji kabinet na prvom katu zgrade Sveučilišta danas još čuva memorabilije i podsjetnike na prve Čehe koji su Hrvatima podarili visoko obrazovanje. Njihova se imena, kao i svih ostalih Čeha značajnih za Hrvate, spominje i u knjizi Marijana Lipovca i Franje Vondračeka “Česi Zagrebu - Zagreb Česima” koja je izašla u povodu 135. obljetnice češkog društva “Česka beseda”.

Lavoslav Geitler, koji je poslije postao i dekan Filozofskog fakulteta, bavio se proučavanjem etimologije riječi Hrvat (smatrao da ona znači oklopnik), Jaromir Hanel proučavao je stare hrvatske pravne spomenike, a već spomenuti Dvorák pokrenuo je bavljenje fizikom.

- Mi smo tada bili pod Austro-Ugarskom, a kod nas naprosto nije bilo temelja za razvoj prirodoslovnih znanosti. Veze između Hrvatske i Češke uvijek su bile dobre, a i mnogo je Hrvata u to doba studiralo u Pragu. Nije stoga bilo čudno što su prvi sveučilišni profesori stigli upravo iz te zemlje. Posljedice toga osjećaju se i danas pa imamo i dalje jako dobre veze i s Karlovim sveučilištem u Pragu te sa Sveučilištem u Brnu - objašnjava Bjeliš.

Pitanje je samo kako bi mu se prezime pisalo danas da tu kvačicu na “š” Hrvati nisu preuzeli iz češkog. Jer dijakritiku je iz tog jezika u Hrvatsku doveo Ljudevit Gaj, a općenito su ilirci velike saveznike pronalazili u tom narodu koji je ime dobio po pradavnom plemenu Bohema.

A kad već nije bila dovoljna sama dijakritika, Hrvati su od Čeha preuzeli i cijele riječi. Časopis, dojam, dušik, naslov, uspjeh, vlak, zavod, pa čak i ustav; sve su to pojmovi iz češkog jezika, toliko udomaćeni u hrvatskom da ih danas više rijetko tko smatra posuđenicama.

- To je bilo doba kada slavenski svijet nije Hrvatima bio toliko mrzak kao što se to može činiti danas. Danas iz jezika izbacujemo riječ s obrazložnjem, primjerice, da je to rusizam, a engleske, pak, riječi uvažavamo kao sasvim legitiman dio našeg jezika - s negodovanjem objašnjava jezičarka Nives Opačić.

Ambasador jezika

Slabo je poznato, kaže, da je te češke riječi u Hrvatsku donio Bogoslav Šulek, podrijetlom Slovak, a kako smo osim čeških preuzeli i mnogo onih iz slovačkog jezika. Ipak, mnogi su ilirci u to doba cijenili Prag pa nije čudno što je dio tog slavenskog jezika put pronašao i do svojih susjeda. A Čeh je Hrvatu tiskao i prve novine!

Nije, doduše, danas poznato kako su izgledale jer povijest nije sačuvala niti jedan jedini primjerak, ali na svjetlo dana pustio ih je Čeh Antun Jandera, koji je 1771. izdao 50 brojeva novina Ephemerides Zagrabienses.

- Nažalost, to je više-manje i jedino što se danas o njima zna, kao i o tom tiskaru. Poznato je još samo da su izlazile na latinskom jeziku - govori povjesničar Damir Agičić. A kada bi Klaus konačno potpisao taj Lisabonski sporazum pa da mu se u pozadini još puste prvi taktovi pjesme “U boj, u boj” Ivana pl. Zajca, e to bi tek zauvijek zapečatilo tu ljubav između dva slavenska naroda. No, pitanje je zna li Klaus da je taj skladatelj bio češkog podrijetla, a to je slabo poznato i brojnim Hrvatima, koji Zajca uglavnom pamte kao autora jednog od najvećih hrvatskih glazbeno-scenskih djela, opere “Nikola Šubić Zrinski”.

Istina je, međutim, kako mu je otac bio Čeh iz mjesta Domašin iz okolice Praga te kako je u Rijeku stigao kao vojni kapelnik. I sam je bio glazbenik; u školi je predavao gudačke instrumente i pjevanje, ali daleko je on bio od slave koju će mu polučiti sin. Bio je toliko uspješan da u Zagrebu postaje voditelj kazališnog orkestra i Muzičke škole Hrvatskog glazbenog zavoda, a potom osniva i Zagrebačku operu. Njegova najpoznatija opera “Nikola Šubić Zrinski” premijerno je prikazana 1876. godine, a čak pet uloga odigrali su Česi: Josip Chlostik Sulejmana, Josip Kompit Sokolovića, Josip Kratohvil Alapića, Václav Anton Levija, a Ljudmila Daneš Jelenu.

Čeh iza Lenucija

No, Česi su u to doba gotovo okupirali kompletnu hrvatsku kulturnu scenu.

