Homoseksualci su za partizane bili ‘nakaze koje treba strijeljati’

    AUTOR:
    • Jutarnji.hr

  • OBJAVLJENO:
  • 28.06.2009. u 17:30

U današnje doba idu na Gay Pride, ali u doba II. svjetskog rata homoseksualci u Hrvatskoj odlazili su ne na parade, već - u partizane. Tako barem naslućuje povjesničar Dean Vuletić koji je na uglednom američkom sveučilištu Yale magistrirao s temom “Gay i lezbijska povijest Hrvatske: od II. svjetskog rata do 1990.”

Što kažu Marx i Lenjin?

U njemu navodi da je “odnos između Nazora i (Ivana Gorana) Kovačića također i homoseksualan” te da su zbog toga pobjegli iz Zagreba u partizane. Poznato je da je ustaški režim proganjao homoseksualce i zatvarao ih u logore. Ali ni slobodarska partizanska vojska nije znala kako bi se odnosila prema gayevima u svojim redovima, pa Đilas u svojim memoarima, koje citira Vuletić, piše o jednom sekretaru koji ih naziva ‘nakazama’.

Sadašnjost i prošlost

Kumica kojoj je podignut
spomenik na Dolcu nije
bila lezbijka, ali za vrijeme
Gay Pridea to postaje
uz pomoć dugine marame.
Među povijesnim likovima
 koji su možda imali
homoseksualne sklonosti
spominje se i Ante Starčević 
 
 
 
- U to vrijeme za partizansku, odnosno komunističku vlast pitanje homoseksualaca uopće nije postojalo, to tada zapravo i nije bilo pitanje. Vrlo je malo materijala iz tog vremena koji govori o njihovu položaju u Drugom svjetskom ratu i poslijeratnom razdoblju, ali ono što je poznato je da je taj režim progonio homoseksualce kroz policijsku represiju i sudske procese - kaže Vuletić u razgovoru za Jutarnji.

Milovan Đilas, istaknuti član Komunističke partije i AVNOJ-a, u svojim ratnim memoarima opisuje kako mu je jednom prilikom došao Rifat Burdžović, sekretar komiteta u Sandžaku, i prijavio mu da je dobio dojavu da u jednom bataljunu imaju homoseksualca, inače muslimana i komunista.

Burdžović ga je nazivao “nakazom” i želio streljati, dok je Đilas bio prilično zbunjen.

“Ni ja nisam znao partijsku praksu, niti je išta o takvim pitanjima pisalo kod Marxa i Lenjina.

No, po zdravoj pameti sam zaključio da od takvih poroka pate i proleteri, a ne samo buržoaski dekadenti, ali i da takvi poročnici ne mogu biti članovi partije. Tako smo i postupili. Burdžović je nesrećniku naredio da sam napusti partiju. Doznao sam kasnije da je taj homoseksualac bio veoma hrabar i hrabar pao...”, dio je odlomka koji je napisao Đilas u knjizi “Revolucionarni rat”.

Kamenovanje gayeva


O navodnoj ljubavnoj vezi Kovačića i Nazora Vuletić nije pronašao pisane tragove. Biografi su, ističe Vuletić, njihov odnos pokušali “heteroseksualizirati” te uopće ne spominju homoseksualnost.

U njihovim biografijama i nekim radovima tako stoji kako su njih dvojica bili veliki prijatelji koje je povezivala ljubav prema poeziji. Međutim, prema nekim privatnim iskazima Vuletić kaže da se po Zagrebu pričalo da je njihov odnos homoseksualan te da je ta veza počela prije rata. Tijekom Drugog svjetskog rata njih su dvojica pobjegli iz Zagreba na područje pod partizanskom kontrolom, a ustaše su ih tada ismijavale i pričali o “pederastim partizanima”, jer su, kako je Vuletić citirao u svom radu, “i ptičice na grani znale za Nazorov odnos s Ivanom Goranom Kovačićem”.

- O tome se za vrijeme Drugog svjetskog rata jako puno govorilo i njihov odnos je zaista bio vrlo blizak. Međutim, partizani nisu ostavili dovoljno materijala koji bi dokazali takve navode - priča Vuletić.

Nakon rata Titova vlada je zakonom zabranila homoseksualne odnose u svim jugoslavenskim republikama, a kazna za kršenje tog zakona bila je godina dana zatvora. Službeno ne postoje nikakve potvrde da se taj zakon ikada primijenio, ali prema Vuletićevim istraživanjima, takvih je slučajeva itekako bilo.

Komunistička represija prema seksualnim manjinama u komunističkoj Jugoslaviji je postojala i bila je opravdavana retoričkim osnovama, da su homoseksualci “neprijatelji sistema”. Poznato je da se tijekom tog razdoblja homoseksualcima i transvestitima sudilo diljem Jugoslavije te da su vlasti pokušavale iz javnog života ukloniti ljude koji su imali razumijevanje za poteškoće homoseksualaca. Policija je u Zagrebu uhićivala i zatvarala homoseksualce, iako su im mnogi “stari ugledni odvjetnici” pomagali i svojevoljno pristajali braniti optužene.

U Dubrovniku su neki od optuženih vođeni ulicama vezani, pa čak i bili kamenovani, dok su se neka od najgorih suđenja odvijala u Rijeci, gdje su neki homoseksualci čak bili i ubijeni. Slali su ih s ostalima koji su smatrani “neprijateljima sistema” u kaznene logore u Novoj Gradiški i na Golom Otoku, a drugi koji su se bojali su počinili samoubojstvo ili su pobjegli u Zapadnu Europu, navodi Vuletić.

