"Iii-keee-aaa! Iii-keee-aaa!" vikala je razdragano pljeskajući rukama na stražnjem sicu mala Lea, a onda se zaustavila i upitala: "Djede, kad si bio mali, jesi li se i ti veselio kad bi išao u Ikeu?"
"Eh, nije toga bilo u moje vrijeme", rekao je djed vozeći kroz zagrebačka predgrađa. "Drugačije se onda nabavljao namještaj i bijela tehnika."
"Kako drugačije, djede?"
"Išli smo po srpskim kućama." Djed je pogledao ženu na suvozačkom sicu i sentimentalno se nasmiješio. "Kad smo baka i ja davnih dana uredili svoju prvu primaću sobu, televiziju smo uzeli od susjede Jovanke, a kauč od susjeda Dušana."
"I to je bilo jeftinije od Ikee", rekla je baka.
"Ali je bilo opasnije", napomenuo je djed. "Ko je mogao znat je li blesavi Dušan minirao kauč prije nego je pobjegao u Srbiju? Kao da je jedan naš tako stradao. Pamtiš li kako je rođak Zvone izgubio glavu zbog regala u Glini. Nije vidio žicu, otvorio bife u regalu i - bum! Ode i on i hrastov regal u hiljadu komada."
Presjeklo ga u leđima
"Velike smo mi žrtve podnijeli dok nismo oslobodili svaki pedalj naše domovine", dobacila je baka djevojčici otraga.
"Kum Davor se razbolio", nastavio je djed. "Presjeklo ga u leđima dok je podizao vešmašinu u Gračacu."
"E, njega mi ne spominji", naljutila se baka. "On se znao omastiti."
"Kako se kum Davor omastio?" zanimalo je unuku.
"Uzeo je penziju", rekla je baka. "Zbog srpske vešmašine priznalo mu sedamdeset pet posto invalidnosti."
"Vešmašina sve do prije koju godinu radila", dodao je djed. "Pa i frižider u mog kolege Antunovića, znaš onaj što ga je nakon Oluje donio iz Lapca..."
"Onaj sa sličicom svetog Vasilija Ostroškog na vratima?"
"E, taj. I on radi. Antunović nije dao da se s frižidera oguli sličica svetog Vasilija i, bogami, eno ga, još mu zuji."
"Pravoslavni sveci daju najbolju garanciju za kućanske uređaje", objasnila je baka Lei, a mala je raširenih očiju zadivljeno slušala o manje poznatim trenucima posljednjeg rata, trenucima koji se izostavljaju iz monografija gardijskih brigada i govora o obljetnicama slavnih bitaka, koji se ne spominju na televiziji, ni u "TV kalendaru" ni u "Veteranima mira", a na koje smo i mi stariji već pomalo zaboravili da nas na to nedavno nije podsjetio jedan tekst Drage Hedla o mladenačkoj zgodi nekog Marija Radića koji, slučajno ili ne, ima isto ime i prezime i datum i mjesto rođenja kao zamjenik predsjednika Domovinskog pokreta, saborski zastupnik u drugom mandatu, a umalo i ministar demografije.
Taj Radić, tko god on bio, uhvaćen je kako devedeset treće s nekolicinom drugova krade po srpskim kućama. Nije to, naravno, samo po sebi nevjerojatno. Sam je Hedl otkrio bezbroj mnogo teških i sramotnih slučajeva da su naši zastupnici, ministri, župani, gradonačelnici i suci nešto gepili. Zbunjuje nas samo činjenica da je policija uhvatila lopove.