Čehinja podrijetlom bila je, naime, i velika hrvatska glumica Marija Ružička Strozzi, često uspoređivana s legendarnom Sarah Bernhardt. Rođena je u moravskom gradiću Litovelu, a u Hrvatsku stiže odmah poslije rođenja, nakon što joj je otac, kao vrsni glazbenik, u istom mjestu upoznao Josipa Freundenreicha iz Zagreba (također češkog podrijetla), koji je u Litovelu boravio s njemačkom kazališnom družinom.

Freundenreich piše u pismu upravitelju zagrebačkog kazališta Dimitriju Demetru da je pronašao glazbenika koji bi bio koristan u kazališnom orkestru, a Demetar prihvaća prijedlog. Mala Marija u Hrvatsku stiže u dobi od samo četiri mjeseca. Prvu ulogu Ružička je dobila sa 17 godina: nedugo nakon očeve smrti Mariji i njenoj majci u posjet stiže njegov prijatelj Freundenreich. Ugledavši već stasalu i prelijepu djevojku, vodi ju u kazalište, gdje će zaigrati u prvoj ulozi: onoj Jeane d’Eyre u drami “Lowoodska sirota Charlotte Birsch Pfeiffer”.

- Na pozornici je ostala sve do starosti, punih 68 godina aktivno je glumila, a to je danas nezamislivo. Pa gdje danas vi možete naći tako aktivnu stariju glumicu u kazalištu - kaže Eliza Gerner Strozzi, svekrva uvažene glumice koja je postala supruga Ružičkina sina Tita Strozzija. Sve ju u kući u kojoj danas živi podsjeća na slavnu glumicu iako ju, kaže, nikada nije upoznala jer je Ružička Strozzi umrla 1937. godine.

- Sve ovdje je njeno i sve stvari podsjećaju na tu veliku ženu. Bila je vrhunska glumica - priča. Ružička je, kaže, tečno govorila hrvatski, češki i njemački, ali znanje materinskog jezika ipak nije prenijela na sina Tita.

- Zanimljivo je i kako je završila u kazalištiu. Naime, prije nego što ju je na glumački put uputio Freundenreich, ona se bavila pjevanjem, ali njen profesor je toliko isforsirao njen glas da se zakočila usred koncerta i plačući otišla s pozornice. Nakon toga postat će postati glumica - prisjeća se Gerner - Strozzi.

I arhitektonsko naličje hrvatske metropole danas bi izgledalo drukčije da se urbanim razvojem grada nisu odlučili pozabaviti Česi.

Mnogo je poznatiji danas Lenuci, zbog zelenih površina kojima obiluje centar Zagreba, ali posao mu je započeo urbanist češkog podijetla Rupert Melkus.

- Danas je dobro poznat, ponajprije zbog toga što je projektirao groblje Mirogoj. A, sad, je li podrijetlom bio Čeh ili nešto drugo, manje je bitno - ističe Snješka Knežević.

Prvi Zagrepčanin

Melkus je, objašnjava, radio i kao nadzorni inženjer na gradnji palače Akademije znanosti sa Strossmayerovom akademijom na trgu N. Š. Zrinskog, a radio je i na regotizaciji crkve Sv. Marka.

- Također, po prirodi svoje funkcije, imao je presudnu ulogu u izradi druge regulatorne osnove Zagreba 1887. godine - kaže Knežević. Nije li tom Klausu dovoljno ilustrativna bogata povijest dobrih odnosa Čeha i Hrvata, nek’ mu bude žao ako dosad nije znao da i pisana povijest Zagreba počinje njegovim sunarodnjakom. Jer prvi je Zagrepčanin u povijesnim dokumentima - a tko drugi nego Čeh!

- O tom biskupu Duhu i ja znam samo ono šturo, da je bio Čeh i biskup. No, sigurno je ipak da nije bio baš prvi Zagrepčanin - ističe Duško Ljuština.

Ukinuo šibu

Veliko je protivljenje prema bilo kakvom kažnjavanju Hrvata još 1607. pokazao i Martin Slabin. Upravo je taj Čeh bio prvi ravnatelj prve gimnazije osnovane u Hrvatskoj, one Klasične, a ta škola i danas se ponosi svojim zaposlenicima koji su podrijetlom Česi.

- Kad već pitate, i moja je obitelj po suprugu iz Češke - ponosno kaže sadašnja ravnateljica Anđelka Dukat.

Slabin je, priča, bio prvi školski ravnatelj koji je zabranio kažnjavanje učenika šibom.

U čast tog Čeha koji na Hrvatu nije htio lomiti šibu, možda bi i Klaus svoju htio ostaviti po strani.

Pa da, kad potpiše sporni papir, i sam postane vrli Čeh koji je zauvijek zadužio Hrvate.

Izdvajamo