MIRKO RIMAC

ZLOČIN BEZ KAZNE Ovaj je čovjek ubijen prije dvadeset godina u središtu Zagreba. Postoji optuženik i svjedoci, ali obitelj još uvijek čeka pravdu

Privatni arhiv

Mirko Rimac s obitelji

 

Hrvat iz Kanade, 33-godišnji Mirko Rimac, došao je u listopadu 1999. u domovinu. Želio je s rođacima i prijateljima u Zagrebu gledati nogometnu utakmicu između Hrvatske i tadašnje SR Jugoslavije u kvalifikacijama za Europsko prvenstvo.

Međutim, do tribina stadiona u Maksimiru nije stigao. Zaustavio ga je projektil ispaljen iz pištolja HS kalibra 9 milimetara. Uoči utakmice, u noći s petka na subotu tog 9. listopada, Mirko Rimac ubijen je ispred Star’s caffea kod Cibonina tornja, u središtu Zagreba. Iza sebe je ostavio suprugu i dvoje tada male djece.

Prošlo je gotovo 20 godina, djeca su postala punoljetna, ali pravde za pokojnog Mirka Rimca i njegovu obitelj još nema. Pravda zna biti spora, ali kad je hrvatsko pravosuđe u pitanju, a ovo je drastičan primjer, zna se pretvoriti i u nepravdu.

Ne radi se o tome da policija nije razriješila ubojstvo. Iako se uistinu može govoriti o slučaju koji nije najjednostavniji, policija je relativno brzo odradila kriminalističku obradu. Za manje od dva tjedna, 22. listopada 1999. godine, otvoren je istražni postupak protiv Krešimira Gilje kojega se sumnjičilo da je ispalio kobni hitac u Rimčeva prsa te da je u noge ranio još dvije osobe, tada mladu djevojku Ivu Jurić i Berigoja Vukojevića, sina saborskog zastupnika, kasnijeg suca Ustavnog suda Vice Vukojevića.

Više se ne može reći ni da je obitelj pokojnog Mirka Rimca ogorčena. Gotovo bi se moglo reći da je ta faza prošla i da se sada prije može govoriti o njihovoj rezigniranosti, stanju nemoći i beznađa. Dugo je Rimčeva obitelj “vikala” na sav glas tražeći pravdu. Njegova udovica Lori Rimac, ogorčena sporošću hrvatskog pravosuđa, godinama se, budući da se suđenje nije privodilo kraju, obraćala na razne adrese, pisala pisma, upućivala pritužbe, žalila se kroz medije.

“Hoće li presuda ubojici mog muža promijeniti naše živote? Ne, jer naši životi su zauvijek promijenjeni 9. listopada 1999. kada je Krešimir Gilja navodno pucao u prsa mog muža i ubio ga. Toga smo bolno svjesni. Hoće li brza i prava presuda ubojici pomoći građanima da se osjećaju sigurnijima? Naravno da je odgovor da. Građani Zagreba trebaju biti svjesni da ubojica može slobodno živjeti među njima bez straha od posljedica”, pisala je Lori Rimac, ističući da nije ogorčena na optuženog nego na sud. Svjesna svoje subjektivne ocjene kad govori da za nju nema sumnje tko je ubojica, ipak je isticala da čovjek kojega proziva tvrdi da nema veze s ubojstvom njezina supruga.

Pisala je hrvatskim ministrima, diplomatima, obraćala se premijeru, tada je predsjednik Vlade RH još bio Ivo Sanader, te je stalno isticala kako je ovakva sporost hrvatskog pravosuđa nezamisliva u zemlji u kojoj živi te da bi tamo presuda već odavno bila donesena. - To je ono što nas frustrira, mene i sve koji smo voljeli Mirka - naglašavala je Lori Rimac.

Političarima se odavno prestala obraćati, a citirano pismo već je staro deset godina. No, sudski postupak i sada je u istoj fazi kao što je bio prije deset godina. Doduše, optuženi Krešimir Gilja u međuvremenu je bio pravomoćno osuđen na devet godina zatvora za ubojstvo Mirka Rimca, ali je Ustavni sud ukinuo presudu i sve se vratilo na početak.

Ovaj slučaj od početka je pun raznih zavrzlama i neuobičajenih procesnih obrata.

Nakon kritičnog događaja Krešimir Gilja je vrlo brzo okrivljen za Rimčevo ubojstvo. Teretilo ga se da se kritične noći verbalno sukobio i naguravao s Rimcem. Prema optužbi, nepoznata osoba udarila je Rimca pivskom bocom po glavi, nakon čega se sukob nastavio ispred lokala. Gilju se tereti da je tijekom tog sukoba ispalio jedan hitac iz pištolja i pogodio Rimca u lijevu stranu prsnog koša propucavši mu plućno krilo. Od posljedica teškog ranjavanja Rimac je nešto kasnije preminuo. Prema optužbi, Gilja je nastavio pucati i nakon što je pogodio Rimca. Jedan projektil, vrlo vjerojatno rikošet od poda, pogodio je Ivu Jurić u lijevu natkoljenicu, a drugi Berigoja Vukojevića u desnu natkoljenicu.

