Biskup dubrovački msgr. Mate Uzinić privukao je pažnju javnosti nedavnim organiziranjem i sudjelovanjem u ekumenskom molitvenom susretu u dubrovačkoj katedrali na kojem je episkop zahumsko-hercegovački i primorski vladika Grigorije zatražio oprost od Dubrovčana u svoje i u ime svojih pravoslavnih vjernika. Uzinić, nekadašnji rektor Centralnog bogoslovnog sjemeništa u Splitu, za dubrovačkog je biskupa zaređen prošle godine u ožujku. Svojim biskupskim djelovanjem i snažnim svjedočenjem vjere zadobiva sve više simpatija ne samo u Dubrovniku nego i puno šire.
Pružena ruka
Kako je došlo do ideje o molitvenom susretu?
- Molitveni susret u dubrovačkoj katedrali dogodio se u sklopu molitvene osmine za jedinstvo kršćana, a dogovoren je s vladikom Grigorijem tijekom jednog našeg ranijeg susreta. Mislim da je to prvi takav ekumenski molitveni susret nakon rata. Dogovoreno je da ga iduće godine ponovimo u pravoslavnoj crkvi u Dubrovniku, a postoji i inicijativa za zajednički susret u Trebinju, ali to bi se trebalo dogoditi uz suglasnost i u zajedništvu s mostarsko-duvanjskim biskupom Ratkom Prćem, koji je apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanjske biskupije. Vladika Grigorije nazočio je mom biskupskom ređenju. Tada je tražio oprost za ono što se dogodilo Dubrovniku. Bio je to odgovor na moju simbolično pruženu ruku ne samo pravoslavnim vjernicima nego i islamskim vjernicima, kao i članovima Židovske općine i svim ljudima dobre volje.
Htio sam naglasiti da Dubrovnik nije samo katolički grad, iako su katolici u njemu većina, nego grad svih ljudi koji u njemu žive i koji je uvijek bio otvoren dijalogu i komunikaciji s drugima.
Tisućljetni kontekst
Na ovom molitvenom susretu vladika nije govorio izravno o Dubrovniku, iako se i ta poruka mogla otkriti iz njegova govora, nego je govorio o oprostu i tražio oproštenje na jedan dojmljiv i promišljen način koji odgovara kontekstu jednog prije svega duhovnog događaja. Na to sam i ja, spontano, prije molitve Očenaša okupljenim katoličkim vjernicima kazao da moramo, ako smo vjernici i želimo zajednički moliti Očenaš, oprostiti, ali i da i sami, u duhu vladikinih misli o oprostu, trebamo pitati oproštenje za ono loše što smo mi učinili, a i mi smo činili loše i imamo se za što kajati. Zato sam u ime okupljenih i u osobno ime od vladike i vjernika pravoslavne crkve tražio oproštenje, izražavajući nadu da su i oni vjernici i da će nam kao vjernici oprostiti.
Međutim, mediji su prenijeli vladikinu ispriku, ali su potpuno zanemarili moju. Zato se i dogodio nesporazum zbog kojega je, recimo, patrijarh Irinej izjavio kako je dobro da se vladika ispričao, ali da bi bilo dobro čuti i ispriku s druge strane. A ta se isprika, kažem, dogodila, ali je mediji jednostavno nisu prenijeli. Spominjem to jer je bilo i naših vjernika iz Dubrovnika koji su nakon toga rekli da se mi nemamo za što ispričati. Ja se slažem, u slučaju Dubrovnika to i jest tako - mi smo ovdje potpuno bezrazložno napadnuti, a u oslobodilačkim operacijama doista nije bilo zločina s naše strane. Ali, želim naglasiti jedno - kada ja kao katolički biskup i Grigorije kao pravoslavni episkop tražimo međusobni oprost, onda je to gesta koja nadilazi politička prepucavanja i čin koji se uklapa u otajstvo obreda zajedničke molitve. To je čin koji u sebi uključuje traženje oprosta za sve ono što se dogodilo tijekom tisućljetne povijesti razdvojenosti, za sve ono što je tu razdvojenost pojačavalo.
Hrvatska i Haag
Međutim, te isprike ponovno su aktualizirale pitanje o tome koju ulogu kršćanske crkve mogu imati u daljnjem procesu pomirenja među narodima na ovim prostorima?
- Pri tome moramo priznati da su u pojedinim momentima tijekom rata i Katolička i Pravoslavna crkva i pojedinci unutar nje bili izmanipulirani za pogrešne svrhe. Meni je žao da se danas u promišljanjima o ulozi Katoličke crkve u Domovinskom ratu ističu ti momenti i ti pojedinci, a potpuno se zanemaruju ključne izjave poput one blagopokojnog kardinala Franje Kuharića koji je svojedobno u Petrinji pozvao sve katoličke vjernike da ne odgovaraju na mržnju mržnjom, da ne pale kuće onima koji su njima palili kuće, da ne ubijaju obitelji onima koji su njima ubili obitelji. Prava kršćanska poruka koju, nažalost, neki od nas nisu poslušali. To je bila istinsko poslanje Katoličke crkve tijekom rata - pomoći ljudima da se brane ne iz mržnje, nego iz ljubavi prema vlastitoj domovini. Ako se prijeđe granica te ljubavi, onda se djeluje iz mržnje i osvete.
Koliko je Crkva uspjela u tom poslanju?
- Negdje više, negdje manje. Vjerujem da bi Domovinski rat bio puno lošiji u tom smislu da nije bilo puno takvih svećenika koji su stišavali negativne strasti i osvetničke porive. Rekao bih, učinilo se puno, ali ne dovoljno. Često razmišljam o tome zašto se moralo dogoditi sve ono što se dogodilo s naše strane nakon Oluje i što nema nikakvo opravdanje. Pri tome želim naglasiti da se ne slažem s presudom Haaga protiv naših generala i smatram je ispolitiziranom. Međutim, mislim da su se loše stvari dogodile jer nismo na vrijeme reagirali na pojedine slučajeve. Da se odmah kažnjavalo one koji su prešli granicu, onda se drugi ne bi povodili za njihovim primjerom.
Što se tiče pomirenja, treba naglasiti jedno - njega neće biti bez pravde. Ako vi, na primjer, na području bilo koje države legalizirate nepravedna osvajanja, ako u takvim podjelama i nepravednom miru pojedini narod izgubi sva prava, onda je to, nažalost, izvorište novih sukoba.
Hrvatska biskupska konferencija nedavno je kritički reagirala na izjave ministra zdravlja Rajka Ostojića o početku ljudskog života koje je dao u sklopu teme o Zakonu o medicinski potpomognutoj oplodnji. Mediji su to već prokomentirali kao početak napetosti između biskupa i nove vlasti?
- Kada su u pitanju etički principi, kada je u pitanju zaštita života od začeća do prirodne smrti, onda Crkva ne može šutjeti. Tako je i s ovom izjavom koju je ministar dao. Ona je vrlo sugestivna - jer je u njoj ministar spomenuo da život počinje rođenjem djeteta, prvim plačem ili kad mama osjeti prve pokrete, obično u petom mjesecu trudnoće
Takve izjave su skandalozne i to ne samo za vjernike, a posebno me zabrinjava to što takve kvalifikacije iz usta jednog dužnosnika mogu kasnije djelovati i na promjene zakonske regulative abortusa. Ljudski zameci su ljudska bića koja su, na ovaj ili onaj način, pozvana na život i kada se to dogodi, njima se ne može manipulirati. Zamrzavanje ljudskih zametaka, bez obzira na to o kolikom je broju riječ, je neprihvatljivo. Na ministrovu najavu kako će u budućnosti postojati dva zakona - jedan zaostali, konzervativni i rigidni iz 20. stoljeća, a drugi napredni, progresivni i permisivniji za, kako je rekao, ‘ljude 21. stoljeća’, ja mogu samo odgovoriti s pitanjem: ‘Možemo li zbog jednoga života uništiti desetke drugih?’ Smatramo da ne možemo i to je glavni razlog zbog kojega tako nastupamo. Mi ne smijemo šutjeti, čak i po cijenu da uđemo u ‘sukob’ s aktualnom vlašću.