NEOBJAŠNJIV ZLOČIN

ISPOVIJEST MAJKE CHIARE PAŠIĆ KOJA JE U PULI 2017. UGUŠILA SVOG TROGODIŠNJEG SINA 'Tamo se čedomorstvo ne oprašta. Već se tri puta pokušala ubiti'

Pula, 250517.
U zgradu Drzavnog odvjetnistva privedena je Chiara Rojnic, majka Denisa, trogodisnjeg djecaka ubijenog jucer na predjelu Mandrac.
Foto: Goran Sebelic / CROPIX
Goran Sebelic / CROPIX; HRT

Rita Rojnić (u krugu); Chiara Pašić tijekom privođenja

 

Chiara Pašić ubila je svog trogodišnjeg sina Denisa prije dvije i pol godine. Učinila je to uz pomoć tada 14-godišnjakinje koja je pobjegla iz Doma za odgoj djece i mladeži u Puli.

Za jedno od najstravičnijih ubojstava u hrvatskoj povijesti okrutna majka lani je dobila 33 godine zatvora i još najviše dvije godine psihosocijalnog liječenja.

Chiara izvršava kaznu u zatvoru u Požegi, a jedina koja pita za nju je njezina majka Rita Rojnić. Unatoč nezamislivoj boli jer je na takav monstruozan način ostala bez unuka, ona se Chiare nije odrekla. Kaže, ipak je ona njezina kći...

“Chiara je jako loše, nema ni 50 kilograma. Ima noćne more, zove me kad god može pa mi priča kako se muči. Odlazim joj nekad i u posjet. Već je nekoliko puta završila u Vrapču, triput je pokušala samoubojstvo”, govori nam Rita.

Božja zapovijed

U zatvoru Chiara nema prijateljicu niti je i s kim bliska.

“U sobi je sa sedam žena. Možete misliti kakve su prema njoj, ipak su većinom unutra majke. Droga se u zatvoru oprašta, ali ubojstvo djeteta ne. To je jasno, dobro svi znamo Božju zapovijed ‘Ne ubij’...”, kaže nam njezina majka.

Chiara ponekad radi u vešeraju. Zatvorenice mogu učiti heklanje, imaju vrt. Rita se redovito čuje s njezinom odgajateljicom u zatvoru koja je informira o kćerinom stanju. Na sudu je zaključeno da Chiara u trenutku ubojstva nije bila neubrojiva, jer bi joj tada, umjesto zatvora, morali odrediti obavezno psihijatrijsko liječenje. Majka misli da je to pogrešno.

“Psihijatri su rekli da je ona na razini djevojčice od 7-8 godina. Bolest je daleko otišla. A oni su je osudili kao da je normalna! Ne osporavam ja njezinu kaznu, neka ona bude 40, koliko god godina, ali osporavam zatvor. Chiara bi trebala biti na liječenju zatvorenog tipa jer ona je teško bolesna...”, govori nam rezignirano. Ona je Chiari i djevojci koja je presudila njezinom jedinom unuku oprostila.

“Tko sam ja da sudim? Ako živiš sa srdžbom, kako ćeš uopće živjeti? Ali sebi ne mogu oprostiti što nisam čitala između redaka. Što ga nisam spasila”, kaže nam.

Nesretnog dječaka koji je vrištao, koprcao se i otimao gušile su Chiara i njezina suučesnica 23. svibnja 2017. u malenome stanu u pulskom Akvilejskom prilazu. Prvo mu je jastuk na glavu, dok je ležao na krevetu licem prema stropu, stavila maloljetnica i počela pritiskati, dok ga je Chiara držala za noge. Zatim su se zamijenile pa ga je gušila Chiara dok ga je maloljetnica držala. To su radile dok mališan nije klonuo. Kako bi prikrile zločin, njegovo tijelo stavile su na kolica, pokrile ga dekicom i odvezle do obale kraj napuštene vojarne Vallelunga. Ostavile su ga u moru i vratile se kući.
Rita se dana kada je život njezina unuka stao sjeća do u detalje.