U Star’su je te večeri bila velika gužva. No, unatoč velikom broju očevidaca, nitko, prema izjavama uzetima tijekom istrage, nije vidio trenutak kada je u Rimca ispaljen kobni hitac, pa tako ni tko je pucao. A koliko je osoba sa sobom imalo oružje, najbolje govori izjava umirovljenog generala HVO-a Ivana Andabaka koji je te večeri bio u tom lokalu s društvom u kojemu je bio i rođak ubijenog, a možda i najvažniji svjedok Ante Rimac.

Viđen s oružjem u ruci

- Ja sam te večeri imao sa sobom pištolj, a uvjeren sam da je barem 80 posto ljudi tamo bilo naoružano jer su tamo uglavnom bili pripadnici tajnih službi, vojske i policije - svjedočio je Andabak.

U kafiću se, između ostalih, zatekao i “merčepovac” Igor Mikola, poslije osuđen za ubojstvo u slučaju Pakračke Poljane, kao i Lulzim Krasniqi, kasnije likvidiran u Novom Zagrebu u klasičnoj mafijaškoj “sačekuši”.

No, iako nitko od očevidaca nije Gilju izravno označio kao čovjeka koji je pucao u Rimca, neki svjedoci vidjeli su ga s oružjem u rukama. Berigoj Vukojević rekao je da je vidio pištolj u Giljinim rukama i da mu ga je, navlačeći se s njim na podu, pokušao istrgnuti iz ruke kako ne bi pucao. I Ante Rimac, koji također živi u Kanadi, ustvrdio je da je vidio pištolj u Giljinim rukama. On je, kako je ispričao, tijekom sukoba u kafiću izgubio iz vida svog rođaka Mirka, a nije ga vidio ni kada se sukob nastavio ispred lokala. No, kad su odjeknuli pucnjevi, vidio je čovjeka koji drži pištolj u ruci i ispaljuje jedan hitac u zrak. Na sudu je izjavio da je to bio optuženi Gilja.

Sam Krešimir Gilja u svojoj je obrani tvrdio da uopće nije imao pištolj, nego da se naguravao i otimao s osobom koja ga je držala u ruci. Uspio mu ga je i oteti iz ruke, ali iz njega nije pucao. Ustvrdio je također da je čuo dva-tri pucnja, ali nije vidio da je netko pogođen. Tako je otišao s mjesta događaja i odnio spomenuti pištolj, a tek je sljedeći dan u novinama, tvrdi, pročitao da je netko ubijen. Odlučio se skrivati od policije jer je prema izjavama u medijima shvatio, kako je naveo, da sve žele svaliti na njega.

Nadležno zagrebačko tužiteljstvo podiglo je optužnicu protiv Gilje u listopadu 2001. godine. No, suđenje je počelo godinama kasnije. Naime, već u ranoj fazi istražnog postupka došlo je do rijetko viđene situacije. Dok se vodila istraga protiv okrivljenoga Gilje, krajem 1999., na zagrebački Županijski sud u pratnji odvjetnika došao je Giljin poznanik Domagoj Novak. I donio pištolj. Radilo se o pištolju HS model 95 kalibra 9 milimetara. Vještačenjem je utvrđeno da se čahure i zrna izuzeti tijekom očevida ispred caffea Star’s “poklapaju” s tim pištoljem. A Novak je ustvrdio da je kritične noći bio u Star’su te da je on, nakon što se s njemu nepoznatim muškarcem otimao za pištolj, zapucao iz njega, ali samo prema tlu.

Tužiteljstvo, međutim, nije povjerovalo u Novakovu izjavu, smatrajući da je na taj način zapravo želio dati alibi okrivljenom Gilji. I optužilo je Gilju, a Novak je ispitan samo u svojstvu svjedoka. Ubrzo nakon podizanja optužnice, u studenome 2001. na sudu se pojavio i dotad odbjegli Krešimir Gilja. I on je donio pištolj, Crvenu zastavu, ustvrdivši da je to pištolj koji je oteo nepoznatom muškarcu, a iz kojega, bio je gotovo siguran, nije pucao. Taj pištolj nije odgovarao zrnima i čahurama s mjesta događaja.

Zbog cijele ove zavrzlame Županijski sud u Zagrebu na kraju nije prihvatio optužnicu protiv Gilje, nego je početkom 2002. obustavio postupak protiv njega.

Godinu i pol poslije, po žalbi tužiteljstva, Vrhovni sud ipak mijenja odluku nižeg suda smatrajući da, unatoč Novakovu iskazu i pištolju koji je donio, postoji dovoljan stupanj osnovane sumnje protiv Gilje da bi se protiv njega proveo kazneni postupak.

