SLAVNI SLIKAR

DIMITRIJE POPOVIĆ 'Tražio sam tko ima najljepše uho, sklon sam vjerovati da najljepše uho ima Romy Schneider. Vjerujte mi, poznajem stotine, tisuće uha...'

    AUTOR:
    • Dobroslav Silobrčić

  • OBJAVLJENO:
  • 13.03.2016. u 15:29

Goran Mehkek/EPH

Tražio sam tko ima najljepše uho. U toj mojoj potrazi sklon sam vjerovati kako najljepše uho ima Romy Schneider. Od muškaraca, Moshe Dayan. Vjerujte mi, poznajem stotine, tisuće uha. I tragičnu dimenziju Van Gogha i njegovog desnog uha

Dimitrije je slavno ime hrvatskog, crnogorskog i europskog slikarstva. Izvanredan crtač. Jedan od najboljih. Rođen je u Cetinju, školovan u Zagrebu. Dimitrije crta i slika ljudsko tijelo. Slikari znaju, najteže je naslikati - ruku i uho. Ruka i uho Dimitrija Popovića su savršeni. On je anatom, poznaje čovječje tijelo bolje od liječnika. Slika ga, rasteže ga, oblikuje, skriva, otkriva njegovu tajnu. Corpus Mysticum. Napravio je tisuće crteža i stotine slika. Prvu izložbu ima u cetinjskom Plavom dvoru, još u vrijeme studija slikarstva na zagrebačkoj Likovnoj akademiji. Imao je tada 23 godine. Danas ima 65. Dimitrije slika svoje misli. Živi sa suprugom Jagodom i sinom Petrom u Zagrebu, na Šalati, u jednoj zavojitoj slijepoj ulici na broju 29. Teško govori, izdale ga glasnice. Slika lako, virtuozno. Za dva tjedna slavimo njegovog u mukama razapetog Isusa, slavimo Uskrs, veličanstveni misterij vjere i žrtvovanja.

Studirali ste anatomiju? Gledali obdukcije? Vaša tijela su živa...

- Tijelo jest tajna, tijelo je ljepota sama po sebi. Tijelo provocira. Umjetnik daje tijelu duhovnu i estetsku dimenziju. Čini ga savršenim. Nastoji ga prikazati boljim i ljepšim od živog. Iz djetinjstva pamtim jednu anatomsku maketu ljudskog tijela iz njemačkog anatomskog atlasa. Bilo je žensko tijelo, svijetle puti, svetački mirno, dostojanstveno. Kad sam listao taj atlas pojavili su svi ti mišići, nervi, organi, kostur... sve do gole smrti. Privlačilo, istovremeno plašilo. Te lubanje...

Imamo različite fizionomije, ali - ogoljele lubanje su nam gotovo iste...

- Točno. Smrt nas nivelira, izjednačuje. Taj strašni anatomski atlas imao je i nevjerojatnu estetsku dimneziju. Sjajno crtanu strukturu tijela i organa, s profinjenim bojama. To me fasciniralo. Mislim, otuda izvire moje slikarstvo. I kiparstvo. Henry Moore je, na primjer, veliki dio svojih skulptura radio inspiriran - zglobovima. Zglob krije posebnu tajnu. Lijep je i iznimno funkcionalan.

Promatrate tijelo pomnije od liječnika?

- Vrlo pomno. Moram. Ja ga crtam i slikam. Onaj koji nas je stvorio učinio je to sjajno. I danas znam kupiti neki anatomski atlas. Imam ih u ateljeu nekoliko. Mislim da mogu ovladati tijelom, no ono mi uvijek izmiče.

Čovjeka je ob likovao umjetnik?

- Apsolutno je tako. Nazovimo ga - Bog. U svakom slučaju neko ‘Više biće’. Vrhunski estet, koji zna smisao i funkciju čovjeka. Očito umjetnik. Svaki umjetnik privilegirano je biće. Najbliži je Bogu.

Ima, ipak, jedna greška: zašto muškarci imaju bradavice na prsima?

- Za svaki slučaj... Zanimljivo pitanje...

Ruke, prste... najteže je slikati?

