FRANJEVAC I TEOLOG

ČOVJEK MAGIJE I STRAHA, A NE ČOVJEK VJERE Fra Ivo Pavić - 'Zlatko Sudac iz Bosne i Hercegovine'

    AUTOR:
    • Arhiva

  • OBJAVLJENO:
  • 21.03.2015. u 20:00

Danijel Soldo/CROPIX

Fra Ivo Marković (1950, Šušanj kod Zenice) bosanski je franjevac i teolog. Voditelj je međureligijskog zbora Pontanima, u čijem su repertoaru duhovne pjesme kršćana i hrišćana, muslimana i Židova. S Pontanimom obilazio je Bosnu i svijet, a nakon 11. rujna su ga pred jedan od nastupa u Sjedinjenim Američkim Državama organizatori zamolili da iz specifičnih razloga izostave pjesme u kojima se zaziva Allah. Fra Ivo je uzvratio kako je u tom slučaju, ipak, bolje i korisnije da Pontanima uopće ne nastupi.

Na početku rata, u svibnju 1992, Srbi ga zarobljavaju prilikom pustošenja samostana i Franjevačke teologije u Nedžarićima. Lipnja 1993. muslimani u odorama Armije Bosne i Hercegovine ubili su mu oca i četrnaest članova obitelji. U više je navrata govorio o tome koliko je veliko iskušenje mržnje i kako je bilo teško oprostiti. Već se 1996. vraća u Šušanj i suočava se s mjestom pokolja.

Fra Ivo Marković dosljedan je u kritici nacionalizma u Bosni i Hercegovini, osobito onog hrvatskog, ali i klerikalizma, te praznovjerica kojim se zaogrće plitka, spektakularizirana i medijski posredovana vjera.

Fra Ivo Pavić (1965, Hrvatska Tišina kod Bosanskog Šamca) bosanski je franjevac i “karizmatik”. Magistrirao s temom “Ozdravljenje po molitvi”. Po dvoranama i stadionima širom Bosne i Hrvatske održava vrlo posjećene vjerske spektakle. Razglašen je da molitvom liječi rak. O njemu se govori kao o novome Zlatku Sudcu. Osim što liječi bolesne, fra Ivo Pavić na svojim nastupima zastupa i širi jasno artikuliranu ultrakonzervativnu političku ideologiju. Kao i drugi “karizmatici”, fra Ivo Pavić nastupa mimo crkvenih protokola i kalendara, ali uz prešutno odobravanje nadređenih crkvenih otaca.

Članak fra Ive Markovića o molitvenim praksama fra Ive Pavića djelomice je skraćena verzija teksta koji je bio ponuđen franjevačkom vjerskom listu Svjetlo riječi, ali ga je uredništvo odbilo objaviti.

( Miljenko Jergović)

Fra Ivo Pavić u katoličkoj hrvatskoj javnosti u BiH i Hrvatskoj slovi kao poznati karizmatik kojem vjernici hodočaste i koji na svojim molitvenim susretima okuplja desetke tisuća ljudi. Njegova publika su mahom ljudi nižeg društvenog sloja, nekritičke svijesti, usmene i neprosvijećene vjere, radnici, bolesnici, hrvatski branitelji s PTSP-om, ljudi s kojima je lako manipulirati, u kojima poruka fra Ive Pavića i sličnih snažno odjekuje, odazivaju joj se i predaju. Populistički katolički mediji poput Radio Mir Međugorja i Radio Marije, lokalne radiopostaje i brojne web stranice, katolički mediji nacionalne religioznosti, obilato prenose misiju toga karizmatika. Javno mnijenje je uvelike podijeljeno u procjeni toga fenomena, intelektualni slojevi na to gledaju s indignacijom, ali ne reagiraju, dok klerikalni beskrupulozni utilitaristi nastoje u tome naći svoj interes. Svojim djelovanjem fra Ivo Pavić nesporno utječe na duhovno i psihičko zdravlje mnogih ljudi, a osobito na vjeru vjernika, vodi je i usmjerava i utječe na rezultate te vjere. Odnos odgovornih u Katoličkoj crkvi prema fenomenu fra Ive Pavića je nedorastao i neprimjeren trenutku, upravo je slika trenutnog stanja vjere i Crkve u Hrvata.

