- Stravična nesreća mi je uzela jednog, a pravosuđe će mi uzeti drugog sina - neutješan je Tomislav Harambaša, otac mladića koji je nesretno stradao lani, u veljači, a za čiju će smrt pred sudom odgovarati njegov stariji brat. Otac se, u za njega nepojmljivom pravosudnom apsurdu, smatra “oštećenikom”.
Općinsko državno odvjetništvo u Varaždinu podiglo je, naime, optužnicu protiv Damira Harambaše zbog povreda propisa o zaštiti na radu, a što je završilo tragičnom nesrećom koja je dovela do smrti njegova tri godine mlađeg brata Dominika.
Mladić koji nikako ne može prežaliti što je kobnog dana poslije obiteljskog ručka zamolio brata da mu nešto pomogne u njegovoj autolimarskoj radionici u dvorištu kuće, sad se mora suočiti s kaznenim progonom. Svakodnevna praksa u životu dvojice braće u stotinki sekunde pretvorila se u tragediju, u kojoj su uz 18-godišnjeg mladića - koji je za nešto više od mjesec dana, 20. travnja, trebao proslaviti 19. rođendan - stradali svi iz obitelji Harambaša. Njihovi su životi, kažu, osakaćeni, a na njima se to i vidi a da ne progovore ni riječ.
'Poput prazne ljuske'
Optužnica je samo još jedan čavao u lijes obiteljske priče Harambašinih. Strahuju da bi hladne, birokratske rečenice na papiru mogle dokrajčiti njihova ionako bespovratno “načetoga” sina, koji je u liječničkom tretmanu.
Ono što je jednu obitelj dovelo do ruba službeno glasi: “Okrivljenika se tereti da je postavio vozilo iznad servisne jame i uputio svojeg 19-godišnjeg brata, koji nije bio osposobljen za izvođenje takvih radova, da u jami skine i isprazni spremnik goriva, iako je znao da rasvjetno tijelo u servisnoj jami nije propisno zaštićeno”. Nakon toga, kod skidanja spremnika, preostala količina benzina istjecala je iz spremnika i padala na uključenu žarulju koja nije bila zaštićena, zbog čega je došlo do zapaljenja benzinskih para i eksplozije u servisnoj jami, navode u Županijskom državnom odvjetništvu. U toj strašnoj nesreći 19-godišnjak je zadobio teške ozljede od kojih je preminuo 8. ožujka.
Kad se dogodila ova stravična nesreća, Tomislav i Đurđica Harambaša, kažu, nisu izgubili jednog, nego obojicu sinova. Jedan je tragično nastradao, a drugog je tragedija pretvorila u psihički uništenog mladog čovjeka. Neutješni su.
- Damir je od nesreće kao zombi. Veseli mladić ne želi se niti javljati na mobitel, a kamoli družiti se s nekim. Psihički je poput prazne ljuske, a bojim se i pomisliti kako će reagirati na ovo, na podizanje optužnice koja ga tereti da je ubio brata - strahuje otac za svoga starijeg sina, koji od veljače, kad se dogodila tragedija, uopće ne pokušava nastaviti s normalnim životom. Kuća u Svetom Petru blizu Ludbrega je kao i svaka druga u mirnom podravskom selu, samo s jednom ogromnom razlikom. Dok se iz drugih dvorišta, od pogleda s ceste zaštićenih visokim kapijama, čuju zvukovi svakodnevnog seoskog života, iza ove je limene ograde neprirodni mir i tišina. Tišina se u ovoj kući, koja je nekoć odzvanjala glasovima, najglasnije “čuje”.
Najveća agonija
Otac Tomislav pokušava biti jači i tješiti neutješnu mater.
- Što sad možemo? Predati se? Staviti štrik oko vrata? Vjerujte, tisuću su mi puta svakojake misli padale na pamet, ali moramo pokušati pomoći Damiru, a imamo i našu curu, Dajanu, koja nas treba. Zbog nje se trudimo normalno funkcionirati - govori otac, umirovljeni dragovoljac Domovinskog rata.
Udarci, kaže, ne prestaju:
- Sin se taman malo oporavio kad je stigao novi udarac u rujnu, obavijest o pokretanju istrage. Sve mu se vratilo i završio je na psihijatriji. Od tad se zatvorio u sebe, prestao je razgovarati, ima radionicu i ljudi zovu, a on se ne javlja na mobitel. Tužiteljstvu sam rekao u kakvom je on stanju, kažu da oni svoj posao moraju raditi. Apsurdno, ja sam za njih ‘oštećeni’. Ne, ja sam krivac jer sam djecu učio da pošteno rade. Da nisam mario i da su postali huligani, danas bi obojica bili živi. A mi smo ih učili da pljunu u šake i sve zasluže svojim radom, a dogodilo se kaj se dogodilo. Jer su radili - razočaran je otac, kojemu nikako nije jasno da “zakon propisuje da se totalno uništenog čovjeka, koji proživljava najveću agoniju, treba gurnuti preko ruba”.
Kobni dan
Prisjeća se:
- Njih dvojica nisu bili samo braća, nego i prijatelji koji su se uvijek družili. Dominik je svirao trubu, Damir harmoniku i rijetko je koja subota prošla da nisu bili na nekoj svirki. Danas nema ni razgovora, a gdje je harmonika, ne znam - veli otac. Kad ga je tužiteljica pitala o odnosu dvojice braće, rekao joj je: - Gospođo, jeste li se koji put udarili po noktu i ostali bez njega? Ako jeste, onda znate kako to boli. A sad nokta nemate, a prst je ostao. Između nokta i prsta je vezivno tkivo, a to je ova mala ovdje. To su bili njih troje, prst, nokat i vezivno tkivo - uplakani je otac. Plač je u ovom domu nešto posve normalno, na što se niti Dajana više ne obazire.
Braća su bila u istom zanatu.
- Sve su odmalena njih dvojica radili zajedno. Starijem bratu Damiru nije smetalo što mlađi Dominik uvijek hoda uz njega. Skupa su se motali po očevoj autolimarskoj radionici.
Damir je završio za autolimara, a Dominik automehatroničara - i zajedno su namjeravali otvoriti radionicu, no nisu uspjeli dobiti državne poticaje za samozapošljavanje pa je za početak Damir otvorio skromni obrt, ali Dominik je stalno bio pri ruci, kao i kobnog dana, a planovi o zajedničkoj radionici su ostali.
Oca jako ljuti što u optužnici piše da je Damir “postavio vozilo iznad servisne jame i uputio svojeg 19-godišnjeg brata, koji nije bio osposobljen...”.
- Ne razumijem zašto pišu da nije bio osposobljen, a završio je automehatroniku? Pa to mu je bio posao - kaže.
Obitelj Harambaša ne može se pomiriti s optužnicom protiv Damira, koja insinuira da je skrivio smrt svoga mlađeg brata, i pokušat će sve, kažu, da bude oslobođen krivnje.
- On je ionako, nažalost, u doživotnom zatvoru.
Godinu dana nakon nesreće obitelj još nije dobila otpusno pismo iz zagrebačke Klinike za traumatologiju ni nalaz sudskog vještaka.