- To su mi dva omiljena detalja. Ruka, s prstima, vrlo je komplicirana forma. Ruka je simbol snage i moći. Ruka je lijepa i snažna. Ruka miluje i ruši. Svi slikari znaju da je ruku teško naslikati. Meni je ruka bliska. S Rankom Marinkovićem sam 1987. godine napravio grafičku mapu koja se zove ‘Traktat o ruci’. Kuća Profil će ove godine izdati moju knjigu, esej o ruci, koja se zove ‘Ruke i rukavice’. Pričam i pišem o mom pristupu ruci. Esej o simbolici i ekspresiji koju ruka ima. Ruka je ljepota, od leonardovske renesanse pa do ruke raspeća koja ima egzistencijalitičku i religioznu simboliku u toj rani probijenoj kroz dlan. Ruka je dramatična.

Slikate uho?

- Uho je krasna forma. Zanimljiva, kad gledate te njegove kanale, posebno iz profila. Uho me privlači odavno. Imao sam gotovo opsesiju gledajući uha, muškaraca i žena, u kafićima, na plaži, na ulici. Tražio sam tko ima najljepše uho. U toj mojoj potrazi sklon sam vjerovati kako najljepše uho ima Romy Schneider. Od muškaraca, Moshe Dayan. Vjerujte mi, poznajem stotine, tisuće uha. I tragičnu dimenzije Van Gogha i njegovog desnog uha.

Teško govorite... Boli vas kad govorite?

- Ne, ne boli. Naviru mi misli... reagiram na vaša vješta pitanja... Htio bih vam mnogo reći pa brzam... Dotrajale su mi glasnice...

Umjetnici imaju kompliciranu psihu? Van Gogh, Munch... Vi?

- Postoji metafizičko iskustvo koje se dobiva u trenutku rođenja čovjeka. Na neki način, novoređenče već funkcionira u svijetu - kao ‘starac’. Ima unutarnje iskustvo nespojivo sa svim onim što se događa u njegovom vremenu, okolnostima, sudbini. Konkretno, Njegoš. Kratko je živio u užasno teškim povijesnim i društvenim uvjetima. Opće siromaštvo naroda, razna plemena, sukobi, ratovi, apsolutno nesređena situacija. Uz to imao je tuberkulozu, umro je sa 37 godina. A napisao je vrhunska djela. Promišljao je svijet i njegove probleme. Naročito u ‘Luči mikrokozmi’. Nije lako uz sve te egzistencijalne tegobe prepuštati se intelektualnim zadovoljstvima. A upravo je to činio. Kako? Bio je državnik, crkveni poglavar i književnik. Postoji iskustvo, neka memorija s kojom se, rođenjem, dolazi na svijet. Znate, nepoznati su putevi oblikovanja kreativnog duha čovjeka. Napisao sam knjigu o Njegošu. On je prepoznao duh vremena u kojem živi, ‘skenirao’ ga je... puno suptilnije i puno dublje od svih drugih, a nije pohađao nikakve visoke škole. On je naprosto znao. Odakle?

Kad stignete pisati?

- Noću.

Kad slikate?

- Danju.

Vaša je instalacija: klavir kojem gornju otvorenu plohu - podržava snajper?

- Je. To je apsurdna nadrealistička kompozicija. Simbolizira dva pola suprotstavljene ljudske kreativnosti: klavir - potrebu za stvaranjem, snajper - nuždu za razaranjem. Bila je izložena u UNESCO-u u Parizu, krajem 2014. Mjesec dana nakon toga dogodio se ubojit napad na Charlie Hebdo. Umjetnici nerijetko imaju čudovita osjetila...

Prvi izložbu ste imali i prvu nagradu dobili već sa 18 godina, prije studija...

- Bilo je to na Cetinju, u Plavom dvoru. Crtanje mi je, od djetinjstva, bilo način ‘inteligentnog gubljenja vremena’. Radije sam crtao nego igrao nogomet.

A likovni odgoj u srednjoj školi na Cetinju?

