Da je imala mrvicu sreće, danas bi bila žena starija od 40 godina. Da je imala sreće, ne bi joj život brutalno bio prekinut prije 24. rođendana, 21. siječnja 2002. Da je sreće, njezin ubojica bi danas, 17 godina kasnije, bio na izdržavanju dugotrajne kazne, a ne nepoznat i slobodan. Da je sreće, još uvijek bi, i nakon toliko godina, ubojicu Marijane Jerković bilo moguće pronaći i kazniti.
No u slučaju ove mlade djevojke, sreće nije bilo niti je ima, kao što nema ni pravde koja bi bila kakav-takav, nedostatan, ali nekakav utješni nadomjestak za njezinu obitelj, majku i brata i one koji su poznavali tada mladu zaposlenicu jedne splitske agencije za promet nekretninama i studenticu prava. U slučaju Marijane Jerković nema ni sreće ni pravde ni danas, 17 godina od dana kad je usmrćena, piše Slobodna Dalmacija.
Toga ponedjeljka popodne, 21. siječnja 2002. godine, Marijana Jerković, tajnica agencije za promet nekretninama M-Kontakt trade ubijena je na svome radnome mjestu, u Splitu, na Mažuranićevu šetalištu. Imala je nepune 24 godine. I danas istinu znade samo onaj koji je - sam ili uz pomoć još nekoga - Marijanu Jerković prvo onesvijestio, a potom joj prerezao vrat od uha do uha i ostavio je ležati na podu agencije sve do sutradan.
Dok je mrtva djevojka ležala u lokvi krvi, ubojica je imao dovoljno vremena i hladnokrvnosti da tijekom popodneva i večeri počisti tragove i da nakon toga za sobom zatvori vrata i nestane. Sutradan ujutro, kad je mrtvo tijelo Marijane Jerković pronađeno, možda je i ubojica - ili ubojice - bio na mjestu strašnoga otkrića i gledao nemoć, neznanje i nekompetenciju policijskih i istražnih službenika tijekom očevida. Upravo radi toga, radi nevjerojatne količine počinjenih propusta, ovo ubojstvo se razlikuje od ostalih koja čekaju rasvjetljavanje.
U slučaju Marijane Jerković - baš kao i kasnije u sličnim slučajevima Anđele Bešlić, Kristine Šušnjare ili Antonije Bilić - radi se o zločinu nad djevojkom koja nikome ništa nikada nije skrivila i o kojoj nitko, u svih ovih 17 godina, nije imao reći ništa što bi dovelo u pitanje njezinu potpunu nedužnost. Za razliku od spomenutih djevojaka, međutim, Marijana Jerković nije bila "u krivo vrijeme na krivom mjestu", nego upravo suprotno - bila je na poslu koji je, svi se oko toga i danas slažu, radila marljivo i savjesno, onako kako to i inače rade djevojke iz siromašnih kuća. Za razliku od ubojica spomenutih djevojaka, ubojica Marijane Jerković je nepoznat i 17 godina nakon zločina.
- Teško mi je vjerovati da će, nakon toliko propusta koje je policija napravila, ubojica ikada biti uhićen. A opet, nadam se da i za Marijanu mora biti pravde - rekla je njezina majka Ivanka Jerković u svom jedinom intervjuu koji je dala upravo Slobodnoj Dalmaciji. Jest, bilo je bombastičnih najava iz policije, bilo je i pokušaja da se informacija o ubojici kupi za 100 tisuća kuna, bilo je i višekratnih pokušaja da se ubojica pronađe kroz aktivnost danas nepostojećeg odjela za hladne slučajeve MUP-a, bilo je izjava kako policija zapravo zna tko je ubio Marijanu Jerković, ali da to ne može dokazati, bilo je slabašne nade da će ipak jednom pravda biti zadovoljena, ali... Ali to se nije desilo.
Policija je sutradan, 22. siječnja ujutro od vlasnice agencije za promet nekretnina u Splitu dobila prijavu da je u agenciji našla mrtvu svoju tajnicu Marijanu Jerković. Osim policijskih djelatnika, na mjesto zločina izišao je i istražni sudac, koji je konstatirao da je nesretna djevojka ubijena.
Marijana Jerković
Policija je, osim vlasnice, zatekla u agenciji i djelatnike agencije te sina vlasnice agencije, a viđena je i Marijanina prijateljica i bivša djelatnica iste agencije koja je otkaz na poslu dala samo tjedan dana ranije. No policija nije poduzela propisane mjere osiguranja prizorišta, niti su vrata agencije nakon očevida bila zapečaćena prema pravilima struke te su i eventualni osumnjičenici, ali i novinari - čak i mačke iz susjedstva! - ulazili i izlazili iz ureda. Na taj način kontaminirani su tragovi što ih je ubojica ostavio iza sebe.