Od 2006. do 2009. godine trajalo je prvo suđenje Krešimiru Gilji na Županijskom sudu u Zagrebu. Postupak je najprije vodio sudac Marin Mrčela, a nakon njegova odlaska na Vrhovni sud suđenje je vodila sutkinja Ivana Čalić. Nakon ukupno 23 rasprave, tijekom kojih je putem videolinka iz Kanade svjedočio i Ante Rimac, te provedene rekonstrukcije na mjestu događaja, u travnju 2009. suđenje je privedeno kraju te je Gilji izrečena nepravomoćna presuda. Proglašen je krivim i osuđen na ukupno sedam godina zatvora, pri čemu mu je pojedinačna kazna za ubojstvo Mirka Rimca bila šest godina, dok se ostatak odnosio na ranjavanje Ive Jurić i Berigoja Vukojevića.

U listopadu 2009. godine Vrhovni sud je odbio žalbe Giljine obrane te potvrdio, odnosno preinačio prvostupanjsku presudu tako da mu je povećana kazna za ubojstvo Rimca za dvije godine. Tako je, deset godina nakon ubojstva, postupak ipak pravomoćno okončan te je Gilja osuđen na devet godina zatvora.

Međutim, tu priči nije kraj. U ožujku 2011. Ustavni sud RH usvaja Giljinu ustavnu tužbu, smatrajući da mu je pred redovnim sudovima bilo povrijeđeno pravo na obranu. Obje povrede odnose se na njegove branitelje. U jednom je slučaju Gilja tijekom prvostupanjskog postupka otkazao punomoć svom izabranom branitelju, a raspravni sudac Marin Mrčela, smatrajući to zloupotrebom prava s ciljem odugovlačenja postupka, postavio mu je istog branitelja po službenoj dužnosti. Drugu je povredu Ustavni sud vidio u činjenici da je Vrhovni sud onemogućio novoizabranog branitelja, kojemu je Gilja dao punomoć, da sudjeluje u žalbenom postupku pred tim sudom. Stoga je ukinuta i pravomoćna i prvostupanjska presuda. I sve je krenulo ispočetka pred novim sudskim vijećem zagrebačkoga Županijskog suda, kojim sada predsjeda sudac Zdravko Majerović.

Ponovno se izvode svi dokazi, ponovno se ispituju svi svjedoci, ponovno se pokušava provesti ispitivanje putem videolinka svjedoka iz Kanade, ali sada i iz Australije kamo se u međuvremenu odselio jedan svjedok koji je kritične noći bio u društvu s optuženim Giljom.

Na ponovljenom suđenju stvari su se dodatno zakomplicirale zbog zdravstvenih i drugih problema optuženoga Gilje. Između ostalog, tražio je izuzeće suca Majerovića, ostalih sudaca Županijskog suda u Zagrebu te predsjednika suda Ivana Turudića. Uspjeh nije postigao, ali je vrijeme prolazilo.

Uhićen, pa štrajkao glađu

U međuvremenu je protiv njega vođen i pravomoćno okončan još jedan kazneni postupak za pokušaj ubojstva. Riječ je o događaju iz 2007. godine kada je Gilja pucao iz pištolja u lokalu Bingo u Sesvetama nakon svađe s gostom lokala Dragom T. U tom slučaju Gilja je priznao da je pucao, ali je tvrdio da nije imao namjeru nikoga ubiti jer, kako je kazao, da je htio nekoga ubiti, to je mogao i učiniti. Osuđen je na dvije godine zatvora.

Gilja je ponovno uhićen u lipnju 2017. godine zbog kaznenog djela prijetnje. Završio je u istražnom zatvoru zbog sumnje da je prijetio glavnom uredniku Nacionala Berislavu Jeliniću, nezadovoljan zbog nekih tekstova u tom tjedniku. Gilja je tada, smatrajući da se bez valjanog razloga našao na udaru represivnog aparata, otpočeo štrajk glađu, zbog čega je odgađana rasprava i u ponovljenom suđenju za ubojstvo u Star’s caffeu. Gilja je ubrzo pušten iz istražnog zatvora, ali se otad žali na zdravstvene probleme i sudu je dostavljao dokumentaciju o svojoj raspravnoj nesposobnosti pa je sud nalagao vještacima da provjere je li uistinu nesposoban za praćenje suđenja i sudjelovanja na raspravi. Očito je utvrđeno da je ipak raspravno sposoban jer bi se suđenje uskoro trebalo nastaviti.

Međutim, i nepunih 20 godina nakon ubojstva suđenje je i dalje tek u fazi prvostupanjskog postupka. Pravo i pravda u ovom slučaju uistinu nemaju dodirnih točaka. Kako se može čuti i iz javnih istupa samih sudaca, ovako dugotrajni kazneni postupci nepravedni su prema svim sudionicima. Bez obzira na to potrudio se netko ili ne razvući određeni postupak, kakav je to sustav koji u 20 godina ne može utvrditi sve relevantne činjenice, premostiti sve teškoće i na temelju zakonskih propisa reći optuženome je li kriv ili nije. A da ne govorimo o žrtvama koje čekaju, čekaju i čekaju. I dok čekaju pravdu za svoje bližnje, što vrijeme više odmiče sve su više svjesni iluzornosti svojih očekivanja i činjenice da, kao u konkretnom slučaju, pravda u zbilji hrvatskog pravosuđa može imati i negativan predznak.


Besplatno se prijavite na portala Jutarnji.hr

Izdvajamo