- Naravno. To me spašavalo, jer sam inače u gimnaziji bio prilično pristojan, ali loš učenik. U svemu, osim u crtanju. Matematiku nisam ni želio znati. Svake godine sam imao popravni iz matematike. Zapravo, matematika mi je bila najdraži predmet jer ju uopće nisam učio. Položio bih popravni pred kraj ljeta. Crtao sam i puno čitao. Naročito mladog Lautréamonta koji je bitno djelovao na mene. Pa Rimbauda, Kafku... Prvi crtež koji se i danas pojavljuje u mojim biografijama je inspiriran Kafkinim ‘Preobražajem’: kako se Gregor Samsa pretvorio u insekta... Taj spoj literarnog i likovnog vrlo je čvrst. Literatura me puno više zanimala od onog što smo morali učiti: hidrografiju Češke, privredu Poljske, formulu hipermangana dugačku 30 centimetara. Bježali smo često, nas nekoliko prijatelja, sa satova i odlazili na obližnje cetinjsko groblje. Svaki je imao svoj grob, legao na njega, stavio knjige pod glavu i gledao nebo... Moja je grobnica bila nova, lijepa, od tamnosivog mramora...

Imate li modele? Žive žene koje poziraju za vaše slike?

- To bi mi smetalo. Ja poznajem tijelo. Na primjer, ako radim Mariju Magdalenu, koristim vlastito iskustvo i poznavanje tijela da bih napravio imaginarni lik. Model bi mi me zavarao. Ovako, ne koristeći model, imam puno veću mogućnost izražaja. Mogu slikati kako želim. Ipak, na Akademiji sam puno vježbao slikajući modele, često starije gospođe kojima je život ostavio brazde i bore.

Za Salomu ste kao model uzeli živi lik Severine... Zašto?

- Zato što sve karakteristike koje ima biblijska plesačica Saloma ima, suvremena žena, Severina. Za Juditu sam uzeo jednu psihologinju koja nije javna osoba...

Stvarate i dojmljive metalne skulpture. Ugodno ih je dirati rukama...

- Skupture jesu za to da ih se dira, miluje. Muzeji jako griješe što uz skulpturu stave pločicu na kojoj piše: ne diraj! Treba pisati - diraj. Eros i Thanatos, Ljubav i Smrt, krajnosti su među kojima vrluda čovjek? Čim je tijelo golo, ono ima erotsku konotaciju.

Žensko tijelo...

- Žensko tijelo je ljepše po obliku. Privlačnije je. Ima i snagu i čvrstinu, ali i ranjivost. To je fantastična mogućnost izražaja. Muško tijelo je Isus. To je misterij koji proizlazi iz euharistije. Moj Krist ima razlomljeno tijelo. Mnogi se tome čude. U samoj euharistiji postoji ‘Fractio panis’, kidanje kruha na dijelove. To šokira, to je misterij kršćanske religije. Hostija se lomi, a svaki njen dio je suština. Smisao je to fragmenata tijela u kompoziciji sakralnih sadržaja posvećenih raspeću Kristovom. Ja ne želim provocirati javnost razbijanjem Božjeg tijela. Koncept razlomljenog tijela nalazim u euharistijskom misteriju. I Betlehem i Golgota, i rođenje i raspeće su ikonografski spoj. Isus je rođen zato da bude raspet. To je njegova misija.

Vjernik ste?

- Vjerujem, postoji netko tko nam određuje - sve.

Slikanje i pisanje su srodne umjetnosti?

- U mom slučaju riječ i slika su dva neodvojiva pojma. Je li prvo bila riječ ili slika? To se pita Blondel. Čim čovjek izgovori riječ, ona se pretvara u sliku. A svaka slika proizvodi riječ. Slika je literatura, riječ je moguća slika. Ove godine izlazi još jedna moja knjiga, zove se ‘Labirint sjećanja’ na ljude s kojim sam se družio i surađivao. To su Ranko Marinković, Dado Đurić, Émil Cioran i Danilo Kiš. S Rankom sam radio, Dado mi je kolega i prijatelj, slikar koji me prvi pozvao u Pariz. Kiša poštujem i volim. Posjetio me na Cetinju u vrućem kolovozu 1989., dva mjeseca prije smrti. Samo je šaptao, nije više mogao govoriti... Družili smo se šest godina, u Parizu i na Cetinju. Britanski povjesničar Mark Thompson napisao je izvrsnu knjigu o Danilu Kišu na 500 stranica: ‘Izvod iz knjige rođenih’. Objavljena je u Sarajevu. Ciorana sam čitao, ‘Kratak pregled raspadanja’. Bio sam kod Ciorana u njegovom čudesnom pariškom potkrovlju. Upoznao sam ga ‘72. godine. Vrhunski filozof, aforističnih kratkih misli, liričnih i mračnih. Nažalost ovdje malo ljudi zna za Ciorana. Rekao mi Cioran čudnu rečenicu: ‘znate, kad gledam vaše slike mislim da bi vas najbolje razumjela Španjolska Svete Terezije Avilske i Rusija Fjodora Dostojevskog’. Što je time mislio kazati nisam nikada točno doznao. Vjerojatno je mislio na moj misticizam...