Od svih tragova - a doista ih je bilo malo - koji su kasnije spominjani, osobitu je pozornost javnosti bila pobudila kapljica krvi pronađena na hlačama Marijane Jerković. Ta je kapljica pripadala ženskoj osobi pa se jedno vrijeme mogla čuti teza kako je Marijanu Jerković usmrtila žena. No i taj trag, neslužbeno smo saznali nekoliko godina nakon ubojstva, bio je krivi trag. Dapače, taj trag još je jedan dokaz 'traljavosti' koju je sustav tada pokazao.
Ta je kap krvi na odjeću nesretne djevojke dospjela tijekom dopremanja mrtvog tijela u obdukcijsku dvoranu i pripadala je posve drugom 'slučaju'. Pojednostavljeno rečeno - obdukcijski stol nije bio besprijekorno čist pa je krv žrtve iz neke druge nesreće dospjela na hlače Marijane Jerković.
Danima nakon ubojstva policija je iz agencije izuzimala stvari, a tek nakon desetak dana u čajnoj je kuhinji bilo pronađeno smrtonosno oružje - skalpel za rezanje tepisona. Iako je izgledao čist, policija ga je izuzela i poslala na vještačenje koje je pokazalo da se na njemu nalaze tragovi krvi Marijane Jerković. Kada je skalpel tamo donesen, je li bio tamo sve vrijeme, kako ga policajci nisu prije uočili.., ostaje zagonetka.
No to, nažalost, nisu bili svi policijski propusti. Jednoj od osoba za koju policija i danas, barem u kuloarskim pričama, drži da je bila nekako upletena u ubojstvo, ni sedam dana od zločina nije bila izuzeta odjeća u kojoj je ta osoba bila 21. siječnja. Štoviše, ni službena zabilješka policijskog razgovora s tom osobom nije napravljena, kamoli da je od nje uzeta službena izjava. Toj osobi nije bila napravljena ni pretraga stana, a kada se nakon tjedan dana netko u policiji "sjetio" da bi to ipak trebalo napraviti - sva je odjeća već bila oprana, a s njom i mogući dokazi. No za famozni nedostatak dokaza policija je, zajedno s istražnim sucem, sama kriva. Obrada je provedena krajnje nestručno, traljavo, a brojni kasniji propusti dodatno su pridonijeli činjenici da ubojica Marijane Jerković i danas slobodno živi.
Ispitivanje, čak i poligrafsko, velikog broja ljudi koji su poznavali Marijanu Jerković, nije dalo nikakve rezultate, a bioloških tragova koji bi policiju uputili u bilo kojem pravcu, gotovo da i nije bilo. Jedan od pokušaja da se kriminalistička obrada pokrene s mrtve točke bio je zahtjev policije da im se dopusti poduzimanje mjera praćenja i prisluškivanja osumnjičenih. Zahtjev je sastavljen i upućen nadležnima. Nakon poduljeg čekanja, u policiji su dobili odgovor da se zahtjev odbacuje zbog formalnih propusta pri njegovu podnošenju.
U bizarne i neshvatljive detalje u istrazi ovog ubojstva spada i nevjerojatna činjenica da se nakon Marijanine smrti netko služio njezinim mobitelom. Naime, obitelji mrtve djevojke stigao je nekoliko mjeseci nakon sprovoda račun od operatera iz kojeg je bilo jasno da mobitel Marijane Jerković nije bio u pohrani nego u - upotrebi, piše Slobodna Dalmacija.
Nakon toga, mnogima je postalo jasno da će se istraga o ubojstvu Marijane Jerković preseliti među "nerješive" slučajeve, gdje se nalazi i dan-danas. Marijana Jerković nije imala sreće. Za ovu djevojku ni danas, 17 godina kasnije, nema pravde. Jest, sjećamo se Marijane Jerković jer se sjećamo nade da je pravda moguća, da će pravda biti postignuta, ali - sjećaju li se ideje pravde svi ti policajci, inspektori, tužitelji, državni odvjetnici, ravnatelji MUP-a, ministri pravosuđa, političari koji su prodefilirali našim životima u proteklih 17 godina... Ili je pravda tek, da parafraziramo Vladimira Nazora, tek voćka na grani što nikad je neće dohvatiti ruka čovječja?