Tko je imao živaca za takvu pizdariju? Kome se dalo trčati za sitnim lupežima koji su preturali po ormarima i ladicama nekih Miloša i Stevana koji su pobjegli u Srbiju? Zašto su predstavnici reda i zakona sputavali klince čeličnim lisicama, vodili ih u stanicu i s dva prsta mukotrpno tipkali zapisnik o kaznenom djelu? Kako se, na koncu, zbog takvog beznačajnog zločina čak i na sudu raspravljalo, dok su Merčepovi razbojnici, koji su tražeći dojčmarke hladnokrvno smaknuli zagrebačkog mesara Mihajla Zeca, njegovu suprugu i dvanaestogodišnju kćer, u isto vrijeme slobodno hodali ulicama? Za krađu u napuštenoj srpskoj kući dvadeset trogodišnji Radić je realno, uzmu li se u obzir sve okolnosti, vrijednosti i običaji epohe, trebao dobiti dva šamara i strogu opomenu: "Mrš kući!"
Pljačka odjeće, obuće...
Ono što je današnji zastupnik i gotovo ministar možda napravio u ratno doba nije bio neobičnije od odlaska u Ikeu ili Lesninu.
Opisivao sam već na ovome mjestu događaj kojem sam svjedočio kao student, u svibnju devedeset prve, kad je raspamećena rulja u Zadru porazbijala izloge srpskih dućana. Ono što je popodne počelo kao prosvjed zbog ubojstva jednog mladog policajca, prema večeri se neosjetno prelilo u pomamnu pljačku odjeće, obuće, posteljine i zavjesa, pokućstva, cigareta...
Promatrajući izdaljega pustošenje polica i vješalica vidio sam kako dolazi rat i počeo sam shvaćati, a da toga još nisam bio svjestan, koji je pravi smisao rata. U meni se začela sumnja, koja je iduće četiri godine pomalo postajala sve tvrđe uvjerenje, kako istinski razlog da pucamo jedni u druge nije to da drugačije govorimo, ili to da vjerujemo u različitog Isusa. Motiv za rat mnogo je opipljiviji od zanosnih priča o narodnom bratstvu i vječnoj domovini. Daleko više od nadahnutih rodoljubnih stihova Antuna Gustava Matoša, zemljake grije žudnja da se besplatno domognu predmeta na kojima piše Grundig, Sony, Panasonic pa čak i Rudi Čajavec ili Ei Niš.
Ova je spoznaja u meni sasvim sazrela četiri godine kasnije, u kolovozu devedeset pete, kad sam kao reporter Slobodne Dalmacije tabanao vrelim ulicama Knina. Hrvatski su građani plakali od sreće zbog naše trobojnice na tvrđavi visoko iznad grada, ali im je srca možda i više grijao ratni plijen koji su ugrabili u skršenoj i ispreturanoj kninskoj robnoj kući, kasetofon, električni roštilj, set lonaca, štofano odijelo s uzorkom riblje kosti. Mjesecima nakon Oluje po čitavom su ovome nesretnom kraju na grbavim cestama poskakivali nisko spušteni automobili, nakrcani stolicama, lusterima, plinskim bocama, zahodskim školjkama, frižiderima i pršutima opljačkanima po pravoslavnim selima.
Ruka na srcu i suza u oku
Ne znam je li Mario Radić, ugledni političar kojega svakodnevno gledamo na televiziji, bio dionik ovoga masovnog zločina, koji baš i nije percipiran kao zločin, ali djelovanje njegove stranke, Domovinskog pokreta, trideset godina kasnije ima dosta sličnosti. Na površini imamo ruku na srcu i suzu u oku, zaklinjanje u našu jedinu i vječnu hrvatsku zemlju, a dolje u dubini otimaju se poljoprivredna zemljišta i poticaji, struja, plin, javna poduzeća, položaji...
Ne bih ipak završio s tom poantom. Vratio bih se na one regale, televizije i frižidere koje smo gepili pravoslavnim komšijama, upravo kao što su i oni nama devedesetih gepili mnoge komade namještaja i bijele tehnike. Služili su godinama nakon rata u zarobljeništvu negdje u Zrenjaninu, Kraljevu i Čačku. I na čudan način, drago mi je zbog njih. Oni su neporeciv dokaz kako mi i Srbi imamo toliko toga zajedničkog.