Što ste odgovorili Papi Wojtyli na njegovo pismo umjetnicima?

- Bilo je to 1999., na Uskrs. Sama Papina potreba da se obraća umjetnicima govori o situaciji u kojoj se svijet nalazi. Govorio je o kulturi smrti, o problemu ugroženosti ljudskog bića... i poručio kako, možda, umjetnost može spasiti svijet.

Može li?

- Mislim, nažalost, ne može. Umjetnost može svijet komentirati, prikazati ga kakav jest. Zna ga banalizirati, projicirati, podsjetiti... ali promijeniti ga ne može. Čovjek mijenja svijet, ali čovjek ostaje - isti. Vjekovima. U tome je problem.

Rat je prirodno stanje ljudskog društva.

- Je. Potpuno se slažem. A to je strašno. Čovjek se ne mijenja. Zamislite tragediju djece i roditelja koja se svakog dana, bježeći od rata, utapaju na Mediteranu? Taj isti Mediteran je kolijevka umjetnosti... Rouseau je tvrdio da se čovjek rađa - dobar. De Sade govori da se rađa - zao. Mislim da je De Sade u pravu. Svijet je stravičan. No da vam odgovorim. U uzvratnom pismu 16-ero umjetnika Papi napisao sam kako je umjetnost pokušaj da čovjek nađe smisla sebi samome, svome životu i postojanju. Da oplemeni svijet i sebe. Unatoč tom humanom cilju, umjetnost ne može utjecati na dominantno zle i loše događaje koje su Papu ponukale napisati pismo umjetnicima. Papa citira Dostojevskog kako će ‘ljepota spasiti svijet’. Međutim, neće...

Jeste li shvatili smisao svog života, slikajući i pišući?

- Teško. Još uvijek tragam. Čovjek, dok god stvara, želi proniknuti u suštinu.

Stvaranje je poriv?

- Stvaranje je tajna. Koji je smisao postojanja? Što se događa poslije smrti? Njegoš kaže: ‘tog vječnog pitanja ključevi - u grobu su’. To su metafizičke zagonetke.

Bojite ih se?

- Ne, ne bojim. Smrt, kao temu slikanja, jako volim. To je dominantna tema. Druga Saloma, sestra Majke Božje, upitala je Isusa: do kad će ljudi umirati? Isus je odgovorio: dok god žene budu rađale...

Što je strast?

- Stanje koje oduvijek izmiče pravoj definiciji. Osjećam strast, a ne mogu reći što je. Njegoš veli ‘ljudski duh je zarobljen u tamnici vlastitog tijela’. Permanentna je ta napregnutost i napetost između duha i tijela. Čovjek želi što više spoznati i osloboditi se svog zemaljskog okova. Ali ne ide mu...

Apsurdno je željeti osloboditi se tijela, a istovremeno živjeti...

- Točno. Bez snažnog osjećanja tijela duhovna dimenzija ne bi imala smisla. Duh se potvrđuju baš kroz tijelo, kroz žlijezde. Tijelo je iznimno važno.

Stoga slikate tijelo...

- Kaže narod da je tijelo pametnije od nas. Ponekad tijelo brže misli, brže i bolje reagira od naše svijesti.

Slikate li i duh čovjeka?

- Slikam. Ali to se ne vidi lako... Treba se potruditi...

Recite, zašto se Crna Gora zove - crna?

Jer su planine prijeteće, crne. Kad gledate s mora. Mogu li vam otkriti jednu tajnu?

Naravno.

- Kad sam dovršavao, u vrtu, moju knjižicu o Kafkinom ‘Preobražaju’, najednom na rukopis skoči veliki insekt. To je istina, bilo bi zaista glupo izmisliti tako naivan štos.

Kafkin hrušt?

- Ne, dragi moj, to je misterij...

Izdvajamo