Strogi Bog

Na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu jedan student je izvadio 3700 riječi koje je fra Ivo Pavić izgovorio na svojim molitvenim susretima i raščlanio ih po četiri dominantne značajke njegove retorike: jezik katoličke pobožnosti, strah, grešnost i ja-jezik, koji su ritmički dosta pravilno raspoređeni i obuhvaćaju po cca 25% teksta ako se uvaži ne samo količina riječi, nego i njihova snaga i konotacija.

Prvi bi se sloj te retorike mogao nazvati integrativni veo od standardnog jezika katoličke pobožnosti, po čemu fra Ivini susreti ostavljaju dojam normalnog katoličkog susreta radi Boga i predanosti Bogu. Tek kada se malo bolje analizira slika Boga u toj molitvi, otkriva se da ipak nije biblijski i crkveno intonirana, ne radi se o Bogu ljubavi, milosrđa i praštanja, nego radije o strogom, pravednom Bogu sucu populističke pobožnosti koji je uvrijeđen grijesima ljudi zbog kojih se toliko opasnoga zla nastanilo u svijetu, zla s kojim su ljudi zarobljeni i od kojega se ne mogu sami osloboditi, nego su im potrebni osloboditelji poput fra Ive Pavića.

Takva slika Boga jasnije se reflektira iz drugog elementa retorike fra Ive Pavića, a to je uvođenje u ambijent straha. Isusova krv čestim ponavljanjem zacrvenjuje i okrvavljuje sav ambijent. U Molitvi otklinjanja od 532 riječi oko 200 - blizu 40% riječi konotiraju strah. Vrlo su česte riječi krv, križ, snaga, moć, urok, prokletstvo, puno je demona, sotone, đavao je prisutan u stanovima, instalacijama, u umjetnosti, osobito u glazbi rocka, popa, tehna, panka, zatim u filmu, televiziji, tisku, dakle u popularnoj kulturi i u subkulturi, u urotničkim ideologijama.

Grešnost ljudi

Treći element retorike fra Ive Pavića je ambijent grijeha i grešnosti, opća ništetnost i grešnost ljudi, ljudi su nesposobni za slobodu, nemoćni su pred izazovima, iskušenjima i napastima, osobito seksa, predbračnoga i izvanbračnoga, pred zavodljivostima ovoga potrošačkoga svijeta, pred zavodničkim praznovjerjem koje konkurira fra Ivinu konceptu. Obiluju riječi vrlo spretno izdvojene i poredane, hipnotičkom snagom izgovorene poput duha samoljublja i samovolje, prkosa i samodopadnosti, srdžbe i ogorčenosti, odbojnosti i mržnje, nepraštanja, zloće, osvete i umorstva, kletve, proklinjanja i zaklinjanja, kako se zorno vidi iz fra Ivine Molitve za oslobođenje.

Četvrti element retorike fra Ive Pavića je ON sam, fra Ivo Pavić. Jezik kršćanskih susreta je mi-jezik, jezik zajednice, a jezik fra Ivinih seansi je ja-jezik: molim te, ja te molim, zapovijedam, naređujem, prekidam; zatim puno je imperativa, zapovijedi: dođi, iziđi, učini, blagoslovi - jednostavno je Bog pasivni Deus koji sluša i pokorava se riječima fra Ive Pavića. Doda li se tome još njegov nastup s impresivnim likom i govorom dovedenim do sugestivne savršenosti, onda se dobije cjelovita slika ambijenta fra Ivinih susreta. Fra Ivo je očito naučio hipnotizirati masu svojim likom, on ne gleda ni u koga, zagledan je u sebe da privuče pozornost, zna stati i hodati da bude poseban i da ga se vidi predana i opunomoćena za djelo koje čini. Impostacija i intonacija njegova glasa također je dovedena do hipnotičke učinkovitosti.

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista

Izdvajamo