Dekriminalizacija 1977.


Hrvatska je dekriminalizirala homoseksualne odnose 1977., ali ih je u zakonu nastavila zvati “protuprirodni blud”. Sedam godina kasnije Savez komunista Hrvatske održao je sastanak na kojem je tema bilo gay pitanje, što je bilo prvi put u povijesti da hrvatski parlament raspravlja o toj temi. Razlog sastanka bila je radijska emisija “Frigidna utičnica” na Omladinskom radiju koja se bavila gay temama, a na sastanku je odlučeno da se emisija više ne bi smjela raditi.

No, nisu se samo partizani i komunisti obračunavali s homoseksualcima, već je to bila i praksa režima u NDH. Odvjetnik i član Hrvatske seljačke stranke Ilija Jakovljević u svojim je memoarima opisao dane koje je proveo u koncentracijskom logoru u Staroj Gradiški. Spomenuo je svoj susret s jednim zatvorenikom homoseksualcem, odnosno “ljubiteljem muškog tijela”, kako ga je nazvao, te dodao da je s njim sklopio pakt o nenapadanju.

Jakovljević nije napisao je li taj muškarac zatvoren zbog seksualne orijentacije, ali kako kaže Vuletić, činjenica da ga je spomenuo isključivo kao homoseksualca vjerojatno je dokaz da je u logoru završio zbog toga što je bio gay.

Ono što Vuletić nije spomenuo u svom magistarskom radu, ali čime se namjerava uskoro baviti su tajni životi Ante Starčevića i Ive Vojnovića. Za pjesnika Vojnovića kaže da je imao vrlo zanimljivu prošlost te da postoje razna nagađanja o njegovoj seksualnoj orijentaciji koju vrijedi istražiti.

O tome je li i Starčević imao istospolnu vezu sigurno će biti tema oko koje će mnogi povjesničari polemizirati, ali Vuletić ima razlog vjerovati da i u životu “oca domovine” postoje neke tajne.

- Jednom sam prisustvovao jednom razgovoru u kojem je jedan zagrebački profesor rekao kako je svojevremeno dobio kopije Starčevićevih ljubavnih pisama koje pisao jednom muškarcu. Nisam poslije toga više nikada stupio s njim u kontakt, ali do sada se nijedan povjesničar nije time bavio. Tu će trebati puno rada i kopanja po arhivama, jer zapisi iz tog vremena su vrlo rijetki, a naročito nešto što ima veze s homoseksualcima - ističe Vuletić, koji će osim Starčevićeva doba obraditi i prvu polovicu dvadesetih godina prošlog stoljeća.

Kako su nekad živjeli


Ističe da je to možda i najzanimljiviji povijesni period za hrvatske homoseksualce jer je riječ o vrlo konzervativnim vremenima te kako bi bilo dobro otkriti kako su tada hrvatski gayevi živjeli, upoznavali se i konačno - kako su uopće opstali.

 Ima li Hrvatska svog Haidera?

Novija hrvatska povijest, od 1990. do danas, nije ništa manje uzbudljiva od naše prošlosti, no Dean Vuletić će s detaljnijom analizom pričekati još neko vrijeme.

- Uopće ne sumnjam da u Hrvatskoj postoje političari kakav je privatno bio i, primjerice, Jorg Haider. Međutim, teško da bih sada našao bilo kojeg hrvatskog političara koji bi o tome govorio - uvjeren je Vuletić.

Posljednjih dvadeset godina kod nas se o homoseksualnosti uglavnom govorilo kao o nekom pokretu koji je tek u začetku. Naime, u devedesetima to uopće nije bila tema, što je, kako navodi Dean Vuletić, uvelike bilo posljedica tadašnje politike koja je stalno isticala obitelj i strogu podijeljenost uloga u obitelji.

- Homoseksualnost u to vrijeme nije bila čak ni predmet javnih rasprava, a kada bi se o njoj i govorilo, najčešće to bilo u negativnom kontekstu. Sjetite se samo slučajeva kada je o nekim političarima krenula glasina da su gayevi i kako su oni na to reagirali - priča Vuletić.

Među ostalima Vuletić u svome radu spominje Nikicu Valentića, bivšeg hrvatskog premijera, za kojeg je Imperijal napisao da je homoseksualac, a Valentić se branio vrlo živopisnim tvrdnjama kako je to budalaština i da svi oni koji ga poznaju znaju da pobjegne sto metara kada vidi homoseksualca.

Slična priča se proširila i o nekadašnjem predsjedniku Vrhovnog suda Krunoslavu Olujiću, koja je došla iz desničarskih političkih krugova. Puno prije njega dugo se nagađalo je li ljubavnika imao Marinko Božić, glavni urednik Slobodnog tjednika koji je umro krajem 1993. godine.

No, koliko je gay scena mnogima “trn u oku” jako dobro govori i izjava bivšeg splitskog župana Branimira Lukšića, koji je jednom na optužbe da je maltretirao pripadnike oporbe rekao:

“Takve tvrdnje me iznenađuju isto kao što bi me iznenadilo da ste mi rekli da sam homoseksualac, što bi značilo da sam pripadnik najjačeg lobija u državi.”



Merita Arslani

Izdvajamo