“Imali smo radnike u kući, krečili su sobu. Moja sestra je pola sata prije izašla iz stana, mali se kupao. Sve je bilo uobičajeno. Da sam znala što se događa, došla bih tamo, izlupala bih ih sve”, govori nam.

Svaki dan se nekoliko puta čula s Chiarom, Denis je znao prespavati kod nje, priča nam. Provjeravala je kćer stalno. Navečer bi je ispitivala je li dječaka okupala, je li jeo...

“Baš je nekako s Chiarom krenulo nabolje. Uzimala je i tablete, ali joj se od njih spavalo pa nije bila sretna zbog toga. Ipak, sedam godina ona je živjela u strašnim uvjetima, nisam ni očekivala čuda preko noći. Ali napredak je bio vidljiv. Denisa smo upisali u vrtić, trebao je krenuti ujesen. Dobio je par kila, bio je kao lutkica”, govori nam nježno.

Tu večer majka je opet zvala Chiaru, ali joj nije odgovarala. Rekla je svojoj kolegici s kojom je bila u društvu da je zabrinuta, ona joj je govorila da se previše brine. “Drugi dan ujutro sam saznala... Da sam barem otišla tamo...”, kaže.

Neshvatljivo

Majka si nikako ne može objasniti što se dogodilo te večeri, a da je u pola sata od njezine kćeri napravilo monstruma koji bi tako strašno naudio svome najmilijem kojega bi trebala najviše paziti.

“Ne znam. To mi je potpuno neshvatljivo. Nikad nećemo znati...”, rekla je tiho.

Chiara je, prisjeća se, od 15. godine imala psihičke probleme, stalno je lagala i često se upuštala u seksualne odnose. Kao maloljetnica dobila je kćer koja danas živi s bakom Ritom. Chiarinu psihičku nestabilnost liječnici su utvrdili više puta, no umjesto na liječenje, 2011. otišla je u BiH, gdje se udala za Rešida Pašića. Potkraj prosinca 2016. vratila se u Pulu s tada dvogodišnjim Denisom nakon što je njegov otac završio u zatvoru.

“Ne mogu uprijeti prst i reći da je centar za socijalnu skrb kriv, jer nije. Cijeli splet okolnosti je doveo do ove tragedije. Godinama sam upozoravala na njenu bolest, ali nisam više mogla ništa kad je postala punoljetna. Rešida sam molila da je odvede doktoru jer su mi rekli da bolest ide progresivno dolje. On je govorio da mu je ona najbolja žena na svijetu i nije htio čuti za to”, ispričala nam je Rita. Kad su došli iz BiH, Denis je imao istrošene cipele, ponekad nisu imali što jesti, tvrdi baka.

“Maleni nije znao za riječ hvala. Kad smo slavili njegov treći rođendan, napravili smo mu tortu i pjevali ‘Happy birthday’. On je pokrivao uši, preplašen. Bojao se, nije znao što je to rođendan...”, rekla je. Kaže da se Chiara o Denisu tada brinula.

“Kad su došli u Pulu, bio je na operaciji bruha, pazili smo ga. Razumijem da je Rešid potresen, javio mi se, nedavno je izašao iz zatvora. Kaže mi, volio bi doći u Pulu. Ja mu kažem ‘Pula je velika, ti dođi, ali nemoj k meni’. Nema više kod mene što tražiti”.

Nesposobna

Rita je s Chiarom bila nekoliko puta u Centru za socijalnu skrb. Pitali su je želi li se brinuti o sinu, ona je govorila da.

“Znate li da je ona 15 dana prije tragedije bila proglašena nesposobnom za rad. Zar ne bi bilo normalno da netko tko je nesposoban za rad bude nesposoban i za brigu o djetetu? Ne razumijem to.

Sad joj je jedino važno da njezina starija unuka bude dobro.

“Moram biti jaka za svoju djevojčicu, ne smijem dopustiti da mi je Centar za socijalnu skrb uzme. Ona ima 17 godina, jaka je, mali heroj. S mamom se ne želi čuti”, kaže nam Chiarina majka.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo